Da put do reprezentativnog i dresa u bojama voljenog kluba, posle i klupe istog nije lak, pokazuje i onaj kojim je išao Igor Duljaj. Mnogo prepreka, borbi i odricanja “obeležilo” je nekada sjajnog veznog igrača, danas trenera koji je osvojio mnoga srca crno-bele javnosti upravo zbog borbenosti, a neretko i jasnog stava zbog kog je govorio mnoge stvari koje drugi nisu smeli ili nisu želeli.
Duljaj je u još jednom novogodišnjem intervjuu koji vam je redakcija Sport kluba pripremila govorio o raznim temama. Bilo je neizostavne priče o Partizanu, kako nekada, tako i sada, ali i o bogatoj i zanimljivoj igračkoj karijeri.
Kako Igor Duljaj provodi novogodišnje praznike?
„Treniram za sebe, viđam se sa prijateljima i čekam pozive i razgovore, kao i većina trenera. Ako me pitate da li je nešto konkretno bilo – nije. Pričam kako jeste, daleko od toga da sam odbijao pozive, imao sam samo dve opcije za nastavak rada koje u tom trenutku nisam mogao da prihvatim. Čekam da se neke kockice poklope“.
Posle toga, prešlo se na razne teme, ali pre razgovora o Partizanu u vreme boravka Duljaja na klupi i danas, dotakli smo se i njegove igračke karijere.
„NISAM NAVIJAO ZA PARTIZAN ZATO ŠTO MI JE NEKO REKAO“
Deluje da su mlađi zaboravili da ste bili i igrač, i to veoma uspešan?
„I u fudbalu kao i životu sve ide brzo i što je trenutno „in“. Oni koji se sećaju kada sam igrao u Partizanu i Šahtjoru, oni bolje pamte te starije generacije nego mlađe. Sada putem interneta mogu svi saznati mnogo o bilo kom igraču, i onima koji su igrali pre mnogo godina. Kod mlađe generacije se uvek nešto novo pojavi, retko ko i gleda nešto iz prethodnog perioda“.
Kada ste znali da ćete se baviti fudbalom i otkud ljubav prema Partizanu?
„Niko nije mogao da zna da li ću se baviti fudbalom. Kao i svako dete uzeo sam prvo loptu u ruke. Sada je to drugačije, sada deca prvo uzmu mobilni u ruke, ali to je greška roditelja, nas starijih, međutim, kad se izađe na ulicu, na igralište dominira fudbalska lopta. U tom trenutku tada je bila lopta, tako se pojavila ljubav prema fudbalu, ujedno i prema Partizanu. Nisam navijao za Partizan zato što mi je neko rekao, otac mi je preneo tu navijačku strast“.
Da li je debitantski meč za Partizan bilo ostvarenje sna?
„Ja sam mnogo puta pričao priču kako sam došao iz Topole u Beogradu 90-tih godina. To je na nekih 80 kilometara od Beograda, u vreme embarga, sankcija, današnje generacije ni ne znaju kako to izgleda, niti im želim da znaju i da ikada budu u toj situaciji, kada se ne zna da li ima ili nema autobusa i da li ćete stići na trening ili nećete. Ja sam nekih pet godina putovao, od četvrtog do osmog razreda osnovne škole, svakodnevno po 140 kilometara. Bilo je fizički naporno, ali ljubav prema Partizanu je davala snagu da budem istrajan. Ne verujem da je iko ikada razmišljao tada da će neko napraviti nešto. Bilo je 90-ih prenosa utakmica preko radio predajnika, bio je časopis „Tempo“, uvek smo kupovali sledeći broj da bismo videli neke slike ili čitali o našim „ljubimcima“, da li su to igrači Zvezde, ili Partizana. Ja se sećam u tom trenutku današnjeg funkcionera u klubu, Peđa Mijatović mi je bio idol kad sam bio klinac. Imao sam priliku da njemu skupljam lopte 90-ih godina i čast da odigram i prijateljsku utakmicu za reprezentaciju sa njim. Ostvarenje mog sna i moje mašte je da zaigram za prvi tim Partizana. To je bila jedina moja mašta“.
Govorite sa toliko emocija o tom periodu, mislite li da to fali danas mladim igračima?
