IZVOR : DUŠKO MILETKOVIĆ SOULY

Nakon osvajanja titule prvaka 1976. očekivanja od Kiće i Praje za alave gušte obične basket raje u sezoni 1976-77 bila su narušena odmah u startu. Premijerno učešće Partizana u Kupu šampiona završeno je debaklom – beogradski tim nije proša predgrupu u kojoj se nalazio sa češkom Zbrojovkom iz Brna i bugarskim Akademikom iz Sofije. Kićanović je u sezonu ušao rovit i umoran, propustio je par susreta, a lošom investicijom se pokazalo i dovođenje Amerikanca Bača Tejlora, koji bješe najavljivan kao ekstra-pojačanje za najprestižnije evropsko takmičenje. Cilo to vreme Dalipagić je igrao impozantno, a crno-beli su bili u utrci za prvaka.

Kada se Kićanović konačno vratija staroj formi, usledio je TV incident u šokantnom porazu protiv ekipe BEKO Beograd (bivši OKK). Po završetku susreta, prilikom rukovanja igrača suparničkih timova, Kićanović je šakom potega jednog od igrača BEKA, nastala je gužva koju je sa par nokauta počistio Dalipagić (složio je na parket i tadašnjeg trenera BEKA, Vladu Đurovića), a sve to vrijeme kamere su ostale uključene, tako da smo i mi, obični košarkaški smrtnici, dobili uvid u nervnu krhkost naših legendi. Kasnije se ispostavilo da je udareni celu tekmu štipkao Kiću po genitalijama, ali titula je bila izgubljena. Iako je Kićanović završnih par kola tog prvenstva odigrao na iznimnoj razini (52 komada valjevskom Metalcu), Partizan je završio sa identičnim skorom kao i lani, 22-4, no te sezone to je bilo dovoljno tek za treće mjesto.

Prva dva tima tog prvenstva, Bosna i Jugoplastika, ostvarili su po 23 pobjede i po 3 poraza, tako da su u nezaboravnoj beogradskoj majstorici odlučili da naslov ipak ide Splićanima. Dražen Dalipagić bio je MVP i prvi strelac prvenstva SFRJ za sezonu ’77 sa gotovo 35 koševa prosječno, dok je Kićanović dodao skoro 28 poena. Njihov zajednički prosjek poskočio je na rekordnih 62,5 po susretu.

Standarno ljetno herojstvo u dresu s državnim grbom za Kiću i Praju je postalo pukom formalnošću. Na evropskoj smotri u Belgiji, Juga je došla do trećeg uzastopnog zlata na najimpresivniji mogući način i pored ranijeg, iznenađujućeg poraza protiv Čehoslovačke. U finalu je pao, još jednom, Sovjetski Savez, u jednoj odbrambenoj simfoniji čete selektora Ace Nikolića. Konačnih 74-61 bilo je na kraju vrlo obzirno od strane Jugovića koji su, osim košarkaških, prikazali i neke nove scenske momente u epskoj odbojci Kićanovića i Slavnića, obilježavajući još jedno veliko finale svojom zvjezdanom prašinom. Kića i Praja su, naravno, bili najboljim strelcima finala sa 16, odnosno 19 koševa, a Čačanin je predvodio repku na turniru sa 20,3 poena prosječno, dok je Dalipagić bio drugi sa 19,4. Na kraju balade, Dalipagić je proglašen za najkorisnijeg igrača priredbe, dok Kićo nije upa ni u prvu petorku.

A tek sezona 1977-78 drugovi… Nikad doživljena, nikad ponovljena, sigurno jedna od najboljih u povijesti Yu loptanja košarke ako ne i naj, svakako najofenzivnija, nezaboravna po brojkama, proporcijama ego-tripa u Kiće i Praje, suludoj utrci u više, brže, jače…

 

Kića i Praja radili su stvari koje nikad više neće biti ponovljene

Tad sam već i ja postao redovnim posjetiocem košarkaških svečanosti, a Partizan sam te sezone gledao 5-6 puta uživo i još toliko puta posredstvom TV aparata. Nikad kasnije, svih ovih četrdesetak godina, nisam vidio ništa slično. Prva alley-oopdodavanja u životu vidija sam te godine; Dalipagić je bio nemilosrdan u skoku, šutu, zakucavanjima, dok je Kićanović svaku tekmu upisivao 5-6 asistencija samo na Dalipagiću. Priča o Kići i Praji iz te sezone, priča je i o rastu jugoslovenske košarke, uspinjanju na pijedestal na kojem dotad još nije bila…

