Pripadnik je legendarne generacije omladinaca koja je sada tako davne 1987. godine, pokorila svet na SP u Čileu, pobedom na penale (5:4) nad reprezentacijom SR Nemačke. Tog dana, Gordan Petrić je sebe svrstao u uzak krug fudbalskih srećnika imaju šta da pripovedaju deci i unucima, čak da posle toga i nisu, kao što jesu, blistali i u seniorskoj konkurenciji. A, nekadašnji neustrašivi štoper i te kako se potrudio da u velikom stilu još više oplemeni sportsku biografiju.
Posle dve sezone i 33 meča u dresu OFK Beograda, obreo se 1989. na stadionu u Humskoj, gde je za četiri godine odigrao 133 utakmice i postigao 10 golova. Usledio je transfer na Ostrvo, tačnije u Dandi Junajted za koji je od 1993. do 1995. godine nastupio 60 puta, uz tri postignuta pogotka. Potom je korpulentni Beograđanin tri godine vojevao za boje Glazgov Rendžersa za koji je igrao tri sezone, tokom kojih je loptu iza leđa golmana slao tri puta. Usledile su kratkotrajne epizode u Kristal Palasu, grčkom AEK-u, škotskom Hartsu i kineskom Sečuanu u kojem je zbog ozbiljnih zdravstvenih problema morao da okonča karijeru.
Da se sad malo vratimo u dane tvoje slavne prošlosti, kad si vedrio i oblačio u škotskom fudbalu. Zašto ti je ostrvski stil igre tako dobro legao?
“Svuda bih ja isto igrao, možda bi jedino bilo neke razlike u agresiji i skoku da sam igrao u Španiji ili Italiji. Škotska je Škotska, ako odradiš svoj deo posla i ako se prilagodiš britanskom sistemu i ne pametuješ u nekim stvarima, nemaš problem. A, posle treninga i utakmica imaš slobodu koja nije karakteristična za neke druge zemlje. Posebno mi je bilo zanimljivo, čak čudno, što smo imali samo jedan trening i to u 10.30 pre podne. Imali smo obaveze do 13-13.30 h, posle čega si mogao da se posvetiš porodici do koje oni puno drže”.
A da li ti je bilo čudno što se posle utakmice pije pivo?
“Kod njih je praksa da se posle utakmice igrači druže i popiju pivo. Tugovanja, sedenja u ćošku i ispijanja soka i vode, posle izgubljenog meča, tamo nema. Važno im je samo da su svi igrali najbolje što mogu i ako je protivnik bio bolji, bože moj, ide se dalje, sutra je novi dan. A u vreme kad sam igrao u Partizanu, kad se izgubi, čekalo se da svi odu, da bi ti napustio stadion pognute glave. Tamo je neka druga filozofija i ne samo u sportu, nego generalno u svim sferama života. Kad bih sad birao, verovatno bih opet izabrao Britaniju”.
Jesi li bio ponosan na sebe kad si zavalio onu mega golčinu kao igrač Kristal Palasa?
“Presekao sam napad na centru i prešao na njihovu polovinu, jurilo me nekoliko igrača i kako nisam imao kome da dodam, ja sam šutirao i pogodio”.
Lopta nije imala luk, nego je letela pravo. Je li bilo onde 40 metara?
“Tu negde! A, duvao je vetar i spustio je dole a-ha-ha”.
Kakav je osećaj bio?
“Tada sam bio iskusan igrač i to mi je bilo normalno, mada nije bio moj deo posla da radim te stvari. Ipak, nisam trčao, kao što je to radio, na primer, Buda Vujačić koga nisi mogao da stigneš da mu čestitaš kad postigne gol. Zašto bih se dodatno umarao….”
Da li su te ispoštovali naši novinari povodom tog spektakularnog gola?
“Moj odnos s novinarima uvek se svodio na to da ako me nešto pitaju, ja odgovorim, mada sam se trudio da izbegnem pojavljivanje u medijima. Možda nisam trebao tako, ali tako sam u ono vreme razmišljao”.
