Dovoljno je da ga samo pogledate, ne morate čak ni stati pored njega, da biste shvatili da divovi nisu, nužno, mitološka bića. Postoje i danas. Neki od njih sa izrazito sportskim veštinama. U njegovom slučaju – košarkaškim.
Privatna arhivaSlavko Vraneš
Bilo je u bogatoj istoriji Partizana značajnijih igrača, kvalitetnijih svakako, pa i u generaciji koju je on predstavljao, ali nikoga se rivali nisu plašili toliko kao njega. Ne može im se zameriti.
Šta drugo osetiti nego strah, kad prekoputa vidite čoveka od 230 centimetara. Treba skupiti hrabrosti i krenuti ka košu, dok ispred njega stoji prepreka od koje se ne vidi ni reflektor na plafonu, a kamoli obruč…POVEZANO
Slavko Vraneš (37) predstavljao je esenciju onoga što je Partizan bio u jednom od najuspešnijih klupskih razdoblja. Sinonim za čvrstinu, snagu i nepresatanu borbu.
Rođeni Pljevljak igrao je za crno-bele tokom tri sezone (2007/10), osvojio je ukupno devet trofeja, i bio je važan deo najvećeg uspeha nekog srpskog kluba u novijoj istoriji – plasmana na fajnal for Evrolige.
O tom periodu, čuvenoj sezoni 2009/10, polufinalnom duelu u Parizu protiv Olimpijakosa, „onom“ finalu ABA lige u Zagrebu, Duletu Vujoševiću i njegovoj hemiji, epizodi u NBA ligi i trenutnim dešavanjima u svetu košarke, Vraneš je govorio u intervjuu za Sport Klub.
Krenućemo od aktuelnosti. Usled koronavirusa, gotovo sva sportska takmičenja su prekinuta, uključujući i ABA ligu. Postoje različiti predlozi o rešavanju problema u regionalnom takmičenju – od potpunog završetka sezone po trenutnim pozicijama, do nekog mini turnira pred praznim tribinama. Šta vi očekujete?
Malo je nerealna priča da se završi po trenutnom stanju na tabeli i da Partizan bude šampion ABA lige. Pre svega, zbog nekih drugih rivala u toj ligi. Tražiće se rešenje da se odigra, pa kako god i gde god. Igrati pred praznim tribinama je uvek teško. Mislim da je najbolje da se igra po principu prošlogodišnjeg Superkupa, pred početak sledeće sezone. Naravno, pod uslovom da se situacija ne stabilizuje u međuvremenu.
Kakav utisak je na vas ostavio dosadašnji deo ABA lige?
Bilo je zanimljivo dosta, mada su većina timova pokazala mnogo oscilacija… Neki su dali više od očekivanog, neki manje. Drago mi je da je Partizan prvi.
Kako vidite partije crno-belih?
Da bi postigla dobar rezultat, imala dobru igru i hemiju, ekipa mora da ima dobrog trenera sa dužim stažom. Vidi se da Andrea Trinkijeri poznaje igrače, zna tačno šta mu treba i uklapa to u sistem. Vremenom je uspeo da napravi koncepciju po kojoj funkcioniše tim, sačuvao je neku okosnicu ekipe i zato sve to ide dobro. Sa strane, deluje da hemija postoji, poput one naše kod Duleta.

fiba.basketball
Napravili ste uvod za naredno pitanje. O hemiji u ekipi i timskom duhu koji stvara, Dule Vujošević je nadaleko čuven. Na koji način uspeva u tome?
Čovek je psiholog. Svakoga skenira do detalja, analizira kakva je ko ličnost i onda igrače uklapa u sistem. Svi smo mi bili kao puzle u slagalici. Sve nas je stavljao u funkciju tima. Na terenu se vidi 40 minuta, to je sitno, ono što je na treningu i van njega je potpuno drugo. Mnogo pažnje je poklanjao igračima van terena, treninga i svega. Sve u cilju kako bi se kockice posložile na pravi način.
