Naš prvi sagovornik u 2017.godini bio je Miloš Bogunović, fudbaler koji je mnogima od nas ostao u lepom sećanju po partijama koje je pružao u svetom dresu i golovima koje je postizao za Partizan...
Za početak, reci nam nešto o svojim fudbalskim počecima? U kom klubu si počeo da se baviš fudbalom i ko je najviše zaslužan za to?
– Najzaslužniji za početak bavljenja fudbalom bio je moj otac koji mi je kao veliki ljubitelj fudbala kupio prvu loptu i usmerio me na bavljenje fudbalom i sportom uopšte. A, prvi ozbiljni fudbalski počeci bili su u FK Zemun gde sam došao sa 8 godina, a već sa 9 poceo da igram utakmice iako se prve registracije prave sa 10 godina. Tako da je to bio neki moj fudbalski početak.
Seniorsku karijeru si počeo u Sremu iz Jakova. Da li si tada verovao da ćeš jednog dana igrati za klubove poput Rada, Partizana, Kadiza..?
– Svaki klinac razmišlja da zaigra za klub za koji navija i voli od malih nogu. Tako sam i ja zamišljao da ću jednog dana obući dres Partizana za koji navija cela moja porodica. Drago mi je da sam uspeo u tome..
U zimu 2006. oblačiš dres Rada za koji si odigrao preko 80 mečeva. Reci nam nešto o tom periodu?
– Dolazak u Rad je za mene pretstavljao prvi ozbiljan korak ka onome čemu težim. Došao sam u klub sa velikom tradicijom, ali sa dosta problema u finansijskom i organizacionom smislu. Nažalost, te sezone smo ispali iz lige, ali su naredne dve godine bile veoma uspešne za mene i bio sam jedan od nosilaca igre Rada i drugi najbolji strelac ekipe iza Filipa Đorđevića. Tako da je igranje u Radu pretstavljalo za mene odličnu odskočnu dasku koju sam iskoristio na najbolji način i zaslužio poziv Partizana.
Dobre igre u klubu sa Banjice su te preporučile Partizanu. Kako je došlo do transfera i ko je insistirao na tvom dolasku?
– Na preporuku Đoleta Tomića i Ivana Kostadinovića koji mi je bio trener u mlađim kategorijama Teleoptika, došli su da me gledaju Slaviša Jokanović i Ivan Tomić koji je tada bio sportski direktor Partizana – svideo sam im se i na njihovo insistiranje uspostavljen je kontakt i vrlo lako smo se dogovorili. Sve je bilo rešeneo za 5 minuta.
Da li si bio navijač Partizana i pre dolaska u klub?
– Moj otac je radio u blizini stadiona Partizana kada sam ja imao, možda, 3-4 godine. Ustajao sam ujutru sa njim, ceo dan provodio kod njega na poslu i onda smo išli da gledamo Partizan. Cela moja porodica navija za Partizan, a sada i ja mog sina Matiju vaspitavam u duhu crno-belih boja.
:Računajući i nezvanične mečeve, može se reći da si ostavio trag u Partizanu, jer pored tvog imena stoji 119 odigranih mečeva. Kako ocenjuješ vreme provedeno u Partizanu i smatraš li da si mogao više?
– Drago mi je da sam imao priliku da igram za klub kakav je Partizan! Svestan sam da se takva šansa ne ukaže svima. Osvojio sam 3 titule, 2 kupa, bio učesnik Lige Evrope i Lige Šampiona i sto je isto lep podatak – neporažen sam u derbiju. Takođe, 119 utakmica je isto podatak za respekt, ali svakako da je u nekim segmentima moglo da bude i bolje. Generalno sam zadovoljan.
Pamtiš li debi i prvi gol u crno-belom dresu?
– Moj zvanični debi je bio u kvalifikacijama za Ligu Šampiona protiv Intera iz Bakua i namestilo mi se da baš tada postignem i svoj prvi gol u zvaničnoj utakmici u dresu Partizana. Taj meč je završen 1:1 ali nam je moj pogodak doneo potrebnu mirnoću pred revanš u Beogradu.
Nakon nepuna dva meseca od tvog dolaska u Humsku 1 usledio je, sada već, istorijski meč protiv Fenerbahčea u kom smo drastično oštećeni od strane sudija. Tada si postigao gol za 2:0, a posle samo par minuta si postigao još jedan koji je poništen zbog navodnog ofsajda. Tvoje viđenje tog meča? Kakav je osećaj dati gol ekipi za koju su u tom trenutku nastupali igrači poput Roberta Karlosa, Aleksa, Danija Guize..?
– Puno sam puta govorio o tom meču… Eevo još malo pa će 10 godina od te utakmice, a mene i dan danas “proganja” taj meč. Često se setim te utakmice i mislim da bi sve bilo drugačije i za mene i za Partizan da se ta utakmica završila onako kako je trebalo, a to je sa 3-4 razlike za nas. Ali, desile su se neke nefudbalske stvari – nepostojeći penal, gol iz ofsajda i posle toga više nismo mogli ništa da uradimo. Ipak, mislim da je pravda donekle zadovoljena onom penal serijom u Briselu. Igrati protiv takvih fudbalskih veličina je zaista neopisiv osećaj. Do juče smo ih gledali na TV-u, a danas igramo protiv njih. I pored toga što su sa druge strane bila takva imena, mi smo izašli bez preteranog respekta i sa željom da ih pobedimo. Nažalost, svi znamo kako se završilo.
