Verujemo da nema navijača koji je zaboravio gorostasa iz Pljevalja… Ako ni zbog čega drugog, onda zbog svojih 230 centimetara. Ali pre svega, zbog odnosa prema crno-belom dresu. Grobari i Grobarke, pred vama je veliki (u svakom smislu) Slavko Vraneš!
Sa koliko godina i gde si počeo da se baviš košarkom?
- Sa 13 godina u Rudaru iz Pljevalja.Tu sam napravio prve košarkaške korake i započeo druženje sa najboljom i najvjernijom drugaricom – košarkaškom loptom.
Ko je bio zaslužan što si otišao na prvi košarkaški trening?
- Pa da budem iskren, u naselju u koje sam se doselio kada sam imao 3 godine upoznao sam prvog komšiju Nebojišu Lekovića, živjeli smo u istom ulazu na istom spratu vratima jedan preko puta drugog. Iako je bio par godina stariji od mene, aktivno smo se družili. Veoma mladi smo se upisali u karate i zajedno prošli kroz sva tri karate kluba: Pljevlja, Mladost i Ris. Zatim smo se prebacili na rukomet i igrom slučaja trenirali smo u istoj sali đe su trenirali i košarkaši u terminu posle nas. Jednog dana trener košarkaškog kluba mi se posle našeg treninga obratio i pitao me da li bih došao na njihov trening da se oprobam u novom sportu, moj odgovor je bio DA ali ako i Nebojiša pristaje da idemo zajedno, i on me je kao pravi drugar podržao u namjeri i već sledećeg dana smo preskočili termin za rukomet i došli na košarkaški trening. I tako je sve počelo…
Pre dolaska u Partizan, nastupao si za FMP, Tofas, Efes, Budućnost i Crvenu zvezdu. Tvoj osvrt na taj deo karijere?
- Iz Pljevalja sam na kraju 8. razreda bio sa školom na ekskurziji u Budvi i Kotoru, dobio sam vizit kartu od sportskog direktora iz FMP-a uz napomenu da ih kontaktiram kada se vratim kući. Po povratku u Pljevlja i razgovora sa roditeljima odlučili smo da ih kontaktiramo i dogovorili se da dođem na probu i vidimo da li ima perspektive za dalje. U FMP-u sam proveo 3 godine. Nas nekolicina koji smo bili iz raznih gradova sa prostora ex-Yu živjeli smo u samačkom hotelu udaljenom 10-tak minuta od dvorane, trenirali košarku i pohađali škole po svom izboru. Bio je to početak samačkog života i ozbilnijeg bavljenja košarkom. Nakon toga sam dobio ponudu od Tofaša, pa u nastavku Efesa i tako otišao za Tursku đe nisam ostao predugo jer nisam dobio potrebne papire iz FMP-a, ali iz Turske nosim prelijepe uspomene. Odatle je usledio put u Budućnost u kojoj sam ostao do 2003. godine kada sam izašao na NBA draft i izabran od strane New York Knicks-a kao 39. pik , tada se košarkaški put nastavio u Americi. Iz Knicks-a sam zatim otisao u Portland Trailblazers, a par mjeseci kasnije sam potpisao ugovor sa Crvenom Zvezdom do kraja sezone.
Možeš li nam reći nešto o periodu kada si bio član Portlanda?
- Za mene je to bilo jedno veliko životno i košarkaško iskustvo. Šansa biti među košarkaškim zvezdama u najjačoj ligi svijeta po meni nije mala stvar. Ostvario sam dobre kontakte sa ljudima na parketu i van njega, a sa nekima sam i danas u kontaktu. Da sam uzeo neku drugu agenciju umjesto “PINNACLE” koju su tada vodili Marc Cornstein i Spomenko “Semi” Pajović da zastupaju moje interese možda bi i danas bio tamo! Ali na greškama se uči, nažalost većina kao ja uči na svojim i na teži način…
Posle crveno-belih ponovo si zaigrao za Budućnost iz koje dolaziš u Partizan. Ko je bio najzaslužniji za taj transfer?
- Upravo tako, usledio je povratak u Budućnost i ostanak naredne 3 sezone đe je bilo dosta uspona i padova, ali i nezaboravnih trenutaka koji su me pripremili za nastavak karijere. Zatim je usledio dolazak u Partizan u kojem je sve krenulo uzlaznom putanjom i uspjesima na svim poljima, a najzasluzniji za taj transfer bili su Miško Ražnatović (Agencija Beobasket) i moj dugogodišnji prijatelj i menadžer Atila Emrulah koji su sklopili sve kockice i dali najveći doprinos da se taj transfer dogodi.
Prvi susret sa Duletom Vujoševićem?
- Kada sam trebao da potpišem ugovor sa Partizanom, našao sam se u kancelariji sa Duletom Vujoševićem i obavili smo razgovor koji je odlučio da li potpisujem ili ne. Ostavio je prejak utisak na mene, a rezultati kroz saradnju sa njim kao trenerom su samo potvrdili koliko je veliki trener i lider u svakom smislu te riječi.
Kako ocenjuješ vreme provedeno u Partizanu gde si osvojio čak 9 trofeja?