Šta vam je ostalo najupečatljivije iz saradnje sa njim?
Dule je voleo da kaže da smo mi posada u podmornici, jedan pogreši i svi su mrtvi. Tako smo i funkcionisali. Probleme smo ostavljali ispred svlačionice, bili kao jedan. Prava hemija, zaista! Bez ikakvih gluposti, nervoza i tih stvari. Rešavano je u hodu sve i ništa nas nije poremetilo.
Deluje da je vama takav pristup savršeno odgovarao, pošto ste najbolje partije u karijeri pružali upravo igrajući kod Vujoševića?
Znao je kako da iskoristi moje mogućnosti, kako da mi priđe, da mi objasni stvari. Znao je kako da mi približi zahteve, ko šta da radi, kako da igra, da se ponaša na parketu. To je jedna složena funkcija tog čoveka koju je obavljao u klubu. Znao je sa mnom, u svakom momentu šta treba i gde treba. Ta komunikacija mi je davala još veću volju i želju, vetar u leđa da to odradim najbolje što mogu. I posle kad sam otišao, uvek je bio zainteresovan za mene, gde sam, šta sam. Sa Duletom imam fenomenalno iskustvo!
Sezona 2009/10. smatra se jednom od najuspešnijih u novijoj istoriji Partizana. Osvojili ste ABA ligu, igrali na fajnal foru Evrolige. Kako sada gledate na nju?
Ta sezona ne bi bila uspešna toliko da nas nisu potcenili svi. Izjave da nećemo stići u Top 16, da je ekipa slabija nego pre, i slično, pokazale su da su nas potcenili. A kad je tako onda vi radite najjače što možete. Na taj način smo i mi funkcionisali. Tražili smo šansu u opuštenosti rivala, koji su protiv nas izlazili po principu ‘lako ćemo’.
Na putu ka F4 Evrolige padali su veliki rivali. Koju utakmicu biste posebno izvdojili?
Uh, to je jako teško stvarno. Dobijali smo Panatinaikos, CSKA, mislim da smo mi jedini pobedili Barselonu te sezone (pobedio još samo Real Madrid, aut.prim), bio je i onaj Makabi u Areni.
Atmosfera u duelima sa Izraelcima u Top 8 bila je za pamćenje…
Nije samo tada… Dosta mečeva je bilo sa fantastičnom atmosferom. Mada, iskreno, navijanje se nekako gubilo u Areni zbog prostranosti, nije bilo to-to. Pionir je akustika, 9.000 ljudi, a misliš da ih ima 20.000! Ali, sve u svemu, uvek je bilo fenomenalno. Kad sam slobodan, krenem da listam slike, video materijale… Prisećam se tog vremena. Gledaš gde si bio, šta si doživeo, i opet reaguješ na isti način. Znaš svaki detalj i opet te hvata neka jeza, kao da ti se upravo dešava. Nezamislivo!
You Tube
Na F4 u Parizu sekunde su vas delile da pobedite Olimpijakos i plasirate se u finale. Kakve emocije, iz ove perspektive, izaziva onaj koš Džoša Čildersa?
Bili smo razočarani, šokirani, zbog načina na koji smo izgubili, iako smo bili svesni da smo znatno nadmašili ciljeve samim plasmanom na F4. Možda smo kod tog poslednjeg šuta blago izgubili koncentraciju, zbog važnosti, neke euforije… I eto. Ko zna šta bi se desilo da smo mi igrali finale sa Barsom. Ali, to je ta neka trunka sreće, koja odluči. Po meni, tu sreću smo mogli da iskoristimo samo u jednom meču. Bilo je to u finalu ABA lige u Zagrebu, a ne ovamo u Parizu.
Spomenuli ste Zagreb i finale sa Cibonom. Bili ste na parketu u završnici, Bojan Bogdanović je upravo preko vas ubacio trojku, a potom je usledio onaj čuveni šut Dušana Kecmana. Približite nam dešavanja sa parketa i hale?
