Vozovi prolaze nam svima, a džukele laju na bilo kojoj geografskoj kombinaciji duljine i širine. Vozovima i džukelama počeo sam ja svoju priču životnih putovanja, vozovima i železnicom počinju je mnogi od nas. O džukelama ću nešto više pred sam kraj ovog putopisa, ali znajte da vlakovi i željeznica korijenima su mnogih istraživanja i priča mojih, a vjerujte mi, i nekih drugih putnika ovog našeg južnoslavenskog vremeplova košarkaških pregalaca. Ovako baš nekako, vozovima i železnicom, bajku je svojih putešestvija načeo i najveći srpski košarkaš u istoriji igre.

Pitanje dakako jest – ko je uopšte najveći srpski košarkaš (zemlje koja je dala ponajviše košarkaška od svih ex-Yu republika nakon raspada)? Reći ćete da je to ukusa stvar, da je današnja košarka neusporediva sa onom prije 30 ili 40 godina, da nostalgija rula oronulim sećanjima propalih i bivših, i bićete uvijek donekle u pravu, ali samo donekle… Jedan davni srpski i jugoslavenski košarkaš objedinjavao je fundamentalni talent ubojice koji je posjedovao Dejan Bodiroga, dalekometne pogotke i kurčevitost zadnjih sekundi Saleta Đorđevića, čitanje igre i osjećaj za istu Vlade Divca, neobaveznu, meraklijsku notu predstava Zorana Slavnića, brojke i rekorde Radivoja Koraća. Nije imao atletiku Praje Dalipagića ili Saše Danilovića, nit’ snagu Peđe Stojakovića ili Zorana Savića, ali vidim ga i danas i dalje kroz razvoj igre košarkaške u svim njegovim nasljednicima. Oni su samo poboljšane kopije – 2.0, 2.1, 3.5 ili 7.7. Nebitan je broj il’ verzija. Bitno je da junak feljtona razumio je igru do granice mentalne košarkaške boli, a njegova želja za nadmetanjem i pobjedom, spoznaja i način kako to postići, jedinstvena je u istoriji srpske, ali i ex-Yu košarke.

Niti jedan košarkaš bivše Jugoslavije nije imao takvu konstantu briljantnih košarkaških predstava u najvažnijim utakmicama, niko nije odigrao tako  beznačajnu količinu loših utakmica, bilo u klubu, bilo u reprezentaciji, kao Dragan Kićanović. Ovim mislim na sva čuvena basket-imena bivše Juge, nevezano za partiju i naciju, i juče i danas, imena koja su nagrađena raznoraznim, čak višim priznanja i počastima nego što je to Kićanović, a videćemo tek u koliko je stvari u jugoslavenskom basketu Kićo bio prvi i neponovljiv.

U okruženju vozova i željezničarske porodice iz rodnog mu Čačka, Dragan Kićanović počeo je svoju karijeru u klubu imena Železničar, kako bi drugačije, neđe u drugoj polovini šezdesetih. U tih nekoliko formativnih godina, Kićanović je nabildao svoj prirodni sportski talent, razvio igračku inteligenciju i doveo do savršenstva svoj dribling i šut po kojima će kasnije biti poznat. Dragan je početkom sedamdesetih prošlog vijeka uveo Železničar iz srpske lige u Drugu saveznu ligu, a neki stariji simpatizeri košarke u Čačku mi se kunu da je tinejdžer u jednoj tekmi republičke lige te sezone zabio, ni manje, ni više, već – 93 koša!

Uzbuđeni ovim nesvakidašnjim talentom, košarkaški telali hitro su delali i već 1971. glasine najlipše stigoše do premazanog zagrebačkog lukavca, Mirka Novosela, a ovaj ne časeći pohita spram Čačka, pomože malom da maturu sredi, nagovori Kićanoviće da sina u repku Juge puste i, kako Mirkec selektorom mlađih kategorija beše, u kadete odma’ ga uzeše pa Jugoslavija osvoji to inicijalno kadetsko prvenstvo Evrope 1971. u talijanskoj Gorici. U polufinalu još, pade grozni SSSR, a u finalu i domaća Italija sa lakih 74-60. Prvim strelcem finala jest baš Kićanović sa 19 poena, dok je njegov od ranih dana drug, Mirza Delibašić, dodao 16 koševa. Mirza je bio najboljim strelcem repke na turniru (17,2 poena prosječno), dok je Dragan bio drugi (15). Od tad datira jedno nesvakidašnje prijateljstvo i razumevanje između te dvojice, a kasnije će i rivalstvo klupsko i ljuto da se umiješa u živote njihove. Po meni, to jest najbolji bekovski par Jugoslavije svih vremena. Jači od Kiće i Moke čak, jači od bilo koje kombinacijie Daneua i Petrovića sa svojim savremenicima basketaškim. Mirza je jednom rekao o igranju s Kićom – Pa kako da ne volim da igram s njim? Kakav god felš snažno mu bacim, taj ludak to stigne i pospremi.

