“SAD ILI NEKAD”:GAŠENJE STRUJE KAO ČESTITKA ZA GODIŠNJICU OD OSVAJANJA PRVE TITULE PRVAKA EVROPE

Tekst preuzet sa bloga: http://stankoradulovickika.blogspot.com/

Vlast u Srbiji ima neobičan način da vaterpolistima Partizana svako malo pripremi iznenađenje, tako su danas gašenjem struje bazenu na Banjici čestitali “crno-bijelima” godišnjicu osvajnaja prve titule prvaka Evrope za jugoslovenski, a time i srpski sport uopšte. 

Vaterpolisti Partizana su ponovo na udaru Beograda i SNS Aleksandra Vučića i ponovo su bez struje, pošto je došlo do smjene naprednjačke vlasti instruisane preko Tatjane Rakas i kadrovika kvazipolitičke organizacije premijer-predsjednika Srbije. Aktuelna srpska vlast ne može najtrofejnijem srpskom klubu i najvećem vaterpolo klubu na planeti oprostiti što je koljevka modernog svjetskog vaterpola i što je utemeljenjem vaterpolo škole Vlaha Orlića na Banjici Partizan postao sinonim za uspjeh i generator svih velikih trofeja vaterpolo reprezentacija Jugoslavije, ranije, i posljednjih godina Srbije, a da jedan takav blistav epitet ne može da pripadne čak ni u mrvicama Crvenoj zvezdi. Zato se čelnici SNS uprli svim silama trude da stave tačku na istorijski vaterpolo spomenik koji je utemeljen na Banjici, gdje su stvorene plejade najvećih igračkih i trenerskih vaterpolo legendi svijeta…

Još juče je Partizan proslavio 57 godina od osvajanja prve titule prvaka Evrope 22. oktobra 1963. godine kada je tim predvođen rodonačelnikom modernog svjetskog vaterpola Vlahom Orlićem na završnom turniru u Zagrebu pobijedio sve svoje rivale i Jugoslaviji podario prvu klupsku titulu prvaka Evrope, ali ujedno i prvi ekipni evropski trofej u istoriji jugoslovenskog sporta, pošto do tog 22. oktobra nekadašnja zemlja nikada nije bila na najvišoj evropskoj stepenici u nekom ekipnom sportu… 

Te čarobne jeseni 1963. godine na završnom turniru u Zagrebu Milan Muškatirović, Đorđe Perišić, Ozren Bonačić, Boris Čukvas, Mirko Sandić, Feliče Tedeski, Branko Živković, Dragoslav Šiljak, Nenad Manić, Dragan Čolović i Branimir Glidžić pobijedili su na putu do trofeja sve svoje rivale – Legiju iz Varšave (6:0), Kanotijeri (6:2), Dinamo iz Magdeburga (4:2), Duizburg (7:2) i u meču za trofej Dinamo iz Moske (4:3) i na tek otovorenom zatvorenom bazenu u glavnom gradu Hrvatske utrli put jugoslovenskoj klupskoj dominaciji… Partizan je tokom narednih godina dominirao jugoslovenskim i evropskim vaterpolom, a za samo 12 godina Mladost i Partizan su osvojili ukupno 10 titula prvaka Evrope i bili sinonim kvaliteta u jednom ekipnom sportu.

Decenijama je vaterpolo škola bila sinonim kvalitetnog rada sa najmlađima i iz nje su izrasle najveće vaterpolo legende svijeta, asovi koji su obilježili svjetski vaterpolu u igračkom i stručnom smislu –  Mirko Sandić, Ratko Rudić, Nenad Manojlović, zvanično najbolji vaterpolista 20. vijeka Igor Milanović, najbolji golman 20.vijeka Aleksandar Šoštar, pa oni koji se sjećaju i najmlađi pobornici sporta poput Vanje Udovičića, Denisa Šefika, Dejana Savića, Danila Ikodinovića, Filipa Filipovića, ali i mnogih drugih koji su gradili i izgradili blistave igračke i trenerske karijere u Partizanu.

Nakon te titule prvaka Evrope u Zagrebu, sada već daleke jeseni 1963. godine u zlatne anale su se upisivali vaterpolisti Mladosti, Jadrana iz Splita, rukometaši Partizana iz Bjelovara, Zagreba, Metaloplastike, rukometašice Radničkog, odbojkašice Mladosti, košarkašice Crvene zvezde, Jedinstva AIDE, košarkaši, Bosne, Cibone, Jugoplasitike, Partizana, fudbaleri Crvene zvezde… Ipak, ostaće zauvijek zapisano da je VK Partizan prvi klub u istoriji jugoslavenskog sport postao prvak Evrope u jednom ekipnom sportu i na taj način upisao prvi svoje ime u istorijsku čitanku jugoslovenskog sporta.

I možda ga baš zbog toga i premijer-predsjednik Srbije najviše voli od svih klubova JSD Partizan jer je simbol jednog vremena i jednog sporta po kojem je Srbija posljednjih deceniju i po prepoznavana u svijetu i pored svih njegovih uzaludnih pokušaja da u orbitu izdigne neki drugi sportski kolektiv sa druge strane topčiderskog brda.