Šta bi bilo da se Partizan zaleteo na Rusiju…

Kao što generali najbolje znaju kakvom vojskom raspolažu, tako je i trener Aleksandar Stanojević pre svega takmičar kome je oprez polazna tačka

Foto: Rikardo Gomeš, Star Sport

Smešna ekipa. Ili ju je takvom Partizan prikazao. Još dok se kotrljala lopta na stadionu pored Crnog mora komentarisali su Grobari kako odavno tim skromnijeg kvaliteta – krš, maltene – nije igrao protiv njihovih miljenika. Može biti da je takav sud donet vruće glave i kao posledica navijačkog zanosa, ali se pre čini da je Aleksandar Stanojević ukočio glavnu polugu Sočija i sprečio je da bude produktivna kao u ruskom prvenstvu ili u dvomeču sa azerbejdžanskom Kešlom.

Odluka da se veći deo pažnje posveti Kristijanu Noboi urodila je plodom. Ekvadorski organizator igre stavljen je pod šapu defanzivno orijentisanog dvojca Saša Zdjelar – Aleksandar Šćekić, nije mogao da pravi razliku, distribuira lopte ka napadaču Marku Dugandžiću kao inače, pa se čini da je stručni štab pročitao protivnika i ograničio ga na mali broj šansi. Da, bilo je onaj zicer Seregeja Terekova i šut sa dvadesetak metara Ibrahima Calagova, ali saznanje da bogati tim ništa više nije uradio u ofanzivi – osim pogotka iz izmišljenog penala – daje za pravo crno-belima da veruju kako su na taktičkom planu i u pripremi meča odradili kvalitetan posao. U Beograd su doneli aktivan rezultat koji bi pre početka meča svi potpisali.

Jedna strana medalje.

Remi na evropskom gostovanju jeste zadovoljavajući, pogotovo što se srpski predstavnik vratio iz minusa, međitim, ostala je iznad stadiona Fišt da lebdi dilema: šta bi bilo da je Partizan bio pravi Parni valjak, odmah u startu stavio do znanja rivalu kakve su mu ambicije? Izostao je ove sezone prepoznatljivi ulazak u utakmice, visok presing, davljenje rivala ispred njegovog šesnaesterca, napadi od starta. Kao da su crno-beli previše respektovali podatak da je Soči završio peti u prvenstvu Rusije i da je na svom terenu skidao skaplove svakom od četiri moskovska giganta, kao i da ga je u poslednjih godinu i po kod kuće savladao samo Zenit. Pod uticajem tih činjenica bili su nedorečeni, nedovoljno otresiti, kao da su svesno igrali na „nulu“. Kako se odvijao susret, verovatno bi se završio 0:0 da nije bilo penala. Tek tad, kad su krivicom sudije upali u minus, krenuli su napred i brzopotezno izjednačili.

Teško je očekivati da Partizan u Evropi igra jednakim intenzitetom kao na superligaškim mečevima, ali je indikativno da je u ova susreta van granica Srbije krenuo napred tek kad ga je protivnik na to naterao. Prošle sedmice u Dunajskoj Stredi je 20 minuta trepeo ogroman pritisak DAC-a, da bi ga smirio iz prvog šuta na gol rivala (Danilo Pantić), a dotukao neposredno pošto je slovački predstavnik imao zicer u vidu penala (Rikardo Gomeš). Kao da je Parnom valjku potrebno otrežnjenje, da ga protivnik podseti koliko svaka nepažnja ume da bude kontraproduktivna.

Na bazi onoga što se moglo primetiti u prethodnom evropskom ciklusu, jasno je da su retke situacije kad će se tim Aleksandra Stanojevića iz sve snage zaleteti na rivala kad mu gostuje. U Moldaviji je Svetog Đorđa savladao opreznom igrom tek u produžetku, u Belgiji počeo da igra fudbal tek na 0:1 i ulaskom Sejdube Sume – da li je možda Gvinejac potencijani adut za revanš? – u Slovačkoj i Rusiji su ga rivali opteretili. Kad bi bio za nijansu kuražnji, samo da krene u prvih 20 minuta, pola sata, kao što je na dva vezana prvenstvena susreta u Novom Sadu deluje da bi ofanzivni potencijal još više došao do izražaja.

Mada…

Kao što generali najbolje znaju kakvom vojskom raspolažu, tako je i trener svestan rizika koji bi se pojavio da je jurnuo na Rusiju. Ova Partizanova ekipa je tek u stvaranju, sa novim golmanom, štoperom, povratničkim krilom i napadačem. A ophrvana povredom standardnog desnog beka i najtalentovanijeg igrača iz podmlatka. Možda nije bilo logike da se u takvom stanju zaleti na rivala, iako škola mišljenja kako je napad najbolja odbrana ukazuje da bi posle „prvog poluvremena“ bio bliži prolazu.

Još jednom je Aleksandar Stanojević učvrstio stav o sebi kao takmičaru. Nekad izvedba njegovog tima nije lepa za oko, ali jeste produktivna. Čak i prošle sezone, u kovid uslovima, doneo bi 1:1 sa Šarlroa pred beogradski revanš da se igrala druga utakmica. Bila bi to dobra polazna osnova za prolaz, jer je tad na snazi bilo pravilo duple važnosti gola u gostima. Kako je u međuvremenu izbrisano, moraće da napadne Soči, ali je pretpostavka da će i Soči morati da igra otvorenije u Humskoj. Možda su baš to situacije koje Partizan čeka.

POPOVIĆU I RIKARDU JE POTREBNA POMOĆFoto: Star SportFoto: Star Sport

Poverenje u Aleksandra Popovića se pokazalo opravdanim, ali dugoročno nije dobro kad je najbolji igrač jednog tima golman, kao što je mladi Užičanin bio u Dunajskoj Stredi i Sočiju. U sezonama bez titule u Srbiji to je bio Vladimir Stojković, što znači da bi crno-beli trebalo u polju da pronađu igrača koji će na evropskom nivou biti dovoljno učinkovit – poput Rikarda – da u drugi plan potisne čuvara mreže. Koliko god on napredovao.

Kao što je Popović pokazao da mu je potrebna pomoć saigrača, tako deluje da je Rikardu neophodan partner u napadu ili makar zamena. Momak sa Zelenortskih Ostrva je sjajno otvorio sezonu, dao pet golova na šest utakmica, ali u špicu nema saradnika. Previše se umara, često izvlači na krilo, trpi veliko opterećenje i koliki god talenat bio Marko Milovanović koji ga menja uglavnom pred kraj utakmica, jasno je da je Gomešu potreban još jedan partner u špicu. Zato ne čudi što su crno-beli hteli Žulijena Ngoja iz Eupena ili Kvinsija Meninga iz Tventea. Potraga se nastavlja…

Originalni članak: Mozzart sport