Nakon još jedne izuzetne godine ’82, ništa nije nagovještavalo skori konac igračke karijere Dragana Kićanovića. Osim što je obranio titulu najboljeg košarkaša Evrope, čačanski brkajlija je u istoj godini ponio i naslov najboljeg sportaša SFRJ i dobitnikom je „Zlatne značke“ po izboru dnevnika „Sport“. Također je godinu 1982. završio i kao jedan od pet najboljih sportaša Mediterana. U Skavoliniju sezone 1982-83 jugoslovenska kolonija povećala se za Kićanovićevog dobrog druga, Željka Jerkova, te su proizvođači kuhinja sasvim fino plovili talijanskim prvenstvom đe su završili treći. Kićanović je predvodio talijansko prvenstvo sa 4,3 asistencije po kolu (tad rekordan prosjek, golemo po današnjim pravilima), Jerkov je bio bedemom pod košem (preko 11 skokova i 2,5 blokade), a Skansi je umješno vodio momčad. Ipak, u polufinalu tamošnjeg plejofa ponovo ih je čekala ekipa iz Milana i opet je slavila, ovaj put sa naizgled težih, ali prilično jasnih 2-1.

Kića i Skavolini ipak su imali superuspješnu godinu, jer su zajedničkim snagama došli do prvog i dosad jedinog evropskog trofeja za tim iz Pezara. Skavolini je te godine učestvovao u Kupu pobjednika kupova i iznenadio je mnoge fanove basketa prodrijevši sve do finala sa francuskim Asvelom. Na putu do istoga tim iz Pezara, još u grupi, iza sebe je ostavio jednu snažnu Barselonu, a u polufinalu takmičenja eliminirana je i Olimpija iz Ljubljane.

Finale Kupa kupova 1983. odigrano je na Palma de Majorci, 9. marta, i iznjedrilo je jednu od posljednjih velikih i nezaboravnih partija Dragana Kićanovića. On je, u trijumfu Skavolinija nad francuskim ASVEL-om, 111-99, bio glavnim imenom na terenu. Nedavno ponovno pogledah susret na DVD-u i nabrojah 31 Kićin poen, uz šut iz igre 13-20 (65%), mada oficijelna statistika kaže 13-17. Također sam vidio nevjerojatno razigravanje momčadi od strane srpske legende – spočitao sam njegovih 12 asistencija. Odlične večeri imali su i naturalizirani Amerikanac, Majk Silvester, sa 24 poena, a još jedno genijalno finale odigrao je i Željko Jerkov koji je završio sa 23 poena, 12 skokova i 6 blokada! Osvajanjem tog trofeja, Kićanović i Jerkov su postali prvim ex-Yu košarkašima koji su došli do brojke od tri osvojena međunarodna takmičenja jer su obojica još ranije dvaput slavili u Kupu Radivoja Koraća. Kićanović je na putu do ta tri međunarodna trofeja ostvario neponovljive brojke u finalima istih – smjestio je prosječno 35 koševa, uz 67% šuta iz igre, plus desetak asistencija po susretu!? U svoje dvije talijanske sezone u Pezaru, Kićanović je bilježio 23,4 poena prosječno, uz šut iz igre preko 60%, a penale je gađa sa 85% uspješnosti.

Kićanovićeva ostvarenja sa Skavolinijem

Činilo se da se dominacija najboljeg evropskog košarkaša nastavlja i u godini 1983. i malo tko je slutio iznenadni kraj internacionalne karijere čačanske furije. Za to kako bi i taj svršetak bio pamtljiv i upečatljiv, kad već nije bio uspješan, pobrinula se kompletna reprezentacija Jugoslavije, na evropskoj smotri održanoj ljeta ’83 u Francuskoj. Juga, koja je ponovo bila jedan od glavnih kandidata za zlato, ili se barem tako mislilo, doputovala je u Francusku bez Delibašića i Jerkova, bivših standardnih zvijezdi državnog tima, ali su u sastavu ponovo bili Ćosić i Slavnić. Na velikim takmičenjima je debitirao i Kićin nasljednik, Dražen Petrović, tako da su očekivanja bila velika. Repka, predvođena Pinom Đerđom s klupe, djelovala je blijedo i doživjela je prvi poraz od Španjolaca na velikim takmičenjima. Krunom neuspjeha i nemoći bio je susret protiv Italije koji je u anale južnoslavenskog loptanja ušao po mnogo čemu, samo ne po prikazanoj košarci.

