Zvanično, od 1. oktobra 2016, stručni štab Veslačkog kluba Partizan bogatiji je za još jednog člana. Jovan Popović, bivši reprezentativac i osvajač mnogobrojnih odličja na najznačajnijim svetskim takmičenjima, odlučio je da završi veslačku karijeru i da svoju priču u ovom sportu nastavi u svojstvu trenera. Tako je već izuzetna struka u našem Klubu dobila još jedno veliko pojačanje pošto će sa novim generacijama raditi i mladić koji je ostavio dubok trag u ovom sportu i koji će imati priliku da svoje gotovo dvodecenijsko iskustvo prenosi na neke buduće veslačke asove.
Intervju sa Jovanom Popovićem počinjemo pitanjem kako je prelomio da stavi tačku na veslačku karijeru i da odmah zatim uplovi u trenerske vode?
U sada već prošlu sezonu ušao sam sa jedinim ciljem da izborim svoje mesto u državnom timu za Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, jedinom takmičenju na kojem nisam učestvovao i sa kojeg, samim tim, nemam medalju. Međutim, plan mi je poremetila povreda zbog koje sam propustio četiri meseca treninga što je bilo nenadoknadivo. U periodu oporavka mnogo sam razmišljao šta dalje, a lampicu da bih mogao da počnem da radim i kao trener upalili su mi moji dugogodišnji treneri i ljudi u koje imam bezgranično poverenje – Nebojša Ilić i Aleksandar Ivković. Otišao sam na odmor na more i tu definitivno odlučio da je vreme za povlačenje iz aktivnog bavljenja veslanjem. Jednostavno, budući da imam 29 godina smatrao sam da je iluzorno ulaziti u novi olimpijski ciklus, pogotovo što bi na Igrama u Tokiju 2020. imao 33 godine i da bi sve osim medalje na tom takmičenju bilo gubljenje vremena. Procenio sam da je olimpijsko odličje, koje bi se nametnulo kao jedini cilj, izuzetno daleko i neizvesno pa sam rešio da stavim tačku. Bavljenje vrhunskim veslanjem je jedan posao koji od tebe traži da mu se maksimalno posvetiš. Ja sam zbog toga već odlagao razne odluke i mislim da je pravo vreme da krenem da ispunjavam neke nove životne ciljeve. S druge strane žarko sam želeo da na neki način ostanem u ovom sportu u kojem sam proveo više od dve trećine svog dosadašnjeg života, a logičan izbor bio je da se posvetim trenerskom pozivu. Prvi kontakt sa ovim poslom imao sam 2013. kada sam na Berkliju, univerzitetu na kojem sam diplomirao te godine, šest meseci bio pomoćnik glavnog trenera veslačkog tima. U tom periodu sam prvi put osetio sve čari i lepote ovog poziva jer sam uživao radeći sa veslačima Berklija. To fenomenalno iskustvo mi je, iako sam bio još uvek aktivni veslač, pomoglo da već tada ozbiljno počnem da razmišljam o trenerskom pozivu kao jednoj od glavnih opcija za posao. Ove godine sve se nekako potrefilo i evo me u svom prvom trenerskom izazovu. Veliku podršku u tome, pored pomenutih Ilića i Ivkovića, koje doživljavam kao najbliže rođake, imam od svoje porodice, oca, bivšeg veslača, majke i mlađeg brata Save.
Kakvi su ti prvi utisci radom i veslačkim kadrom u Partizanu?
Utisci su fenomenalni iako se još uvek prilagođavamo, kako ja na decu sa kojom radim, tako i ona na mene. Počeo sam u septembru kada sam Ivkoviću i Goranu Todoroviću pomagao u pripremi za Prvenstvo Srbije. Od 1. oktobra sam dobio striktno zaduženje, a to je rad sa veslačima i veslačicama koji su ove godine završili sa pionirskim stažom. To je jedno potpuno novo iskustvo za mene pošto sa tim uzrastom do sada nikada nisam radio jer sam na Berkliju vodio već formirane veslače. Za sada sve ide po planu. Rastko Petrović i Dušan Bunčić, koji su do sada trenirali ovu decu, odradili su odličan posao. Sve su to klinci koji su u pionirskom uzrastu bili u samom vrhu srpskog veslanja. Međutim, sada počinju sa potpuno novim programom treninga, koji je znatno ozbiljniji, obimniji i zahtevniji nego što je bio slučaj do sada. Polako ih uvodimo u taj proces i trebaće im, pre svega vremena, da se naviknu na nove obaveze i zahteve. Vremenom ćemo videti ko je uspeo u tome. Sjajna je stvar da se radi o izuzetno darovitim pojedincima i siguran sam da mnogi od njih imaju potencijal za vrhunske karijere, naravno pod uslovom da do tančina ispunjavaju sve velike zahteve treninga. Ukoliko istraju u tome nećemo dugo čekati na nekog novog Stojića, Marjanovića, Vasića, Šljukića…
Šta kao trener želiš i očekuješ od veslača i veslačica koje treniraš?
