
Partizan je u Kaunasu izgubio od Žalgirisa 87:80 i prvi put ove sezone otišao na negativan skor u Evroligi (4-5). Posle promašenog brejka u Lionu, ovo gostovanje je bilo drugi deo plana koji je u startu zvučao optimistično, a završio se tamo gde je crno-bele ekipa Đoana Penjaroje završavala i prethodne tri utakmice protiv Žalgirisa — na strani poraženih. Nije bio problem u srcu, ni u trudu. Problem je bio u jednom segmentu igre bez kojeg se u Žalgirio Areni ne može ni razgovarati o pobedi.
Pet od dvadeset tri za tri — brojka koja objašnjava sve
Ako postoji jedan broj koji sažima celo veče, to je 5/23 za tri poena. Partizan je prvih dvadeset minuta završio sa 1/11 iza linije, a trend se nije pomerio ni posle pauze. Promašivali su se otvoreni, čisti šutevi, i to upravo oni koji su u ovakvim arenama jedini put nazad u meč. Kad su Beograđani pretili, trojka iz ugla završavala je na obruču. Kad su morali da kazne grešku domaćina, lopta nije ulazila.
Teško je ne primetiti obrazac: u Kaunasu se bez pouzdane šuterske noći ne može. Žalgiris igra sistem koji te tera da ga rešavaš spolja, jer unutra čeka Valančijunas. Partizan je pokušao, ali je Partizan upravo zbog toga i izgubio.
Tanasković kao jedini svetionik u crno-belom taboru
Nikola Tanasković je bio ubedljivo najbolji u redovima gostiju. Krilni centar Partizana imao je 19 poena i šest skokova, i to u duelu u kojem je fizički morao da se nosi sa Jonasom Valančijunasom i rotacijom iz unutrašnje linije domaćina. Nije sve bilo besprekorno — bilo je i kod njega minuta rasejanosti i nekoliko promašaja spolja — ali je bio jedini igrač koji je svaki posed odigrao kao da zavisi od njega.
Pratili su ga Itan Tompson sa 15 i Luka Vildoza sa 14 poena, ali je to bilo više matematika nego dominacija. Kod Žalgirisa je Karsen Edvards ubacio 17, Valančijunas dodao 16 poena i osam skokova, dok je Sterling Braun bio koristan sa devet.
Dva starta u četvrtinama koji su rešila meč
Žalgiris je dvaput otvorio deonicu onako kako Partizanu ne odgovara — brzo, agresivno, sa pogođenim trojkama. Prvi put na samom startu, kada je posle pet minuta prednost već bila na rubu dvocifrene, pa je Penjaroja morao rano na tajm-aut. Drugi put na početku treće četvrtine, kada su Sejben Li i Edvards odveli Žalgiris na plus devet, a trojka Arnasa Butkevičijusa zatim razbila i naredni Partizanov pokušaj da priđe.
Između ta dva naleta, Partizan je imao svoje minute. Preko Tanaskovića, Hejsa i prodora Tompsona crno-beli su čak uspeli da izjednače u drugoj deonici i imali priliku da povedu. Ali Karlik Džons nije bio precizan sa distance, Žalgiris je u bonusu kažnjavao svaki kontakt sa linije penala, i poluvreme je završeno sa dva poseda prednosti domaćih. Ovo liči na nešto što se u Kaunasu ponavlja prečesto da bi bilo slučajno: domaćin odigra na iskustvo, Partizan plati svaku grešku.
Serija koja je stigla prekasno
U završnoj četvrtini se, kao i obično u Partizanovim porazima ove sezone, pojavila ideja o preokretu. Konačno pogođena trojka Tompsona vratila je crno-bele na minus šest, Hejs je nastavio seriju, a Partizan je u dva uzastopna poseda imao priliku da uvede meč u pravu dramu. Nije je iskoristio. Brzopleti promašaji, pa onda i efektna blokada Vildozine zakucavanja koja je zatvorila celu priču.
Serija koja je stigla u poslednjih nekoliko minuta deluje lepo na papiru, ali je zapravo bila posledica otvaranja Žalgirisovog pritiska i činjenice da je domaćin već imao posao završen. To nije bila kriza pobednika, to je bio komforan finiš.
Šta ovaj poraz znači za Partizanovu sezonu
Skor 4-5 nije dramatičan, ali jeste prelomna tačka. Partizan je dvaput imao priliku u ovom duplom kolu da pozicionira sezonu drugačije, u Lionu i Kaunasu, i obe je propustio. Nije pitanje borbenosti — Tanasković je ponudio sve što je mogao, a tim se vratio iz dvocifrenog zaostatka. Pitanje je šut, i to u sastavu u kojem bi šut morao biti jedna od glavnih prednosti.
Nema potrebe da se od ovog poraza pravi epopeja, jer Žalgiris kod kuće nije loš scenario za svaki klub u Evroligi. Ali Partizan sada ulazi u deo rasporeda u kojem svaki sledeći meč mora da se igra sa jasnom idejom šta se radi kada šut ne funkcioniše. Dok se taj odgovor ne pronađe, večeri poput ove u Kaunasu ostaju previše predvidljive.
Žalgirio Arena je i dalje mesto gde se Partizan ne snalazi. To nije sramota, to je realnost koja traje već tri poraza unazad. Ono što jeste problem je što crno-beli iz tih poraza ne izlaze sa jasnim obrascem napretka — izlaze sa istim pitanjem na koje su ulazili.