Iste te 1971. godine, Kićanović debitira i za A tim selekcije SFRJ i pokupi još jedno zlato, ovog puta na mediteranskim igrama, održanim u turskom Izmiru. Nakon ovakvog raketnog starta košarkaške karijere, Dragan je odigrao svoju poslednju sezonu za čačanski Železničar i u drugoligaškom okruženju istoka uvali svojih tridesetak poena 18-godišnji mladac, dok je Drugom ligom – zapad, vladao njegov jaran Mirza, također sa tridesetak lakih komada.

Llista strelaca druge lige – istok sezone 1971-72

Ova dvojica ponovo ujediniše snage ljeta 1972. na Prvenstvu Evrope za juniore u Zadru. Pade ponovo sovjetska neman u polufinalu na krilima Mirze (20) i Kiće (19), a Italija u finalu zaostade 24 poena i tako taj divni par dohvati, nakon prvog kadetskog, i prvo juniorsko košarkaško zlato za Jugu. U finalu su, naravno, najboljim strelcima Juge sa 19 (Mirza) i 17 (Kićo) poena. Tom sastavu pripadaše još i druga poznata imena Yu košarice – Dragan Todorić, Rajko Žižić, Čedomir Perinčić, Branko Macura i Željko Jerkov – još jedan izniman prijatelj s kojim će Kićanović igrati u repki gotovo cilo desetljeće, a potkraj karijere i u talijanskom Skavoliniju. Kad se Jerkov na jednoj od kasnijih američkih turneja reprezentacije teško povredio, baš mu je Kića nosao stvari.

Nakon svih tih ukazanja vanserijskog talenta čačanskog mršavca, došlo je konačno vrime da se Dragan okuša i u najvišem rangu takmičenja. Njegov prelazak u čačanski Borac bio je malim korakom u istoriju, kako to već ide u slučaju Kićanovića. Sezona 1972-73 revolucionarna je u historiji južnoslavenskog basketa iz više razloga. Od te godine u Prvoj Saveznoj ligi takmičilo se po prvi put 14 momčadi, igralo se 26 kola, a prvakom je postala avangarda sa Crvenog krsta. Beogradski Radnički nadvisio je sve rivale i osvojio svoju jedinu titulu, ali je i Borac ostvario svoj najviši plasman u istoriji, završivši šampionat Jugoslavije na visokom 4. mjestu, izborivši svoje prvo učešće u međunarodnim takmičenjima. Jeste da je Borac od ranije imao kralja strelaca bivše Jugoslavije u liku Radmila Mišovića, ali čak je i ovaj zasvirao u prateće gusle kad se na terene spustio Dragan Kićanović. U neku ruku, Kića je u jednoj sezoni u Borcu ostvario više nego Mišović u celoj igračkoj karijeri.

Amerikanac iz Čačka

Kićanović je, kao novajlija pod trenerskom paskom Lazara Lečića, odigrao neponovljivu premijernu sezonu u Prvoj saveznoj ligi i oborio rekorde za novake u ukupnom broju poena (771), kao i Koraćev prosjek od 29,1 ppg iz njegove debitantske sezone 1957. Još uvik tinejdžer, Draganče je tako uvalio 29,6 koševa prosječno i nagrađen je titulom MVP-ja prvenstva od strane zagrebačkih „Sportskih novosti“ (Trofej digitron). Ovo nikad niko nije uradio, ali ni ponovio u Yu košarci. Samo je Damir Šolman te sezone završio sa boljim prosjekom poena u prvenstvu, a Kićanović je potpuno povilenio u poslednjem kolu, natovarivši 59 poena zrenjaninskom Kombinatu, uz šut iz igre 23-34, u visokoj pobjedi Čačana 148-113!

Brojke i ostvarenja debitantske sezone

Godina 1973. još nije bila ni izbliza gotova, čekalo je evropsko prvenstvo u košarci na kojem je za kormilom A tima debitirao Mirko Novosel, Kićin selektor iz mlađih uzrasta. Naravno da je zvao najkorisnijeg igrača prvenstva, a s njim još trojicu debitanata na velikim takmičenjima – Dalipagića, Slavnića i Jerkova koji će narednih godina, svi do jednog, postati članovima startne petorke repke. Reprezentacija SFRJ je već na prvom Kićinom velikom turniru došla do prve zlatne medalje s evropskih prvenstava. Predvođena Krešom Ćosićem, koji je dosezao vrhunac svoje igračke karijere, repka je prilično lako trijumfirala nad timom Španjolske u finalu, bez potrebe da igra sa vječitim rivalima iz SSSR-a. Kićanović je dobio povjerenje Novosela u pet utakmica na turniru – ubacio je prvih 40 koševa na velikim natjecanjima i pokazao je da će vrlo brzo biti nosiocem igre reprezentacije Jugoslavije.