Glavnim kandidatom za naslov bila je Bosna, ali Partizan je izgleda totalno pod kontrolom kad je dobio Sarajlije usrid glavnog im grada (Praja 43, Kićo 34). Pala je stotka od strane oba tima, kao i u sva tri međusobna megdana te sezone. Crno-bili su neočekivani minus ubilježili u Skopju protiv Rabotničkog, u tekmi koja je završila pobjedom makedonske ekipe 131-128, unatoč zajedničkih 95 poena Kićanovića i Dalipagića. Istovremeno su Beograđani sasvim fino gazili i u Kupu Radivoja Koraća. Genije iz Čačka stavio je svoj rekord, 45 koševa u evropskim predstavama, AEK-u iz Atene, onda i 35 u uzvratu, a u polufinalu takmičenja je vrebao sjajni Huventud, predvođen Mokom Slavnićem. Partizan je eliminirao Špance na krilima Kiće i Praje – u prvoj tekmi, u Badaloni, koja je završila pobjedom Huventuda 114-109, Kićan je ubacija 35 komada, Praja 34, dok je u uzvratu, u Beogradu, Dalipagić stavio 36, a junak vremeplova 31 i desetak asistencija za pobjedu 107-95 i prolazak u finale. A u finalu čekala je Bosna, ista ona koja je i u prvenstvu bila glavnim zalogajem…

Finalna utakmica Kupa Radivoja Koraća, odigrana 21.3.1978. u Banjoj Luci, najvećom je tekmom povijesti tog bivšeg međunarodnog takmičenja. Nakon 101-101 po isteku 40 minuta igre, mi košarkaški sretnici na licu mesta dobili smo i produžetak, u kojem je Bosna ostala bez par igrača zbog 5 ličnih, a Partizan je izvukel trijumf sa konačnih 117-110. Dalipagić je ubacio 48 koševa po oficijelnoj statistici, znači 50 po JUS-u, dok je Kićanović stavio 33 poena i sjajno razigravao ekipu. Fantastično ih je dopunio centar, Miško Marić, a Sarajlijama nisu pomogle niti bravure reprezentativnog trolista Delibašić-Varajić-Radovanović.

Samo tri dana kasnije, u pretposljednjem kolu košarkaškog prvenstva SFRJ, ova dva tima su se srela u odlučujućoj utakmici za prvaka. Nakon 24 kola obje ekipe su imale po 21 pobjedu i 3 poraza, ali je prednost Partizana bila u tome što je dobio prvu tekmu u gostima, tako da mu je pobjeda garantirala naslov. Ako se nakon finala Kupa Koraća na suđenje žalila Bosna, ovaj put je to bio Partizan koji je proigrao megdan rezultatom 102-109, a Kićanović se isfaulirao tri i po minuta prije kraja, cijelu utakmicu opterećen brzim ličnim greškama, kao i Dalipagić. Praja je nakrcao 48 poena, a Kićo je dodao samo 26 u jednoj od neefikasnijih utakmica sezone. Bosna, koja je imala nešto dužu klupu od crno-belih, pozlatila je ovaj domaći naslov dogodine, osvajanjem prvog Kupa šampiona od strane nekog jugoslavenskog kluba.

Kićanović i Dalipagić su svoju trku za najboljeg strelca šampionata trčali do zadnjeg kola, a na kraju se utješnom nagradom okitio Kića koji je, s ukupno 894 poena (34,4), završio ispred Dalipagića i njegovih 873 (33,6). Njihov zajednički prosjek te sezone iznosio je 68 koševa po tekmi! Ne vjerujem da se to ikad dogodilo u nekoj ozbiljnijoj košarkaškoj ligi, osim ’62 u NBA (Bejlor + Vest). Tim Partizana – još uvik bez pravila trojke – ubacivao je preko 110 koševa prosečno! Koliki je bio nesklad ega Kićanovića i Dalipagića u tim nezaboravnim sezonama što provedoše u Partizanu, toliki je bio njihov sklad u košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije. Odmah nakon tog, za Partizan faličnog prvenstva, repka je u Americi na pozivnom turniru koji je održan u Čepel Hilu. Tamo plavi završavaju drugi, nakon što preslišaju Kubu i razore snažni SSSR sa dvadesetak razlike, jer ispuštaju pobjedu protiv domaće selekcije u kojoj su se našle mnoge buduće zvezde NBA košarke poput Larija Birda, Medžika Džonsona, Darela Grifita, Fila Forda, Sidnija Monkrifa, Tarla Bejlija…