„Sad se to sve izmešalo. Vidim da će uvek pričati i onaj ko je u Zvezdi da voli Zvezdu i onaj ko je u Partizanu da voli Partizan, i onda šta se dešava… Vidimo da u mlađim kategorijama prelaze iz Zvezde u Partizan i iz Partizana u Zvezdu i onda se mešaju. Daleko od toga da krivim bilo koga, nego se izgubio donekle identitet i da kažeš da si od prvog dana u Partizanu i da si prošao sve. Ja sam prošao pretpetliće, petliće, mlađe pionire, starije, kadete, omladince, sve. Stranci su se kasnije pojavili. Ja sam bio stranac i niko ne očekuje da neko mora da voli Partizan. Važno je ono što ti pružaš kao igrač. Neki stranac u Šahtjoru je možda i više pružao nego neki Ukrajinac koji je bio ceo život u klubu. Ne mora to tako da se gleda. Vidim da se previše apostrofira. Naravno da sam uvek voleo da ima više onih koji su odgajani na pravi način, da dođu do prvog tima, da primerom pokažu… Šta znači to – nisi ti samo igrač Partizana na terenu. Ti si igrač i van terena, da izrasteš u čoveka, tako su nas učili. Da ne počinjem, od tromesečne knjižice, škole, ne dao Bog neka psovka, ne postojiš. Danas možete svašta da kažete treneru, ne snosite konsekvence. Danas vas roditelji sačekaju posle treninga… To nije moglo, jer je trener bio trener. Niko nije mogao da mu priđe. Totalno je sve izgubilo na značaju, ne može da se poredi. Novac je ušao u vrh fudbala, ali ovde sad već kreću roditelji sa 12 godina deci da traže menadžere, ja to nisam prošao, ali vidim da to mnogo smeta današnjoj omladini“.
Prelazak u Šahtjor. Moglo bi se reći da nije klub iz elitnog nivoa Evrope, međutim, drugačije se pokazalo?
„To se tako brzo izdešavalo. Bio je Sale Ilić, Vlada Ivić, Andrija Delibašić, Iliev… Mnogo odličnih igrača i u tom nekom periodu smo već sa 20 godina imali preozbiljne ponude. Razlika između tadašnjeg i sadašnjeg vremena je što je Partizan bio u mogućnosti da ne prodaje igrače. Bio je Mateja Kežman, koga je klub prodao jer su bile neverovatne ponude, ali Partizan nije morao da prodaje. Ja sam imao privilegiju da dobijem na iskustvu da igram za Partizan do 24. godine. Šahtjor je tako nekako došao neverovatno brzo. Oni su gledali Vukića i videli mene i onda su tajno dolazili da me prate. Tada je bio Šuster trener i želeo je da dođem u Šahtjor. Bilo mi je teško na početku, ali kada se sve sabere presrećan sam što sam imao privilegiju da budem u takvom klubu, da upoznam takve ljude i prijatelje, da upoznam i takvog predsednika kao što je Ahmetov, što sam na neki način učestvovao u rađanju jednog velikog kluba kao što je Šahtjor. Taj klub samo da premeste negde drugde u Evropi bio bi u vrhu. Klub je rastao, i igrači su rasli sa timom. Fantastično iskustvo za mene“.
ČAST I PRIVILEGIJA BITI KAPITEN REPREZENTACIJE, LJUBAV PREMA KLUBU SE NE ISKAZUJE TIME ŠTO ĆEŠ NEKOGA POVREDITI“
Kakav je osećaj nositi kapitensku traku u prvoj zvaničnoj utakmici Srbije pod tim imenom?
„Sećam se te utakmice, ali nisam je odgledao kao i većinu. Taj podatak stoji, pa stoji. Dejan Stanković je bio kapiten, igrali smo protiv Čeha u gostima i pobedili. Kad je Dejan Stanković izlazio, došao je… To je za mene velika privilegija i čast, prvo što je prva utakmica reprezentacije, druga što mi Dejan Stanković prebacuje kapitensku traku. To je jedno veliko poštovanje“.
Pedja Milosavljevic
Govorite o tome da je privilegija bila kada vam je Stanković predao traku. Mislite li da bi i navijači Crvene zvezde i Partizana trebalo da više poštuju jedni druge kao što se u većini slučajeva poštuju i akteri sportskih događaja kada su u pitanju „večiti rivali“?