Ma šta da vam kažem… Moje istrčavanje u korner, skok na blokadu, ali je ubacio trojku. Čitava dvorana je počela da skače, ljudi uleću na teren, trče okolo izbezumljeni. U sledećem trenutku se okrećem, sudija daje znak da se igra, ubacujemo loptu i Kecman šutira ono njegovo… Dakle, ljudi i dalje skaču, euforija, gotovo, kraj, i onda lopta ulazi u koš! Gledaš okolo i vidiš 20.000 ljudi kako stoje i više ne znaju da li da sednu ili da nastave da stoje. Uzimamo trofej na takav način u sali gde nije bilo naših navijača, neverovatno.
Kako ste se vi osećali u tim trenucima?
Ma sve je bilo kao u filmu sa superherojima. Znaš ono kad neko puca na heroja, a on vidi milion stvari u tom deliću sekunde, vidi kako se taj metak kreće ka njemu… Prvi put u životu sam Duleta video da skače i trči! Pazi, Dule koji trči dijagonalu ka nama i raduje se! Neverovatan prizor za sve nas.
Privatna arhivaSlavko Vraneš, Dušan Kecman
Ta sezona bila je kruna generacije i ujedno vaša poslednja u Humskoj, pošto ste otišli u UNIKS. Šta biste još izdvojili iz tog perioda?
Vratiću se na sistem rada i hemiju, koje je Dule postavio. Baš nigde na taj način se nije radilo. Bilo je sličnih situacija, ali nigde kao u Partizanu. Sistem po kojem smo radili je unikatan. Recimo, kad sam otišao u Uniks, šokirao sam se nekim stvarima. Odemo na pripreme, odradimo trening i vraćamo se u hotel. Pitam saigrače ‘kad je ručak?’, oni mi kažu da je od 3. ‘Da, ali kad da se nađemo?’. ‘Ne, ne od 3 do 4 je, pa ti siđi kad ti odgovara’… Šokirao sam se, nisam mogao da verujem. U Partizanu se sve znalo u minut, kad se spava, ustaje, ručak, večera. Sve pod konac. Kao što se zajedno izlazi na teren, tako i sve ostalo. Ja sam došao iz jednog drugačijeg sistema i teško mi je bilo da izađem iz njega i naviknem se na drugačije.
Da li je to glavni razlog što u nastavku karijere više niste uspevali da zaigrate na nivou iz Partizana? Imali ste, posle Uniksa, epizode i u Iranu i Metalcu…
Ima i toga, ali generalno mali je broj trenera koji znaju da iskoriste visoke igrače. Dosta njih jednostavno ne zna kako da prilagodi igru visokom igraču i koristi ga na pravi način. Sadašnja košarka u Evropi ide ka tome da svi budu univerzalci. Da imaš igrača koji ti pokriva i četiri i pet, a da šutira kao da je trojka. Vidite Jana Veselog koji igra peticu i sve vam je jasno! Kod nas je bio tri, tri na četiri… Sad je odjednom petica. Mislim da je to Željko Obradović prvi probao da igra na taj način. On je Majka Batista koristio kao peticu iako je bio više četvorka, univerzalac… Na taj način je postigao strašne rezultate i tako je sve krenulo. Svi su to prepoznali, tu njegovu ideju, i danas je sve plod toga.
Vratimo se malo na period pre Partizana. Iz Pljevalja ste otišli u školu FMP, potom u Efes, igrali ste zatim i za Budućnost i Crvenu zvezdu, a oprobali ste se i u NBA.
