Franko Barezi, Franc Bekenbauer, Mišel Platini, Marko Van Basten. Većini ljubitelja sporta su ova imena dobro poznata, to su neka od najvećih fudbalskih imena svih vremena. Ali, ako bi pomenuli Borisa Čukvasa, Đorđa Perišića ili Galeta Muškatirovića, mnogo manji broj ljudi bi znao o kome se radi. Ovo su neka od najvećih imena u vaterpolo sportu svih vremena, njihova vrednost u tom svetu igre u vodi odgovara vrednosti već pomenutih igrača sa zelenog tepiha. Ova priča ima za cilj da otrgne od zaborava ljude koji su ispisivali istoriju vaterpolo sporta, sporta u kome VK Partizan, kao sedmostruki evropski prvak, ima posebno mesto.
VK Partizan počinje da ispisuje svoju prebogatu istoriju početkom šezdesetih godina dvadesetog veka. Ključni momenat za početak Partizanove dominacije vaterpolo sportom, predstavlja dolazak Vlaha Orlića, verovatno najboljeg vaterpolo trenera svih vremena, u Partizan. Ovaj događaj se odigrao 1958. godine, kada Vlaho dolazi iz dubrovačkog Juga u Beograd, da bi bio i trener i igrač VK Partizan. Moćan tim je počeo polako da se stvara. Već 1960. godine su u Partizanu bili Mirko Sandić (vrhunski centar), Nenad Manić, Dragan Čolović i Branko Živković. Posle dve godine koje je proveo u Jadranu iz Herceg Novog, u Beograd se vraća budući prvi golman sveta, Milan Gale Muškatirović. Iz Herceg Novog tada stižu u Partizan reprezentativci Boris Čukvas i Dragoslav Šiljak. Sa Korčule dolazi Feliče Tedeski, a iz zagrebačke Mladosti budući reprezentativac, Zoran Janković. Bilo je potrebno nekoliko sezona da se od ove grupe individualaca stvori moćan tim, koji će naredne decenije vladati evropskim vaterpolom. Partizan 1964. godine postaje prvak Jugoslavije, prvi put u svojoj istoriji. Falila je jedna kockica u mozaiku. Ta kockica je bio Đorđe Perišić. Đorđe je tada bio poznati plivač, član plivačkog kluba Partizan i državni reprezentativac. Po osvajanju šampionske titule VK Partizan, Đorđe se odlučuje da promeni sport i priključuje se treninzima vaterpolista. Sudbonosna odluka, jer je Đorđe kasnije postao igrač vaterpola sa šest osvojenih titula evropskog šampiona. Možda prst sudbine, možda logičan sled događaja, tada dolazi do stvaranja evropskog klupskog takmičenja – prvog Kupa evropskih šampiona.
Finalni turnir prvog Kupa šampiona je održan u Zagrebu. U odlučujućoj utakmici za titulu šampiona Evrope, beogradski Partizan je pobedio predstavnika Sovjetskog Saveza – Dinamo iz Moskve, rezultatom 4-3. Prvi strelac turnira je bio Partizanov centar Mirko Sandić. Kao pojačanje, za Partizan je na prvom turniru Kupa šampiona zaigrao Ozren Bonačić, kapiten zagrebačke Mladosti, tada najbolji vaterpolista Jugoslavije. Bonačić je proglašen za najboljeg igrača turnira.
stoje: Gale Muškatirović, Đorđe Perišić, Branko Živković, Dragoslav Šiljak, Ozren Bonačić i Feliče Tedeski
čuče: Boris Čukvas, Nenad Manić, Zoran Janković i Mirko Sandić.
Sledeće 1965. godine finalni turnir Kupa šampiona je igran u Italiji. Partizan nije uspeo da odbrani naslov šampiona Evrope, poražen je u kontraverznoj finalnoj utakmici od domaćina Pro Reka, rezultatom 1-0. Učesnici te utakmice smatraju da je Partizan žestoko oštećen na ovom meču i da je zaslužio da odbrani titulu šampiona, koja mu je sudijskim malverzacijama oduzeta.
Već sledeće, 1966. godine Partizan uspeva da vrati trofej evropskog šampiona u svoje vitrine. Umesto finalnog turnira, igran je eliminacioni sistem. Partizan je u polufinalu izbacio važećeg šampiona Pro Reko. Italijani su kao domaćini slavili u prvoj utakmici rezultatom 4-1. Tada je malo ko verovao da Partizan može da nadoknadi ovu visoku prednost Italijana. Ipak, na revanšu u Jugoslaviji, Partizan je slavio sa 5-1 i plasirao se u finale. Nošeni frenetičnom podrškom publike, Partizanovi igrači su igrali kao u transu, mnogi od njih su te večeri odigrali svoje utakmice života, a heroj je po oceni svih bio legendarni golman Gale Muškatirović koji je praktično bio nesavladiv. Partizanov golman je na toj utakmici skupio neverovatnih 17 uspešnih odbrana (odbranio 17 šuteva) uz samo jedan primljen pogodak. U finalu Partizan pobeđuje Dinamo Magdenburg sa 5-3, pa je poraz u Nemačkoj od 4-3 bio dovoljan da Partizan postane evropski šampion.
Partizan i 1967. godine nastavlja svoju dominaciju evropskim vaterpolom. Osvojena je treća titula šampiona Evrope, pobedom nad Pro Rekom, rezultatom 4-3. Finale je igrano na neutralnom terenu u Ženevi.
Do kraja šeste decenije dvadesetog veka Partizan uspeva da osvoji pet titula šampiona Jugoslavije u veoma jakoj konkurenciji, koju su predstavljali , pre svega, Mladost iz Zagreba i Jadran iz Herceg Novog. Boris Čukvas i Gale Muškatirović završavaju karijere a u Partizanu odrasta nova generacija asova, koji će vladati vaterpolom sedamdesetih godina. Iz Šibenika stiže Siniša Belamarić, sa Korčule Duško Antunović, iz Splita Uroš Maravić a iz Herceg Novog Dejan Dabović. Oni su junaci sledeće priče, priče o veselim sedamdesetim.