„Uvek je bilo rivaliteta. Veliku ulogu i odgovornost imamo mi kao treneri i igrači, kako ćeš da se ponašaš i šta ćeš da kažeš, da li je sa poštovanjem, ili nije. Drugo je uticaj medija, ako pročitate naslov, a ne tekst… Treba da bude borba na terenu, poštovanje. Mi predstavljamo svoje klubove, ne treba da dolivamo ulje na vartu, a ne da neko, ne dao Bog izgubi glavu zbog toga. Dosta se više gubilo… Ceo grad je išaran muralima mladih momaka, da li je zbog fudbala ili nekih drugih stvari, ali ostajali su ljudi invalidi i gubili živote zbog sporta. Mislim da je to užas. Fudbal jeste da iskažeš svoje emocije, ali je naša odgovornost koje poruke mi šaljemo. Moramo prvo biti ljudi, ne treba da pričamo da bismo se nekome dodvorili. Ljubav prema Partizanu ili Crvenoj zvezdi se ne iskazuje tako što ćeš nekoga povrediti, ili da ćeš nekome uputiti oštre reči koje nisu prikladne za sport, ili za javnost“.
Dolazak u Partizan posle dugo godina u Ukrajini. Kako je došlo do toga?
„Sve je to teško. Niko ne zna kada je povoljan trenutak. Krajem 2019. godine, odlaskom Žoaoa Fonseke završio se taj period u Šahtjoru moj gde sam bio pomoćnik, da se vratimo malo. Stažirao sam godinu dana u „B“ timu, pa sam onda godinu dana imao ugovor sa „B“ timom, to je U21, pa sam sa Portugalcem Fonsekom otišao i u prvi tim. Bio sam kod Fonseke tri godine, tako da imam četiri oficijalno godine i jednu sam stažirao. Sa 35 godina sam već imao PRO licencu, u Kijevu sam dok sam bio igrač već završavao. To sam iskoristio. Ovde mi je Savo dao zeleno svetlo 2020. godine da budem tu, Savo je otišao, Sale Stanojević je takođe dao zeleno svetlo da budem tu i onda je Gordan Petrić preuzeo prvi tim. Kada je Stolica došao otišao sam u Teleoptik i dobio sam najbolji mogući savet. Uvek pozoveš ljude kojima veruješ da dobiješ savet. Tada sam pozvao i Batu Mirkovića, Ljubišu Tumbakovića, zvao sam i Sava Miloševića, tada nije bio u Partizanu i Fonseku. Znao je da je to „B“ tim. Svi su mi rekli „Idi, to će ti biti odlična škola da znaš da ne ponavljaš greške koje ćeš praviti tu“. To je jedan pravilan potez što sam otišao u Teleoptik i što sam poslušao prijatelje. Video sam šta ne treba da radim“.
A onda?
„Posle toga je došao Partizan, tri dana pred derbi. Ja sam znao kad sam video te ljude gore u klubu da su u problemu. Rekao sam i njima „Ko će da uzme tri dana pred derbi klupu“. Razum mi je govorio ne, srce da i bilo je stvarno teško da Partizan nema trenera, to bi bilo stvarno bruka i sramota. Tako je krenulo. Nije bilo bajno i sjajno, ali završilo se kako se završilo, pa je posle krenuo novi ciklus kada smo krenuli u Sloveniju na pripreme“.
Problema je bilo i početkom tih priprema?
„Idemo od priprema, sa kojim protivnicima smo igrali. Javno sam to pričao sa kojim se problemima suočavamo. Mnogo sam puta izlazio iz konteksta nekih stvari, ne zbog alibija, nego šta je potrebno Partizanu. Mi smo igrali protiv Metalca utakmicu, Zvezda je igrala protiv Fiorentine. Da se ne lažemo, svi su čekali tada prve dve utakmice protiv TSC-a i Vojvodine i da budem smenjen, a ja sam se držao svog stava i polako smo se skupljali. Rekao sam i tada da nisam želeo da na pripreme idemo sa jednim timom, vratimo se sa drugim, a igramo sa trećim timom“.
FK Partizan/Sadić foto (Igor Duljaj)
Poraz od Nordsejalnda još peče navijače Partizana, sigurno i vas?
„Moglo je da bude i više od 0:5 protiv Nordsjelanda. Mnogi ljudi nisu imali predstavu šta su oni, ali opet Partizan je Partizan. Kažem, dobro smo prošli, ali turbulentan period. Nismo ušli u Evropu i to je moja najveća odgovornost. Ostavio sam i klub i navijače bez Evrope i to je isključivo moja krivica i odgovornost“.
Pored mnogo problema, davali ste nadu navijačima. Nije bilo ni onih najvatrenijih na domaćim utakmicama zbog bojkota, prvi put ikada?