U Rudaru sam napravio prve korake kod trenera Mikija Jelovca. Posle je došlo do slučajnog susreta sa Ratkom Radovanovićem i na taj način sam otišao na viši nivo u FMP. U Železniku je u početku bilo fenomenalno, ali zbog nekih nerazjašnjenih stvari odlučio sam da odem u Tursku. Najpre u Tofaš, a zatim u Efes, gde sam uz iskrenu pomoć mog životnog agenta i prijatelja Atile Emrulaha doživeo neke od najlepših trenutaka sa svojom porodicom van terena. Usledio je odlazak u Budućnost kod Boše Tanjevića. Za Podgoricu me vežu lepe uspomene iz tog perioda i još tada sam odlučio da ću u tom gradu živeti i kasnije sa porodicom. A u međuvremenu sam iz Budućnosti otišao u NBA.
Privatna arhivaSlavko Vraneš
Njujork Niksi su vas 2003. godine birali kao 39. pika, ali karijera u najjačoj ligi sveta nije oživela. Zašto?
Imao sam nesreću što sam u tom momentu verovao da o mojoj karijeri treba da brine neko sa naših prostora. Dakle, da jedan menadžer bude Amerikanac, a drugi Srbin ili neko odavde. Loše sam govorio engleski i mislio sam da će mi neko naš pomoći da se lakše snađem. Brzo sam shvatio da bi bolje prošao da sam našao nekog stranca, da bi se on više borio za mene i više mi dobra učinio, nego što su mi ovi učinili. Dakle, u pitanju je Pinakle agencija. Ona je zastupala Darka Miličića, Sašu Pavlovića… Meni su agenti bili Mark Kornštejn i Spomenko Pajović. Bio je to loš izbor. Svašta se izdešavalo. Čak nisam znao ništa ni oko ugovora, jedno mi je pričano, a drugo učinjeno…
Ubrzo ste trejdovani u Portland Trejlblejzerse i potpisali ste kratkoročni ugovor…
Kratak ugovor, a troškovi ogromni. Kad nemate primanja, to je preveliki rizik. Želeo sam da ostanem, ali moji agenti su hteli da to bude samo o mom trošku. Ja sam ih pitao da napravimo dogovor, ako mogu da mi osiguraju da ću da igram – da mi oni pokriju troškove stanovanja, treninga, pa kad potpišem dugoročni ugovor da im refundiram sve troškove. Međutim, nisu bili raspoloženi za to. Tako da bilo je čekaj, troši novac, pa ako bude – bude… A život tamo je skup, sve tamo mnogo košta. Zato sam odlučio da se vratim u Evropu.
Da li je moglo više u SAD?
Mislim da bih bolje prošao da sam imao bolje menadžere. A kakvi su oni bili uvideo sam tek posle i u Evropi. Saznao sam da me miniraju, da zovu klubove i pričaju sve najgore o meni, zato sam se mučio da pronađem klub. To je bilo okrutno. Nemam prave reči. Loša stvar jako. Na sreću, sve se promenilo. Velike zasluge za to idu Mišku Ražnatoviću. On mi je vodio karijeru posle odlaska iz NBA. Završio mi je sve za Crvenu zvezdu, zatim i za Partizan, potom Uniks i klubove u Iranu. Pomogao mi je mnogo i zaista sam mu veoma zahvalan na svemu.
Kad se osvrnete ka prošlosti, da li biste nešto drugačije uradili?
Ma ne gledam ja to tako. Sve ide svojim tokom, ima neki niz. Svestan sam da jedna odluka promeni čitav tok života, tako da ne žalim se. Da sam nešto drugačije uradio možda ne bih upoznao svoju suprugu Tamaru i potom dobio ćerku Kataleju, koje najviše na svetu volim. Bez njih bi sve bilo teže i prethodni problemi u karijeri i sadašnje čekanje na novi angažman.
Dakle, ne planirate još da se penzionišete?
Radim sa trenerom za fizičku spremu Radomirom Obrenićem ovde u Podgorici. Spreman sam i očekujem neki ugovor. Ova situacija je stopirala sve živo, tako da je još teže nego inače. Na sredini sam između penzije i igranja. Nisam se predao, nisam završio. Iako imam 37 godina, igra mi se još. Čekam Miška da saznam ime sledećeg kluba.
Intervju preuzet sa portala Sport Klub