Kasnije si prešao u AEK u kome si kratko ostao. Zbog čega?
“U to vreme AEK je vodio Tumba i pozvao me da dođem u Atinu u trenutku kad sam bio slobodan igrač, jer je Kristal Palas bankrotirao. Za razliku od mene, mojoj porodici nije baš odgovarao život u Škotskoj zbog tamošnje klime i odlučio sam da malo promenimo sredinu. Te godine sa AEK-om se nisam domogao Lige šampiona i odmah je stigao poziv Hartsa, tako da sam se vratio u Britaniju. Ubrzo sam s Petkom otišao u Kinu, gde sam zbog bolesti završio karijeru”.
Je li ti imponovao poziv čelnika Partizana da se vratiš u Humsku i to ni manje ni više, nego kao naslednik Žarka Zečevića?
“U vreme kad sam počeo da igram za crno-bele, samo smo Aleksandar Đorđević, čovek koji je bio poznat po sjajnom čuvanju Piksija Stojkovića i ja, bili iz Beograda. Kad pogledaš, ja sam OFK-ovo dete, ali sam duže igrao za Partizan. E, po završetku karijere, kad sam se razboleo, imao sam poziv da dođem u klub i polako počnem da stvaram sliku o njegovom funkcionisanju. Ipak, nisam počeo tada, jer sam pet godina išao na terapije i nisam smeo da se bavim nikakvim stresnim i opterećujućim poslom. Tek kad sam se oporavio, prihvatio sam ponudu Zečevića, Ćurkovića i Bjekovića, da se vratim u klub i polako počnem da zamenjujem Zeku. Samo, kad smo pričali, mene je više vukao posao vezan za teren, nego za administraciju”.
Na osnovu čega je izbor pao baš na tebe?
“I ja sam ih pitao zašto od toliko bivših igrača baš ja! Odgovor je bio da dobro poznajem klub i plus su imali u vidu da sam započeo uspešno privatni biznis i da bih zato umeo domaćinski da brinem o Partizanu. Prihvatio sam, Ivan Tomić je bio sportski direktor, posle je došao Batica Mirković, a za trenera Jokan i mi smo se generacijski tu skupili i napravili lepu priču, a deo te priče bili su i svi drugi bivši igrači, a ne samo mi”.
Ko je bio najzaslužniji za pune pogotke prilikom angažovanja novih igrača, prvenstveno stranaca?
“Ko god je od dojučerašnjih igrača dolazio kod mene u kancelariju, puštao sam mu kasete i pitao šta misli o Žuki, Dijari i Moreiri. Na primer, Žuka je došao preko kasete i preporuke nekadašnjeg igrača Crvene zvezde koji je rekao kako je reč o dobrom igraču. Hoću da kažem da funkcije generalnog sekretara i sportskog direktora, nismo doživljavali kao svoju ličnu imovinu, nego smo je delili sa svima u klubu i izvan njega. Jednostavno, insistirali smo na tome kako je Partizan naša zajednička kuća”.
Uprkos svemu, nisi se previše zadržao u Zekinoj fotelji. Iz kog razloga si odlučio da podneseš ostavku?
“Doktor mi je savetovao da se povučem kako se ne bih ponovo našao u zdravstvenom problemu. Tada je Tole izrazio želju da dobijem ulogu potpredsednika, dok se stvari ne stabilizuju”.
Zbog čega se ti harmonični odnosi između nekadašnjih igrača koji su dobili šansu kao klupski rukovodioci i vodećih ljudi kluba, brzo poremete i dođe do neprijatnih razlaza?
“Što se nas igrača tiče, mi smo dobri drugari i kod nas je jedinstvo uvek postojalo. E, sad, ako me neko pita može li dojučerašnji igrač da bude predsednik kluba, trenutno sam mišljenja da ne može! To je funkcija više političkog karaktera, dok nekadašnji igrači u toj priči samo treba da imaju veliki uticaj na donošenje odluka i budu tu i pomognu koliko mogu. Mi možemo da obezbedimo kontakte, informacija, da pomognemo igračima, ali generalno, klub moraju da vode, da se figurativno izrazim „ljudi mačke“!”