„Mnoge stvari su bile prvi put. Jug je nama davao neverovatnu podršku u gostima, kao i istok i zapad kada smo igrali domaće utakmice. Bili su tu za vreme neuspeha i oni su nama, meni i igračima davali veru. Pored svega su nam verovali. Posle tog TSC-a i Vojvodine se nešto dogodilo, ljudi su počeli da dolaze na utakmice. Najbolji pokazatelj toga možda je kada smo na stadionu „Rajko Mitić“ igrali 2:2 sa Zvezdom… Mi smo tada naterali ceo stadion da dođe, nije bilo mesta. Sada u Ligi šampiona Zvezda nije imala koliko smo mi tada napunili“.
Mnogo igrača je u tom periodu dolazilo i odlazilo. Ipak, bili ste konkurentni i vodili veliku borbu sa Crvenom zvezdom?
„Igrači dolaze, ko je ovaj, onaj… Kod mene je sve bilo transparentno, zbog toga sam tražio savete i pomoć. Nemam potrebe da se nekome dokazujem, ja znam ko sam i šta sam. Nisam pravio nikakve kombinacije u kontekstu menadžera, nisam dovodio bliske ljude. Ja sam imao pomoć Darija Srne koji mi je dao pomoć Šahtjora gde oni imaju mnogo igrača koje su videli, a ja tražio od njega određeni profil. To je bilo sve transparentno. Ne može niko ništa da mi kaže da sam nekome stavljao novac u džep, sve je bilo transparentno“.
Neminovno je reći da je loša sitaucija u klubu počela dolaskom prethodne uprave. Kakav je vaš stav po tom pitanju?
„Sve što sam imao da kažem govorio sam i unutar kluba. Na neke stvari nisam mogao da zavorim oči. Pričao sam i o omladinskoj školi. Zašto je to meni trebalo? Mogao sam da gledam svoja posla i da pravim sebi imidž. Ovako sam navukao gnev nekih ljudi, ali sve je to bio sportski interes. Možda sam na neki način bio i „sportski uzbunjivač“ u Partizanu. Nisam ja pričao o dugovanjima, nije to moj posao, nisam to znao, ali igrači su videli u meni nekoga koga mogu da okrenu. Njima je bilo smešno što ja idem na aerodrom što jurim igrača ovde i onde. To rade i mnogi drugi veliki, da ih ne spominjem niti želim da se upoređujem sa tim trenerima koji su miljama daleko. I posle utakmice jednom sam rekao da ne mogu da mi se jure igrači zato što nekome nije plaćena kirija. Pobedimo Spartak 4:0, a ja pričam o dugovanjima. Sebi sam narušavao imidž štiteći igrače koji donose to što donose. Zbog njih ljudi dolaze da gledaju. U njima vide nove idole. Od Saldanje, Severine, Natha, Ilića, Belića…“.
Da li ste vi glavni i odgovorni za povratak Ksandera Severine u tim nakon njegovog odlaska zbog problema sa neisplaćenim platama?
„Vratio se i zbog toga što sam ga zvao i zbog toga što je njegov agent našao zajednički jezik sa ljudima iz kluba. Da nisam toliko stiskao, sigurno bi on prolongirao još više. Koliko god da je teško u životu, morate da budete tu ljudima, iako je crno, ili nemate šta da mu kažete, javite se na telefon. Igrač će to da razume, neko hoće, neko ne, ali morate da komunicirate“.
Otišli ste iz kluba potpuno neočekivano za mnoge. Partizan je bio prvi do početka prolećnog dela, kasnije blago zaostajao za Crvenom zvezdom, ali je ipak delovalo da ćete ostati bar do kraja sezone?
„Pojavio se samo Vazura koji je došao i rekao da me igrači ne slušaju. To je bila glupost. Njemu je možda neko drugi nešto drugo rekao. Ja sam njemu rekao da ako očekuje da podnesem ostavku, to neću uraditi, a upravni odbor… Znam da nije do upravnog odbora, to je doneo odluku ko je doneo, nisu oni sada tu. Čekali su me i dočekali su, znao sam da će to da bude. Znao sam da vodim bitku koju ne mogu da dobijem. Čekali su se loši rezultati i ako smo imali te negativne rezultate, imali smo kontrolu igre. Kad trener izgubi igrače na terenu, tebi ne treba uprava da kaže, treba sam da podneseš ostavku“.
Koliko je teško raditi u okruženju u kojem znate da vas neko „minira“ i čeka vaš odlazak?
„Nemate vremena da razmišljate. Moraš samo biti čist prema sebi. Važno je da sporovodiš ono što pričaš. Meni je bilo važno da sam ja čist. Znam da sam pravio greške, trudio sam se daih bude što manje. Bio je to lep period gde sam mnogo uživao, verujem i igrači, a u tom trenutku i navijači Partizana uživali. Vratio im se osmeh na lice. Trudio sam se da uvek sve bude samo jedna sportska priča“.
