Življa igra

Protiv Novog Pazara (2:0) opet je bilo pometnje u Partizanovom šesnaestercu, ali su „crno- beli” igrali brže nego na prethodnim utakmicama

Partizan je kod kuće savladao Novi Pazar (2:0) što nije neočekivano, ali nije bilo ni mačji kašalj. Tim pre što je i gostima gorelo pod nogama, jer su jurili za slamkom spasa, kojom bi se uspeli među osam najboljih ekipa i sačuvali nadu za izlazak u Evropu.

Fudbaleri „crno-belih” su zasluženo došli do željenog. Istina, moglo je da krene i naopako (Šćepovićeva šansa, pa pometnje, koje su odbrani domaćina pravili Ljajić i Suma), a i da se pri kraju zakuva (bilo je prilika za goste da smanje na 2:1, posle čega je, istina, ostalo malo vremena, ali za jedan gol je uvek dovoljno).

Domaćin nije platio ceh, odoleo je i preostaje mu da, ako ne može da iskoreni, bar smanji broj dramatičnih situacija pred svojim golom. Pogotovo što mu predstoje okršaji s najjačim ekipama u ligi, kao i završnica Kupa Srbije (prekosutra dočekuje Voždovac u četvrtfinalu). S obzirom da ishod trke za prvaka više ne zavisi isključivo od njega bilo kakvom „rasprodajom” bodova pokidala bi se potpuno ona tanka nit o koju još vise njegove ambicije.

Ipak, bilo je u Partizanovoj igri (ovoga puta zaista može da se kaže da je to bila – igra) i vrlo vidljivog poboljšanja. Najpre, igralo se življe. To nije ona hitrina, kojom bi moglo da se parira solidnijim evropskim timovima, ali su, u odnosu na prethodne etape, „crno-beli” sada prebacili u nešto veću brzinu.

Lopta je brže išla od noge do noge, bilo je i raznovrsnijih pokušaja, pa se ispostavilo da ima i pucača, koji mogu da pogode kroz prsten jabuku. Da umeju dobro da nanišane pokazali su Severina i Kastiljo, igrači, koji su dosad bili nedorečeni.

Novi, pravilniji pristup najbolje se video u akciji iz koje je pao prvi gol. Kastiljo je, duboko na Partizanovom delu terena, zasmetao igraču Novog Pazara da primi loptu. I, dok se ona kotrljala ka onom polukrugu na sredini igrališta, Goh je iskočio kao iz zasede pred protivnika i odneo mu loptu. Potom je pronašao Zahida, koji je prevario svog čuvara, ali nije imao i otvoren put ka kaznenom prostoru. Pričekao je, a Goh je shvatio da mu treba pomoć i dojurio. Kad je dobio loptu i ušao s njom u šesnaesterac našao se pred neprohodnom šumom – pred Mirkovićevim golom su već bile zarasle sve staze i bogaze. Tada je Zahid „vratio dug”, pa je dotrčao i nekako se izvukao iz bespuća taman toliko da lopta može da mu se uputi. Ka golu su mu svi prolazi bili zatvoreni, pa da ne bi bio potpuno opkoljen „tutnuo” ju je Kastilju, koji je dojurio iz daleka (pretrčao više od 50 metara). Uz to je držao na oku Severinu, pa mu je iz prve prosledio „pošiljku”. Dakle, sva trojica igrača, učesnika matnog napada, uključujući i Kastilja, koji na početku nije ni dotakao loptu, ali bez njegovog starta ne bi je se domogao tren oka kasnije ni Goh, ponovo su, i to u protivničkom kaznenom prostoru, odigrali ključne uloge.

Nije Partizan stvarao stopostotne šanse, nego je odbrana gostiju bila na klimavim nogama. Ali, na to je treba primorati. Baždar je nekoliko puta potvrdio da ume da „krade” lopte. Osećaj da se u pravom trenutku napadne sopstveni čuvar, da se napadač od mete preobrati u lovca, izuzetno je važna odlika. Severini je nedostajala jedna, pa da to umeće saigrača naplati. Kad mu je Zahid servirao takvu poslasticu, posle koje mu je preostalo samo da se osladi ubacivanjem lopte u praznu mrežu, on niti je bio siguran u sebe da je iz prve pošalje u gol, niti mu je palo na um da krajičkom oka prati da li će vetar da nanese nekog „đavola” između njega i gol-linije. Golman Mirković se nije predavao i sačuvao je svoju mrežu kad je svima izgledalo da mu nema spasa.

Dakle, Partizan je bio zreliji, nego na prethondim utakmicama. Pošto se niže ispit za ispitom valjda je pređeno gradivo i usvojio.

Originalni članak: Politika.rs