VLADIMIR KOPRIVICA: VUJOŠEVIĆEV život je košarka, sve što radi mu je vezano za teren

Generacije studenata pamtiće prof. dr Vladimira Koprivicu (66) kao omiljenog profesora koji je u svakom momentu znao da ih motiviše, ogroman broj sportskih radnika uvek će pričati o njemu u superlativu jer važi za vrhunskog kondicionog trenera svetske klase, mladi treneri biće mu zahvalni što im je nesebično prenosio znanje koje poseduje…

Svi ljudi koji su imali bilo kakvog dodira sa njim, sigurno će se usaglasiti bar u jednom segmentu, a to je da je profesor pre svega veliki čovek. Proveo je 42 godine na Fakultetu za sport i fizičku kulturu u Beogradu, na kome je bio i dekan, više od 35 godina u košarci, a trenutno predaje na Fakultetu za sport i radi sa odbojkaškom selekcijom Srbije.

U razgovoru za “Novosti” pričao je o Partizanu, radu sa Vujoševićem, reprezentaciji, velikim trenerima, ali i svom putu od sina nepismenih roditelja do univerzitetskog profesora. Kao prva stavka nametnula se priča o Svetskom kupu košarkaša, kao glavnom događaju u 2019. godini.

– Mi smo već viđeni u finalu i samo je pitanje da li ćemo biti prvi. Ne sviđa mi se to što je takva atmosfera stvorena i nisam toliki optimista kao što je većina ljudi u Srbiji. Ne zato što ne verujem u tim, već zato što znam šta znači Svetsko prvenstvo. Mnogo vrhunskih igrača na jednom mestu… Nije stvar samo izaći i okačiti medalju. Ona mora da se zaradi.

Dr Koprivica je podsetio koja je glavna prednost naše selekcije:

– Mnogo je bitno to što je kostur tima odigrao veliki broj utakmica zajedno. To je prednost i kod slabijih igrača, a kamoli u ovom našem sastavu, gde imamo NBA petorku. Reprezentacija se ne sastavlja, ona se gradi godinama. Radi se sistemski i u košarci, vaterpolu, odbojci, to je bitno. Da se ne menjaju selektori i kompletni timovi stalno, već da selekcija bude jedan čamac koji dugo vesla u istom pravcu. Tako se dobijaju rezultati. Tako je bilo i sa onom čuvenom generacijom iz Bormija, pa onda i u Litvaniji sa Jasikevičijusom, pa kasnije kod Španaca… Kada se naruši taj sistem, potrebne su godine da bi se vratilo na staro.

Profesor kao bitnu kariku vidi selektora Aleksandra Đorđevića, koji mu zbog načina rada uliva veliko poverenje.

– Sticajem okolnosti, imao sam priliku da ga treniram još kad je imao 18 godina u Partizanu. Dok sam ga gledao i kasnije kroz karijeru, video sam da je on bukvalno trener u igri. Molio sam njegovog oca Batu Đorđevića da upiše košarkašku školu. Ubeđen sam bio da će jednog dana postati vrhunski stručnjak. Tako se i pokazalo. Taj njegov talenat i žar sa kojim okuplja ljude oko sebe preneo je sa igračke karijere na ovu drugu. Verujem da je svima u stanju da prenese energiju i to je važno. On nije trener koji se stvara, već po rođenju. Samo je potrebno da usvoji neke postulate od starijih, iskusnijih i pred njim je velika budućnost, postići će još mnogo.

Veliki plus za Đorđevića, po mišljenju dr Koprivice, jeste sloboda na klupi koju je dobio.

– Svaka čast KSS koji mu je dao tu šansu i odrešene ruke. On je okupio dobre saradnike i odmah doneo uspeh. Njegova posvećenost prenosi se i na druge i vlada dobra atmosfera. Nažalost, nisam mogao da učestvujem u tome, iako me je svojevremeno zvao, ali bio sam dekan fakulteta i nisam mogao. Ali sjajni ljudi su tu, kondicioni trener Mladen Mihajlović radi odlično i iskoristio je šansu.

Posle reprezentacije, vratili smo se na Partizan i slavne dane kada je na klupi sedeo Duško Vujošević. Mnogi kažu da je Vladimir bio jedan od retkih trenera koje je Dule potpuno prihvatio kao autoritet… Kasnije je po njegovom principu radilo sijaset trenera i u sportskim krugovima se dobro zna šta znači poteći iz “Koprivicine škole”.