Na kraju, odete na košarkašku utakmicu, a tamo vam cela hala skandira „Igor Duljaj“. Sigurno to mnogo govori?
„Fantastičan osećaj. Navijače ne možeš da prevariš. Kad smo igrali domaće utakmice, dok je Jug bojkotovao, najveće kritičare imate na istoku i zapadu. Kad vam oni zvižde, tada sami odlazite. Presrećan sam što su ti ljudi nama davali podršku. To su navijači koji dolaze i kad je kiša i sunce i sneg. Uvek dolaze, uvek!“
„NIJE DOBRO KAD SE ČESTO MENJA TRENER, AKO PARTIZANU TREBA POMOĆ, TU SAM, AKO NE – JOŠ BOLJE!“
Kako vam se čini Partizan danas?
„Da li svojom zaslugom ili ne, Partizan nije dominantan kao klub kao nekada. Da bismo znali od čega bolujemo, moramo otići kod doktora da vidimo šta je problem, da napravimo analizu zašto je došlo do toga. I u tom periodu su se događale prodaje nekih igrača za neki novac, pa je i to bledelo. Fudbal se igra zbog publike. Uvek morate da slušate glas navijača. Fudbal se igra zbog publike. Sada su došli novi ljudi, svi misle ako su došli novi da će sve biti sjajno i bajno. Nije to tako. Da mi neko da da vodim klub, ja to ne bih umeo. To treba da radi neko ko ima, ne samo viziju… Neko je napravio neki problem, neki dug, moraš da znaš kako da dovedeš sponzora, kako da se to sanira. Teško je sve to. Zato i postoji neko ko ima mozak za takve stvari, ko ima podršku nekoga, nečega… Nisam rukovoditelj, niti umem to. Svi mi znamo kako bi trebalo, kako omladinska škola treba, ali ajde, nađite igrače. Svi mi znamo kako to treba, ali teško je to uraditi“.
Šta mislite o ovako naprasnom odlasku Sava Miloševića?
„Ne čitam previše, jer ima mnogo inforamcija koje su i tačne i nisu i zlonamerne… Nije dobro kad se tako često menja. Da ulazim zbog čega i kako, ne želim“.
Marko Jovanović vodio je ekipu poslednjih nekoliko utakmica. Kako je došlo do vaše saradnje, on je bio vaš pomoćnik?
„Znao sam ga na „dobar dan“ kad smo igrali jedan protiv drugog dok sam ja bio u Šahtjoru. Imao sam stručni štab. U jednom trenutku kada je Mare bio na utakmici Partizana sa decom, neko ga je video i rečeno mi je da bi mogao da ima problema u svom klubu pošto je on još tada bio aktivan igrač, tada je bio u Železničaru, da će mu karijera biti dovedena u pitanje. Zabolelo me je, rekao sam da mi nađu dečka. Da je to bio bilo koji drugi igrač, isto bih učinio. Kažem, nije mi ništa, rekao sam šta je razlog i klub mi je izašao u susret. Želeo sam da ostane u strukturi Partizana, a evo, danas mu se život promenio. Pratim šta se sada dešava i želim mu sve najbolje“.
Igrački kadar Partizana zreo je za remont, međutim, neki od njih nisu dobili previše prilike poput Goha. Bili ste mu trener, šta je bio problem kod njega?
„Goh je bio jednom, ili dvaput najbolji mladi igrač Južne Koreje. Debitovao je sa 22 godine kada je došao. Insistirao sam na njemu. Uvek možemo da pričamo da mu je potreban period adaptacije… Neko može da čeka, neko ne može. Pre nego što je Savo došao čuo sam da je jedan čovek iz sportskog sektora rekao da njega ne žele više da vidi, da ne treba da bude tu više da bi mogli da dovedu drugog igrača. Svako ko nema podršku, sam po sebi je „gotov“.
Šta je potrebno Partizanu da bi se oporavio?
„Za sve u život je potrebno vreme, vremena nema. Mnogi od nas želimo sve i odmah. Mora sve da se vidi gde je, šta je i kako. Mora da se zna u kom pravcu ide klub. Ako treba neka pomoć, tu sam, ako ne treba – još bolje!“
Da li je bilo šanse da možda vi budete novi trener Partizana?
„Vidim da su pričali, kako je rekao Mijatović sa deset, 12 trenera, ja nisam bio među njima, time je sve rečeno“.