Talijani su na Kićanoviću godinama igrali posebno degutantnu obranu, pokušavajući sve kako bi ga isprovocirali. Nakon brutalnog faula Bonamika na Kići u prvom poluvremenu, kad je talijanski reprezentativac laktom namjerno povredio rame najboljeg Yu igrača, a nije mu suđen niti faul, Jugoslavija je upala u rezultatski zaostatak, a Kićanović se isfaulirao još pre kraja susreta. Nakon još jednog komšijskog nasrtaja, ovaj put Menegina na mlađahnog Petrovića, kasnije i Vilfana, stvorila se gužva, na teren su ušli i igrači s klupe, a Kićanović je nogom udario jednog od suparnika, nastao je nepregledni krkljanac, Slavnić i Kićanović našli su se na zapisničkom stolu, Grbović je (naravno, on) odnekud, valjda iz torbe medicionara, potega i makaze prije no što se situacija sredila.

Posljednji tim plavih za koji je zaigrao Kićanović

Taj visoki poraz protiv Italije bio je i Kićanov oproštaj od reprezentacije. Njegovih posljednjih 10 poena u plavom dresu sa buktinjom bili su tužnim, nedoličnim zbogom međunarodnoj karijeri. Prvi put se desilo da Kićanović ne osvoji neko odličje na najvećim natjecanjima jer je državna selekcija završila francusku odiseju na otužnom sedmom mjestu, a Talijani su na kraju završili sa zlatom. Iako je Kićo imao relativno solidno takmičenje đe je stavio svojih 15-ak poena, uz 63% realizacije iz igre i 93% sa linije penala, bilo je jasno da Jugoslaviju očekuje neminovna smjena generacija, a izgledalo je i da se košarkaška Evropa već pomalo zasitila uspjeha ovog nezaboravnog tima. Tako su se negdašnji „zlatni momci“ makljažom u Limožu (uz izuzetak Praje i Raše) oprostili od velike scene, a Kićanoviću je ovo znatno naštetilo u kasnijoj karijeri jer mnogi nas pamte baš po načinu na koji smo napustili veliku pozornicu.

Kićanović je ovdi demonstrirao i najveću slabost svog preciznog košarkaškog mehanizma – podložnost provokaciji i reakciji na istu. Imam dojam da bi kasnija slika o njemu kao igraču bila mnogo povoljnija da je imao mentalni sklop Mirze ili Ćose, ali onda, opet, u tom slučaju, to ne bi bio onaj jedinstveni Dragan Kićanović kakvog smo znali, kojeg smo cijenili baš poradi toga.

Naravno da je za Kiću završio i boravak u Italiji nakon opisanih nemilih scena i premda se prije evropskog prvenstva pominjao njegov odlazak u špansku Barselonu, Kićanović se morao zadovoljiti tihom sezonom u francuskom Rasingu iz Pariza, po boku svog dugogodišnjeg reprezentativnog kolege, Ratka Radovanovića. Daleko od očiju i blještavih svjetala prestižnih parketa, jednom nogom već u mirovini, Kićanović je iscedio zadnju sezonu svoje velike karijere. U francuskom prvenstvu te sezone zabilježio je još uvik 22,3 poena po tekmi, uz „svojih“ 60+ posto šuta, sjajno razigravanje i na kraju je umalo završio kao MVP sezone, izgubivši od, nama dobro poznatog Amera, Edija Marfija, krvnika Šibenke u dva prethodna finala Kupa Koraća. Jedna od brojnih sličnosti između Dragana Kićanovića i njegovog nasljednika, Dražena Petrovića – obojica su u svojim posljednjim sezonama igračkih karijera ostvarili prosjek od 22,3 poena – samo što je Dražen to ostvario u visokom medijskom ozračju NBA lige, dok je Kićo košarkaški izdisao u gradu svjetlosti.

Kića je u svojoj zadnjoj sezoni završio drugi u glasanju za MVP-ja francuske lige

Za mene, ali i mnoge druge, još uvek najbolji jugoslovenski igrač u tom trenu, Dragan Kićanović je i u planovima starog-novog selektora Mirka Novosela trebao biti nositeljem igre reprezentacije na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu ljeta ’84, ali neposredno pred početak priprema Čačanlija je otkazao učešće na igrama koje su trebale biti njegove treće po redu. Kićanović je učinio prilično začuđujući korak – okončao je karijeru u 31.godini i posvetio se jednoj posve novoj funkciji – zasjeo je, naime, u direktorsku fotelju njegovog bivšeg kluba, beogradskog Partizana.