Aleksandar Filipović: Ne moram da zovem Dijabatea da se vrati

Aleksandar Filipović, desni bek Partizana, o saradnji s krilnim napadačem i mnogim drugim temama

ФОТО: В. Марковић

Premijernih šest meseci Aleksandra Filipovića u Partizanu staje u sud: dobro je, moglo je i bolje… da ne beše povreda.

Utisak bi, svakako, bio pozitivniji da letošnji novajlija iz BATE Borisova nije morao često u ordinaciju, gle usuda – taman kad bi se zalaufao?!

– Nisam uspeo da uhvatim kontinuitet, odigram nekoliko utakmica u ritmu. Jedino dobro: behu to sitnije povrede, brzo sam se vraćao. Nije, iz tog ugla, bilo prijatno, generalno – dopada mi se: Partizan je veliki klub. Izgubili smo, na žalost, bodove gde nije trebalo, da nismo – bili bismo na korak od Crvene zvezde i prvog mesta. Lepše bi bilo s manjim zaostatkom, međutim, ima još mnogo da se igra – zbori desni bek Parnog valjka u predvečerje prolećnih izazova.

Najveći kiks: poraz od Spartaka u Humskoj?

– Spartak i, bogami, Javor! Sećate se: Crvena zvezda se muči u Nišu i pobedi u poslednjem minutu, mi, „neki” sat kasnije – remiziramo sa Ivanjičanima i, umesto da se približimo na tri, udaljimo se na sedam bodova. ‘Ajde da se nadamo da to može da se dogodi i na drugoj strani!

Gde bi to komšije, po vama, mogle da se sapletu?

– Protiv nas…

To je, s obzirom na minus 10, za Partizanove ambicije nedovoljno?

– Ima još dobrih ekipa: Čukarički, TSC, da ne zaboravim nekog. Teško je, pogotovo kad se igra u gostima. Videćemo… Ne zavisi sve od nas, ali daćemo sve od sebe da ih stignemo.

Crveno-beli se, evo već šestu godinu, pitaju. Nesumnjivo, imaju dobru ekipu?

– Nisam igrao protiv njih, voleo bih, kao i svi, da dobijem priliku u derbiju. Inače, Milunović i Ivanić bili su mi saigrači u BATE Borisovu, kvalitetni fudbaleri i dobri ljudi. Mnogo su mi pomogli, naročito, u početku, nisam znao jezik. Čuli smo se pre nekoliko meseci.

Mirko Ivanić mogao bi da vam bude direktan rival: znate i sami – kad taj nagazi beka…?

– Može da se sačuva. Dobra stvar: znam ga! Ha, ha…

Do derbija – iha-haj. Prvo, Napredak?

– Moramo da pokažemo karakter, bude li trebalo – i drugačiji stil igre. Neće, sigurno, da bude dobar teren, otud, najbitnije je da osvojimo bodove.

Može li u Turskoj uigravani za poslednju liniju kvartet: Filipović – Marković – Vujačić – Šehović, pod Bagdalom da sačuva „nulu”?

– Naravno, dobro se slažemo na terenu, pomažemo jedni drugima. Fantastični saigrači.

Otkri nam, pre nekoliko dana, Fuseni Dijabate: „Dobro se slažem s Filipovićem – ne pričamo, ali se razumemo”. Kako izgleda saradnja s rođenim Parižaninom uz desnu aut-liniju?

– Ne pričamo, u suštini, mnogo, ali igramo po istoj strani i moramo da pazimo dvojicu rivalovih igrača. Nema tu filozofije, samo pomeranja – da li ja idem spolja, on unutra, ili… Sitnice, za olakšan posao.

Beku mnogo znači kad se krilo vraća: čini li to Dijabate, ili morate da ga zovete?

– Vraća se, ne mogu da kažem drugačije. Pomaže odbrani, izuzetno kvalitetan i važan igrač za ekipu, nadam se da će što duže da bude u Partizanu.