Ima li takvih danas na obe strane Topčiderskog brda?
“To ne bih znao tačno da kažem. Oni se ponašaju kako se ponašaju i vode klub tako kako ga vode, mada možda i ne mogu drugačije. Svi mi sa strane što gledamo, smatramo da može bolje. U ovakvoj situaciji, to je veoma teško. I tako nije samo kod nas, nego i svuda u okruženju u velikim klubovima. Pogledajte, na primer, šta se događa u splitskom Hajduku”.
Koliko si danas posvećen aktuelnim dešavanjima u našem fudbalu?
“Partizanovi igrači, a ima dosta tu i Zvezdinih fudbalera, druže se preko tenisa. Razlog je što je to sport koji se igra jedan na jedan i dva na dva i trčiš onoliko koliko možeš. Pobegli smo od balona i žestokih okršaja na malom fudbalu koji su pretili da doživimo ozbiljne povrede. Mi smo igrali četiri na četiri na onolikom terenu, umesto šest na šest. Pobeda nam je svima u krvi i zato smo trčali i za loptom za koju se videlo da je izgubljena. I tako smo shvatili da je tenis prava stvar za nas”.
Ko je najviše napredovao za sada?
“Ćira je dobar, Ivan Tomić je sve bolji u poslednje vreme, Sava se ne da, mada je on malo divlji igrač i teško ga je savladati, dok Bata Mirković primenjuje dosadnu taktiku, zahvaljujući nogama koje ga dobro služe. Naime, sve stiže da vrati, kao da udaraš lopticom u zid, a-ha-ha”.
Pomenuo si zvezdaše, kakvi su oni kao teniseri?
“Nemanja Vidić igra s nama u i potencijalno je dobar teniser. Tenis upražnjavaju još Pjana i Krupniković”.
Šta ti je najjače oružje u belom sportu?
“Koncentracija, pre svega, samo to moraš da dođeš i vidiš. Pomalo je smešno, međutim, prolazi! To najbolje zna Ivan a-ha-ha. E, sad, da odgovorim na pitanje u vezi trenutne posvećenosti fudbalu: jednom smo posle partije tenisa gledali jednog našeg bivšeg igrača, a danas trenera, kako daje izjavu posle utakmice. On je bio možda bolji igrač od mene, možda slabiji, uglavnom, nismo uspeli da dokučimo šta on to hoće da kaže. Neću da kažem ko je u pitanju, uglavnom, odmah smo pozvali Savez i pitali kad možemo da upišemo Trenersku školu. I, tako je nas 18 reprezentativaca započelo kurs i ubrzo steklo A licencu”.
ŽALIM ŠTO NISAM BIO JOŠ BOLJI IGRAČ
Imao si uspešnu klupsku karijeru. Da li si zadovoljan reprezentativnim učinkom?
“Posle Čilea, kad je došlo do raspada, nekolicina nas je bila kod Osima u nacionalnom timu i sve je funkcionisalo kako treba do 1992. godine, kad su nas vratili iz Švedske. Usledile su sankcije od par godina, kada smo samo igrali prijateljske utakmice. Mi iz inostranstva smo nekad dolazili, a nekad nismo, da bi po našem povratku na evropsku scenu došlo do pomeranja igrača po linijama. Na primer, Siniša Mihajlović je prebačen na centarhalfa, tu je bio Đuka, a stasavali su mladi igrači kao Saveljić i Đorović. Logično je bilo da kao stariji igrač više ne budem pozivan. Da li sam mogao više, mogao sam, da li sam mogao drugačije da se ponašam, možda jesam. Generalno, jedino žalim što sam mogao da budem još bolji igrač”.
Za kraj, nekoliko reči o epizodi u Čukaričkom?
Hvala njima svima na šansi koju su mi ukazali. To je sve što bih rekao o tome.