Iako ih je Kićanović napunio (22 poena, najefikasniji igrač susreta), Ameri su u zadnjih par minuta preokrenuli susret i slavili sa 88-83. Dalipagić je bio najboljim strelcem turnira, dok je MVP titulu ponio Kićo. Ovo je bio samo uvod u reprezentativnu godinu ’78 jer Svjetsko prvenstvo u Manili, vrhunac sezone, konalo se najesen…

Brojke, brojke, te lude brojke

Eh, a Manila? Ta je stvarnim vrhuncem košarice bila… Iako su bivša SFRJ ili kasnija SRJ i prije toga i poslije toga svjetske titule osvajale, nikad se to nije desilo na ovako nezaboravan način. Sastav repke iz Manile, vođen Profesorom kao selektorom, upisao je čistih 10 (!) pobjeda na putu do drugog svjetskog, košarkaškog zlata za Jugoslaviju. Ovo je jedini neporaženi tim bivše države na svjetskim priredbama! I najveći… Najveći, jer protivnike su lomili sa nekih 15-16 koševa razlike, a bilo bi i više da protiv Australije nije odmarala najbolja petorka i da finalni sraz sa Sovjetima nije bio jedna prilično ružna i neefikasna utakmica koja je otišla u produžetak.

Kićanović i Dalipagić doveli su svoju igračku simbiozu, ali i rivalstvo, do krajnjeg maksimuma. U glasanju za MVP-ja šampionata, prednost je dobio Dalipagić, dok je Kićanović završio drugi. Dalipagić je bio i prvi strelac prvenstva po broju postignutih poena (202 – prosjek 22,4), dok je Kićo dodao 19 koševa po megdanu. Njih dvojica odigrali su najefikasniju utakmicu jednog reprezentativnog dueta u južnoslavenskoj istoriji loptanja basketom, isporučivši Sovjetima u grupnom sučeljavanju čak 71 koš! Dalipagić im je uvalija 37, a Kićan je doda još 34 uz šut iz igre 15-18 (!?) u visokoj pobjedi 105-92. Isti protivnik čekao je u finalu, samo je tok tog drugog susreta bio potpuno drugačiji.

Finale je bilo svojevrsnim šahovskim duelom strategija Ace Nikolića i Aleksandra Gomeljskog, ali isto kako bi i genijalno – suludi napad žrtvom Mihaila Talja na kraju uništio svaku, naizgled perfektnu, ali ipak štrebersku i šablonsku obranu Tigrana Petrosjana (u isto vrime, u Manili, Karpov i Korčnoj su igrali čuveni duel za svetskog šahovskog prvaka), tako je i Juga došla do zlata Kićanovićevom neponovljivošću. Iako je prvim strelcem finala jope bio Prajo sa 21 košem, Kićanović je vezao tri ključna ubačaja – jedan na kraju regularnog dela i dva u produžetku. Nakon dve identične finte ramenom udesno i pogođenih šuteva za vodstvo Juge, Kićo i Mirza Delibašić su demonstrirali najviši stupanj sportskog razumijevanja u jednom od napada u finišu tekme. Kinđe je bacio bezobrazan, superprecizan pas od poda, Kićo je uhvatio i u gužvi ispod koša poentirao polaganjem od vrha table preko 215 cm visokog Belostenjija. Jedan od najvažnijih koševa njegove karijere! SSSR je do kraja pripretio i smanjio na konačnih 82-81, ali zlato je otišlo Jugoslaviji. Kićin šut u finalu bio je tek polovičan (8-16), a ovo namjerno naglašavam jer to mu je u moru blistavih, zlatnih finalnih trenutaka bio najslabiji šuterski učinak. Ća bi mnogi basketaši dali za 50%  šuta u nekom velikom finalu, eee….

Maunt Everest rivalstva Kićanovića i Dalipagića iz godine 1978., donio je Čačaninu treći naslov MVP-ja domaćeg prvenstva, drugu streljačku titulu u istom takmičenju, a na kraju te godine i prvu titulu za najboljeg košarkaša Jugoslavije, dok je Mostarac proglašen za najboljeg sportistu bivše države, a usput je osvojio i drugu uzastopnu titulu za najboljeg košarkaša Evrope. Možda malo nelogičan raspored, ali braćo i sestre, velim vam pokorno i smerno – i oni koji su odlučivali o dodjelama takvih priznanja našli su se u gadnoj nedoumici – Kića ili Praja? Do jaja…