Prvi i osnovni cilj mi je da izgradim međusobno poverenje sa decom s kojom radim jer je to neophodna startna pozicija za uspeh. To govorim iz svog iskustva. Sa svojim trenerima Ilićem i Ivkovićem imao sam takav odnos i dobro sam znao da je isključivo za moje dobro to što su me savetovali i terali da radim. Gledajući iz sadašnje perspektive pomislim da je trebalo i jače da me “gaze”. Pored izgradnje poverenja maksimalno ću se truditi da na decu prenesem veliku ljubav prema veslanju. Ovaj sport je izuzetno naporan i zahtevan i samo ako ga beskrajno voliš možeš ozbiljno da se njime baviš. Sve ostalo je, po mom mišljenju, gubljenje vremena, naravno osim u slučaju da nemaš visoke rezultatske ciljeve i da treniraš samo za svoju dušu. U tom slučaju je pak reč o rekreativnom veslanju, a ne takmičarskom.
Kako bi u najkraćim crtama opisao svoju veslačku karijeru?
Mislim da sam imao izuzetno uspešnu karijeru iako uvek može bolje. Ne žalim ni za čim iako sam na početku karijere sanjao i o olimpijskom odličju koje će, ipak, ostati nedosanjani san. Ipak, srećan sam samom činjenicom što sam bio deo čamca koji je uspeo da se kvalifikuje na ovo takmičenje. Nikola Stojić i ja smo posle moje pauze seli u dvojac bez kormilara i bez ijedne zvanične provere otišli na Svetsko prvenstvo na Bledu 2011. Pripreme na Bohinju za ovo takmičenje bile su mi najbolje u karijeri i na kraju smo, uz ogroman napor i fanatičnu želju, uspeli da izvadimo “vizu” za London. Međutim, sticajem nekih loših okolnosti i povrede nisam uspeo da ostanem u ovom čamcu i da učestvujem naredne godine na Igrama u Londonu. Šta je tu je. Prihvatio sam to kao sastavni deo sporta i nešto što je uobičajena pojava.
Koji uspeh za tebe ima posebnu težinu?
Na najvećim veslačkim takmičenjima osvojio sam pet odličja. Ipak, prve četiri medalje za mene lično imaju, svaka za sebe, posebnu težinu i podjednako su mi drage i značajne. Prva zato što je bila prva, ujedno i zlatna i zato što sam je osvojio sa Goranom Todorovićem, veslačem iz moje generacije. Sa njim i Nenadom Ninkovićem sam tih godina bukvalno zajedno živeo i trenirao. Na Svetskom prvenstvu za seniore do 23 godine u Amsterdamu 2005. Čedomir Nikitović, Goran Jagar i tada još uvek juniori Todorović i ja postali smo svetski prvaci. Na ovo takmičenje smo otišli bez ikakvih očekivanja, sa velikim pehom budući da smo veslali u iznajmljenim čamcima. Naima, na putu ka Amsterdamu na našu prikolicu sa čamcima naleteo je kamion. Svi čamci su stradali, a jedino što je spašeno bila su vesla. Uprkos svemu na kraju smo došli do zlata. U finalu smo bili drugi posle prvih 500 metara, a onda smo uhvatili pravi ritam, izbili na čelo i do kraja čvrsto držali prvo mesto. Nikada neću zaboraviti sliku sa tribina gde su Danko Đunić, Nebojša Ilić, Nebojša Jevremović, trener ovog čamca Oleksandar Fedotov i fizioterapeut Branko Todorović bukvalno skakali od sreće kada smo prošli kroz cilj kao prvi. Uspeh tadašnje reprezentacije na ovom takmičenju upotpunila je Iva Obradović koja je postala svetska prvakinja u skifu. Već naredne godine postao sam svetski viceprvak u dvojcu bez kormilara sa Markom Marjanovićem. Nas dvojica smo, iako do tada nikada zajedno nismo veslali, stigli do srebra na Svetskom prvenstvu za seniore do 23 godine u Hazevinkelu. U prvoj trci smo pobedili posadu Nemačke, koja je uz nas bila glavni favorit za titulu. Ipak, u finalu bolji su bili Nemci, a i oni i mi smo izveslali vremena bolja od tadašnjeg svetskog rekorda. Ta, 2006, godina mi je najznačajnija u karijeri jer sam ubrzo nakon odličja sa Marjanovićem postao i seniorski svetski prvak. Na Svetskom prvenstvu za seniore u Itonu Stojić, kormilar Ivan Ninković i ja smo trijumfovali u dvojcu sa kormilarom. Ovo odličje je najbolje i medijski propraćeno, a bio sam ponosan kada sam dobio plaketu od FISA na kojoj je pisalo šampion sveta. Na Svetskom prvenstvu u Minhenu 2007. veslao sam u četvercu sa kormilarom u kojem su pored mene bili i Marjanović, Stojić, Jagar i kormilar Saša Minić. Za 91 stotinku smo izgubili u finalu od posade Amerika. Bila je to ujedno i poslednja trka u ovoj disciplini na svetskim šampionatima za seniore.