- Pa definitivno najuspjesnije razdoblje u košarkaškoj karijeri popločano trofejima i zajedničkim uspjesima!
Najsrećniji i najtužniji trenutak u Partizanu?
- Najsrećniji prolazak u TOP4 i odlazak na ‘final 4’ Evrolige u Parizu! Najtužniji, odlazak iz Partizana.
Najbolji igrač sa kojim si igrao?
- Bilo je previše dobrih i kvalitetnih igrača sa kojima sam igrao, iskreno teško je izdvojiti samo jednog… Ali recimo neka to bude Alan Hjuston.
Koja utakmica u dresu Partizana će ti ostati zauvek u sećanju?
- Protiv Lijetuvos Ritasa za prolazak u TOP16, naravno ne zaboravljaju se ni utakmice sa Makabijem za prolaz u TOP4!
Nakon tri godine u Partizanu igrao si u Rusiji i Iranu. O ruskoj košarci znamo skoro sve, o iranskoj ne znamo baš ništa. Možeš li nam malo približiti njihovo shvatanje košarke, kvalitet, atmosferu na mečevima…?
- Kvalitet košarke u Iranu zavisi od samih sponzora koji sport smatraju prestižom. Od njih zavisi koliko će biti kvalitetne ekipe i njihov broj, pa samim tim svake godine kvalitet varira. Uglavnom sve dvorane pimaju oko 2-4 hiljade gledalaca koji prave dobru atmosferu, drugačijim načinom navijanja od ostalih na koje smo već navikli.
Koliko si bio popularan u Iranu?
- Pa kao i svuda i u Iranu sam bio jako popularan, navijači su znali na pravi način da ispostuju i podrže rezultate koje sam postizao sa ostatkom tima. Tamo sada već imam dosta drugara i pravih prijatelja.
U februaru 2015. si se vratio u Srbiju potpisavši za Metalac, ali si odigrao samo 5 mečeva. Zbog čega se nisi duže zadržao u Valjevu?
- Metalac je tada bio već uveliko uigrana ekipa i nisam dobijao svoju šansu u mjeri u kojoj sam možda zasluživao, ali dobio sam i ponudu da odigram plej-of u Iranu, od ekipe Petrochimi za ponudu koja se ne odbija..
Pre nekih mesec dana si viđen na meču Partizana. Koliko često pratiš Partizan?
- Volim da uživo ispratim sve utakmice Partizana kada sam to u mogućnosti, jer prateći njega ujedno se prisjećam i svih postignutih rezultata i lijepih trenutaka provedenih u ekipi.
Kakvi su ti planovi za nastavak karijere?
- Trenutno sam u Podgorici, treniram i provodim vrijeme sa porodicom. U potrazi sam za novim angažmanom, od čega će zavisiti dalji tok karijere.
Da li bi se vratio među crno-bele kada bi te pozvali?
- Naravno, uvijek!
Jedan si od igrača koji je nosio dresove oba večita rivala. Koji klub ti je draži?
- Partizan u srcu!
I za kraj – poruka za navijače Partizana i posetioce sajta volimpartizan.rs?
- Hvala vam na neizmjernoj podršci koju ste pružali Partizanu pre nego što sam ja bio u njemu, za vrijeme kada jesam i što vaša podrska i dalje ne slabi. Vjerujte i dalje u njega jer će njegovo vrijeme, uz vašu podršku i pomoć, opet doći.
————–
DESET kratkih pitanja/odgovora:
1. Nadimak?
- Shata – dobio sam ga jos kao klinac od Veselina Petrovića kada sam dosao u FMP.
2. Broj patika?
- US19 ili EU54,5
3. Košarkaški uzor na početku karijere?
- Oduvijek, moj omiljeni igrac je bio Shaquil Onil – snaga, moć, kordinacija i takoreći nezaustavljivost.
4. Omiljena navijačka pesma?
- Partizanova, “Volim ga…” Toliko puta ispjevana sa navijacima, i posle poraza i posle pobjeda i osvojenih trofeja na takoreći svim parketima đe smo tih godina igrali.
5. Hobi?
- Slobodnog vremena je malo pa ga provodim u krugu porodice i sa mojom ćerkom, koja je zamjenila sve moje hobije.
6. Omiljeno piće?
- Cijeđena pomorandža.
7. Omiljeno jelo?
- Sva koja sprema moja majka 🙂 Hm… Koje izabrati?
8. Neostvarena želja?
- Povratak u najjaču ligu svijeta i test voznja Bugatti Veyrona u Čikagu, oboje 2007. godine.
9. Šta nikada ne bi uradio u životu?
- Ne bih uradio nešto nekome što ne zelim da meni neko uradi.
10. Životni moto?
- Porodica i Zdravlje dijele prvo mjesto, sve ostalo je manje važno.
Hvala Slavku na izdvojenom vremenu za naš sajt. Želimo mu puno sreće i uspeha kako na privatnom tako i na poslovnom planu. Dobro pamtim sve!
Zabranjeno kopiranje i preuzimanje teksta bez dozvole autora.
Autor: Nemanja Maksić
