Tekst sa blog stranice https://stankoradulovickika.blogspot.com/
Dok gledam proslavu Partizanovog rođendana ne mogu da se ne prisjetim svojih derbija, uspomena na odgledane utakmice Partizana i Crvene zvezde, dječačke radosti, strepnje, isčekivanja i nade. Utakmica svih utakmica na Balkanu, u Evropi, a mnogi smatraju i najveći gradski derbi na svijetu. Zatekao sam se slučajno u Beogradu tog 23.oktobra 1977.godine, i morao sam da gledam vječiti derbi, nisam mogao to da propustim. Natjerao sam majku da ostanemo to veče u Beogradu, umjesto da iz Titograda nastavimo vozom prema Sisku i vratimo se kući.Debitovao sam na derbiju na zapadnoj tribini, bio sam previše mali da bih bio na JUGU, a derbi je bio kao iz bajke, iz najljepših snova…Zvezda je bila šampion, igralo se na Marakani i na stadionu se okupilo 90.000 gledalaca, Partizan je bio lider prvenstva, igrao je u velikoj formi i u šest kola koji su prethodili derbiju osvojio je 11 bodova. Sve je bilo spremno za spektakl, i bio je.Nakon svega devet minuta igre Partizan je vodio sa 2:0, golove su postigli Aleksandar Trifunović (5) i Momčilo Vukotić (9). Na sjeveru muk, a JUG u transu. Vukotić i društvo bili su na dobrom putu da ostvare drugu uzastopnu pobjedu protiv Zvezde, i to opet na Marakani… Poslije pola sata igre Zoran Filipović je smanjio na 2:1, ali je to bilo sve što je Zvezda uradila. Konačan rezultat postavio je Ilija Zavišić u posljednjim trenucima meča i tako stavio šlag na tortu, na moj debi na vječitom derbiju.U zimskom prelaznom roku u Partizan je napokon stigao i Slobodan Santrač, Partizan je osvojio šampionsku titulu sa rekordna 54 boda i samo dva poraza u 34 kola, a koliko je Mladinićev tim bio dominantan najbolje potvrđuje podatak da je u šest mečeva protiv Crvene zvezde, Hajduka i Dinama osvojio ukupno 11 bodova, samo su Splićani na stadionu JNA u proljećnjem dijelu prvenstva ostali neporaženi (0:0).Jedan od mojih najdražih vječitih derbija odigran je 9.oktobra 1988.godine, iako ponovo nisam bio na JUGU… Imao sam već 18 godina i nekoliko odgledanih derbija, zbog toga je majka mog najboljeg druga iz djetinjstva (Slobodan Borota – Šiljo) dozvolila da i on ide sa mnom u Beograd na derbi.
“Ako ide Kika, možeš i ti da ideš na derbi”, kazala mu je tada majka Kaja.
Ovog puta domaćin je bio Partizan, sa nama je bio i naš zajednički prijatelj Nenad Beronja. U to vrijeme Grobari i Cigani putovali su zajedno vozom na utakmice i rijetko kada bi dolazilo do incidenata. Obje navijačke grupe poštovale su dogovorena pravila o nenapadanju u vozovima, tačnije od ulaska na željezničku stanicu. Moram priznati da je u vozu bilo više Cigana i da je bilo teško da se nosim sa njima… Kada smo stigli u Beograd ostišli smo odmah na stadion da kupimo karte, uzeli smo istok da se ne razdvajamo.A onda je pred 50.000 gledalaca počeo 83.vječiti derbi, i već u prvoj akciji Partizan je poveo. Dragoljub Brnović je postigao najbrži gol u istoriji derbija, i poveli smo već u 40. sekundu utakmice. Dok sam proslavljao gol sa navijačima Partizana u blizini mjesta gdje smo sjedili, Cigani, Šiljo i Nešo su nestali, pobjegli su odmah nakon Brnovićevog gola. Do kraja utakmice nisam ih vidio, kao da su se sakrili u mišju rupu… Partizan je te večeri bio bolji tim, a početkom drugog poluvremena, opet u prvom minutu, Vladislav Đukić je postigao i drugi gol, koji je sudija Dragojlović poništio zbog nepostojećeg ofsajda, i još pokazao crveni karton Đukiću. Nenada i Šilju pronašao sam tek u vozu, i naravno bilo je to izuzetno teško putovanje za njih do kuće.