– U sportskoj ekipi je bitno da se uklope različiti karakteri. Zato često kažem da nije najbolji tim onaj koji je sastavljen od najjačih pojedinaca, već onaj koji funkcioniše kao celina. Bitno je da svako zadrži svoje karakteristike i da napravi most sa drugima. Tako je bilo tada u Partizanu. Saradnja sa Duškom je interesantna. Bilo je potrebno prilagođavanje, ali nije bilo ništa lakše ili teže nego sa drugima, već samo drugačije. Kada je uvideo da stvari teku kako sam rekao, stekao je apsolutno poverenje, odvojio je moj deo posla i nije se mešao, jer je znao da u tome znam više od njega. Ja nikada nisam rekao da neko treba više da igra. Svako se bavio svojim poslom i to je bila sjajna saradnja koja je donela rezultat.

Pokušao je da opiše način na koji razmišlja Vujošević.

– Njegov život je košarka, sve što radi mu je vezano za teren. Njegova želja da napravi najbolju verziju igrača je neverovatna. On pada u vatru kada mu vređaju košarku kakvom je on vidi. Igrači, sudije… Bilo ko da naruši njegovu viziju izaziva bes kod njega. Svi koji su radili sa Vujoševićem su napredovali. Veoma težak posao je imao – razvijao je mlade igrače, a uz to pravio rezultat. To je izuzetno teško. Moguće je samo u kompoziciji tima gde uklapaš iskusne uz mlade. Veština trenera je da oseti ko su najtalentovaniji i da im da šansu. Ne da igra u Valjevu, Leskovcu, već da igra protiv Reala, Barselone, PAO… E to je bila fantastična sitaucija za mlade igrače tada u Partizanu.

Uz trenerski put, Koprivica nije zapostavljao onaj drugi – profesorski. Čak 44 generacije su prošle njegova predavanja, za koje se često može čuti da su nezaboravna.

– Studenti prepoznaju da li predavač voli ono što radi i da li radi iskreno. Kad ste posvećeni i činite nešto s ljubavlju, onda vas vide i bolje od realne slike. Menjale su se generacije i vi morate njima da se prilagodite, ne možete ih uobličiti.

Vladimir je više puta biran za omiljenog profesora na kompletnom univerzitetu, ali te nagrade kao da bi najradije sakrio.

– Čak ženi nisam rekao za njih, pa je čula sutradan ujutru na TV. Nadao sam se da nigde neće biti objavljeno. Znate kad radite nešto i imate svoje kriterijume, ta priznanja su opasna. Mogu da vas ponesu, da vam daju više na značaju nego što treba… Drage su mi samo zato što usreće bliske ljude oko mene. Inače, sam sam se trudio da radim posao najbolje što mogu, tako da mi ta priznanja nisu bila bitna.

Bilo bi potrebno više knjiga da bi se navelo šta je sve dr Koprivica uspeo da postigne tokom života i karijere. Međutim, on nikada neće zaboraviti teške trenutke koji su ga ojačali kao ličnost.

– Ja sam dete nepismenih roditelja i prešao sam težak put do univerzitetskog profesora. Radio sam kao noćni čuvar, sudija, trener… To je nešto što je bilo, nosim posledice, ali pozitivne. Kada je moja supruga diplomirala, ja sam joj poklonio ogrlicu i u novčaniku nisam imao više ni dinara. Ali znate koliko je to njoj značilo. Bili smo podstanari, posle sami gradili kuću… Sve vas to negde izgradi, da se snalazite, da se borite. Ima mnogo težih sudbina… Mene su roditelji naučili da volim druge i znam da više od deset hiljada ljudi ima moj broj telefona. Ta poznanstva su moje bogatstvo – zaključio je profesor Koprivica.

OPROŠTAJNO PISMO STUDENTIMA

PROŠLE godine je dr Koprivica otišao u penziju, ali je nastavio da predaje na privatnom fakultetu. Kao oproštajnu poruku studentima je ostavio pismo, koje se mesecima vrtelo po društevnim mrežama.

– Bio je petak. Poslednji dan na FSFV. Osetio sam potrebu da se poslednji put obratim studetima. Kasnije su oni to okačili na “Fejsbuk”, pa je otišlo mnogo dalje. Javljali su se ljudi iz inostranstva, mnogi su plakali. Ovo je vreme kada je ljudima potrebna ohrabrujuća reč i da vide da je neko zadovoljan i srećan zbog svoje karijere.

Intervju preuzet sa portala Večernje novosti