Stiče se utisak da si te sezone najviše pogurao Partizan do grupne faze tadašnjeg Kupa Uefe. Postigao si golove protiv svakog protivnika u kvalifikacijama?
– Bila je to fantastična sezona za mene i fantastičan početak u dresu Partizana. Postizao sam golove protiv Intera, Fenerbahčea i Temišvara i svojim golovima doprineo ulasku u grupnu fazu. Generalno, to mi je bila najbolja sezona u klubu.
Tvoj najdraži meč u Partizanu? I meč koji bi najradije zaboravio?
– Meč koji najviše pamtim, ali i koji bih voleo da zaboravim je isti – protiv Fenerbahčea u Beogradu. Pamtim ga zbog gola, fantastične atmosfere, punog stadiona… Mislim da je taj meč obeležio moj boravak u Partizanu. A, jasno je zašto bih voleo i da ga zaboravim.
Igrao si i trenirao sa mnogo igrača, ko je na tebe ostavio najjači utisak?
– Bilo je stvarno dosta dobrih igrača, ali ako nekoga treba da izdvojim to je onda Saša Ilić, Mladen Krstajić i Kleo što se tiče Partizana. Dijego Tristan sa kojim sam sarađivao u Kadizu je, bez premca, što se stranaca tiče.
U januaru 2010. si napustio Partizan i otišao na pozajmicu u španski Kadiz. Može se reći da se nisi najbolje snašao u Španiji. U čemu je bio problem?
– Svaka promena kluba, a pogotovo države iziskuje određeni period za adaptaciju. Ja to nisam imao. Odmah sam upao u ritam utakmica, trener se promenio odmah po mom dolasku i novi je doveo svog igrača na moje mesto. On je znao jezik, ja ne, tako da je u startu bio u prednosti u odnosu na mene. Sve su to neke stvari koje su uticale da odigram samo 3 utakmice, ali je svakako bilo jako dobro iskustvo za mene.
Nakon neuspešne epizode u Španiji, vratio si se u Srbiju gde si nosio dresove Novog Pazara, Donjeg Srema i Spartaka iz Subotice. Kakve te uspomene vežu za ta tri kluba?
– Suviše lepa priča da bih je kvario pričom o ovome. Samo ću reći da je jedino Spartak ispoštovao sve što smo se dogovorili.
Sezonu 2013/2014 si proveo na Tajlandu, u dresu Bangkok Junajteda. Možeš li nam malo približiti fudbal u toj zemlji?
– Fantastično iskustvo za mene – nova zemlja, ljudi, kontinent. Nisam ništa znao o tamošnjem fudbalu i moram da priznam da nije na nekom zavidnom nivou, ali je iz godine u godinu sve bolji i sve je bolja infrastruktura. Dosta dobrih stranih trenera i igrača koji podižu nivo fudbala. Sve se više ulaže u fudbal i rezultati su, bar na reprezentativnom nivou, već vidljivi. Siguran sam da će za koju godinu biti još bolje.
Ako se ne varam, sada si ugovorom vezan za Teleoptik? Kakvi su ti planovi za nastavak karijere?
– Planovi su mi uglavnom vezani za odlazak u inostranstvo, ali imam i neke ponude iz Super i Prve lige Srbije, pa ćemo videti šta će biti od svega toga. Svakako mi neće biti problem ni da ostanem u Teleoptiku, jer posle dužeg vremena opet uživam u fudbalu sa klincima koji stasavaju za prvi tim Partizana.
Kad se osvrneš na svoju dosadašnju karijeru, ostaje li žal za nečim?
– Imaju dve stvari zbog kojih žalim. Prva je dvomeč sa Fenerbahčeom jer sam siguran da je taj meč zavržen kako je realno trebao, da bi mi karijera išla u potpuno drugom pravcu. A, druga je što mi nije priznat čist gol u derbiju na JNA. Siguran sam da se dosta navijača seća tog derbija zbog gola Moreire u 95-om minutu.
Da li znaš da Grobari i dan danas sa osmehom izgovaraju tvoje ime? Koliko ti to znači?
– Naravno da mi je drago zbog toga, jer to znači da sam ipak nešto napravio u Partizanu i da sam ostavio trag u dugačkoj i slavnoj istoriji kluba. Dosta puta sam se radovao ispred južne tribine i to, naravno, ostaje zauvek u sećanju.
Čime se Miloš Bogunović bavi u slobodno vreme?
– U slobodno vreme najviše sam okupiran mojim sinom Matijom koji će uskoro napuniti 5 godina. Glavna igračka je lopta i siguran sam da će krenuti mojim stopama, jer je jako talentovan.
I za kraj – poruka navijačima Partizana i posetiocima sajta volimpartizan.re?
– Svim posetiocima sajta volimpartizan.rs i svim navijačima Partizana bih da poželim srećne Novogodišnje i Božićne praznike, puno zdravlja i uspeha i da se ove godine titula vrati u Humsku. Za druge se navija, Partizan se voli!!!
Autor :Nemanja Maksić
Velika zahvalnost Milošu na izdvojenom vremenu za naš sajt i želja da mu se ovogodišnji planovi vezani za sopstvenu karijeru u potpunosti ispune!
Zabranjeno objavljivanje i kopiranje teksta bez dozvole autora ili sajta.