Primećujete li kod protivničkih igrača, naročito u Super ligi, strah od Dijabatea – malo zaziru od lepeze driblinga?

– Naravno, gledaju i oni utakmice – vide da je najbrži, tehnički dominantan. Nezgodan, nikad ne znaš na koju će stranu, koji dribling. Mnogo je teško defanzivcima, zato se i boje da uđu u duel s Fusenijem.

Teško je i Gordanu Petriću da izabere desnog beka: Partizan na svakoj poziciji ima dvojicu dobrih igrača, na vašoj je to, nekako, najizraženije?

– Živković i ja smo podelili minutažu, Marko je igrao verovatno i više zbog moje povrede. Poznajemo se dugo, isto smo godište, dobar igrač i čovek. Nikad među nama nije bilo problema, dobro što je tu, jedan drugog guramo napred.

Velika stvar: bili ste želja Ilije Stolice, nastavili da igrate i kod njegovog naslednika?

– Da, s Petrićem imam super odnos – radim svoj posao, nisam bio vezan samo za jednog trenera. Došao sam u Partizan, igram, pre svega, za klub. Imam maksimalno poverenje, samo tako da nastavimo i nema nikakvih problema.

Nije lako beku u Humskoj: više se traži, naročito napred?

– Partizan neguje napadački fudbal i logično je da bekovi budu ofanzivniji, non-stop „gore”. Zahtevnije je, u svakom slučaju – zaključuje Aleksandar Filipović.

RUTINSKI S JARČEVIMA

Posedujete iskustvo – inostrano i reprezentativno, dovoljno za procenu: ima li kvaliteta u Partizanu?

– Naravno da ima… Velikog kvaliteta! Pokazali smo to u Ligi konferencije: dvaput pobedili Keln, odigrali dobru utakmicu s Nicom kod kuće, Slovacko, pride, nije naivno.

Jarčevi prošle nedelje umalo ne savladaše Bajern?

– Nama su legli, nekako smo rutinski, da ne kažem s lakoćom, slavili u obe utakmice, naročito u Beogradu.

DOBRO ŠTO JE REVANŠ S ŠERIFOM U HUMSKOJ

Može li Partizan preko Šerifa u osminu finala Lige konferencije?

– Nisam gledao Moldavce, znam da imaju mnogo stranaca. Sigurno su dobri čim nisu ispali odmah iz Lige Evrope, uprkos jakoj grupi. Očekuje nas teška utakmica, dobro – što je revanš u Humskoj, pred našim navijačima.

IZ MINSKA SVAKI DAN 60 KM DO BORISOVA

Nedostaje li vam Belorusija: igrali ste za BATE Borisov od 2018. do 2022?

– Neposredno po povratku – više. Sad, navikli smo…

Kakav je Borisov?

– Svi igrači žive u Minsku i putuju, svakodnevno, 60 kilometara: trening u Borisovu, ručak i nazad. Pola dana nisi kod kuće! Minsk je, inače, prelep.

DA LI STE ZNALI?

– Najbolja utakmica u Partizanu? U Humskoj protiv Kelna. Da, bilo je prekida zbog bakljada, međutim, navijači su nam davali vetar u leđa.

– Srpski fudbal je za četiri godine koliko sam bio u inostranstvu mnogo napredovao. Klubovi su se pojačali, konkurišu za plej-of. S druge strane, tereni nisu baš sjajni.

– Za Natha se vidi da je majstor: mnogo akcija i završnih paseva kreće od Izraelca. Jedan od najboljih plejmejkera s kojima sam igrao.

– Ko je najproblematičniji za čuvanje na treninzima? Dijabate, sigurno.

– Urošević? Fenomenalan! Samo neka ovako nastavi.

– Žao mi je što je Jagodina tek u Srpskoj ligi. Bio sam tamo odmalena – zaslužuje elitu.

Originalni tekst Sportski žurnal