Поставио/ла 4th October 2015Stanko Radulovic
| Šampionski tim iz 1977/78. |
Dok gledam proslavu Partizanovog rođendana ne mogu da se ne prisjetim svojih derbija, uspomena na odgledane utakmice Partizana i Crvene zvezde, dječačke radosti, strepnje, isčekivanja i nade. Utakmica svih utakmica na Balkanu, u Evropi, a mnogi smatraju i najveći gradski derbi na svijetu. Zatekao sam se slučajno u Beogradu tog 23.oktobra 1977.godine, i morao sam da gledam vječiti derbi, nisam mogao to da propustim. Natjerao sam majku da ostanemo to veče u Beogradu, umjesto da iz Titograda nastavimo vozom prema Sisku i vratimo se kući.Debitovao sam na derbiju na zapadnoj tribini, bio sam previše mali da bih bio na JUGU, a derbi je bio kao iz bajke, iz najljepših snova…Zvezda je bila šampion, igralo se na Marakani i na stadionu se okupilo 90.000 gledalaca, Partizan je bio lider prvenstva, igrao je u velikoj formi i u šest kola koji su prethodili derbiju osvojio je 11 bodova. Sve je bilo spremno za spektakl, i bio je.Nakon svega devet minuta igre Partizan je vodio sa 2:0, golove su postigli Aleksandar Trifunović (5) i Momčilo Vukotić (9). Na sjeveru muk, a JUG u transu. Vukotić i društvo bili su na dobrom putu da ostvare drugu uzastopnu pobjedu protiv Zvezde, i to opet na Marakani… Poslije pola sata igre Zoran Filipović je smanjio na 2:1, ali je to bilo sve što je Zvezda uradila. Konačan rezultat postavio je Ilija Zavišić u posljednjim trenucima meča i tako stavio šlag na tortu, na moj debi na vječitom derbiju.U zimskom prelaznom roku u Partizan je napokon stigao i Slobodan Santrač, Partizan je osvojio šampionsku titulu sa rekordna 54 boda i samo dva poraza u 34 kola, a koliko je Mladinićev tim bio dominantan najbolje potvrđuje podatak da je u šest mečeva protiv Crvene zvezde, Hajduka i Dinama osvojio ukupno 11 bodova, samo su Splićani na stadionu JNA u proljećnjem dijelu prvenstva ostali neporaženi (0:0).Jedan od mojih najdražih vječitih derbija odigran je 9.oktobra 1988.godine, iako ponovo nisam bio na JUGU… Imao sam već 18 godina i nekoliko odgledanih derbija, zbog toga je majka mog najboljeg druga iz djetinjstva (Slobodan Borota – Šiljo) dozvolila da i on ide sa mnom u Beograd na derbi.
“Ako ide Kika, možeš i ti da ideš na derbi”, kazala mu je tada majka Kaja.
Ovog puta domaćin je bio Partizan, sa nama je bio i naš zajednički prijatelj Nenad Beronja. U to vrijeme Grobari i Cigani putovali su zajedno vozom na utakmice i rijetko kada bi dolazilo do incidenata. Obje navijačke grupe poštovale su dogovorena pravila o nenapadanju u vozovima, tačnije od ulaska na željezničku stanicu. Moram priznati da je u vozu bilo više Cigana i da je bilo teško da se nosim sa njima… Kada smo stigli u Beograd ostišli smo odmah na stadion da kupimo karte, uzeli smo istok da se ne razdvajamo.A onda je pred 50.000 gledalaca počeo 83.vječiti derbi, i već u prvoj akciji Partizan je poveo. Dragoljub Brnović je postigao najbrži gol u istoriji derbija, i poveli smo već u 40. sekundu utakmice. Dok sam proslavljao gol sa navijačima Partizana u blizini mjesta gdje smo sjedili, Cigani, Šiljo i Nešo su nestali, pobjegli su odmah nakon Brnovićevog gola. Do kraja utakmice nisam ih vidio, kao da su se sakrili u mišju rupu… Partizan je te večeri bio bolji tim, a početkom drugog poluvremena, opet u prvom minutu, Vladislav Đukić je postigao i drugi gol, koji je sudija Dragojlović poništio zbog nepostojećeg ofsajda, i još pokazao crveni karton Đukiću. Nenada i Šilju pronašao sam tek u vozu, i naravno bilo je to izuzetno teško putovanje za njih do kuće.
Поставио/ла 4th October 2015Stanko Radulovic
