Slučaj Andreja Ilića: VARLJIVO ODRASTANJE U HUMSKOJ ULICI

Slučaj Andreja Ilića više liči na statističku grešku, dozvoljenu na uzorku od skoro deset godina, ali ima i druga strana medalje

Da je sreće (za njega i za Partizan) bilo, spremao bi se ove nedelje za nastavak sezone u Mozzart Bet Superligi i bio prvi napadač ekipe. Potencijalno efikasniji od Mateusa Saldanje ili Brazilca uopšte ne bi bilo u Humskoj. Ovako je Andrej Ilić 1.698 kilometara daleko od Beograda i premijerno je u opremi Lila konkurisao za debi u prvenstvu Francuske. Kao tek jedan od šestorice fudbalera poniklih u „Zemunelu“, a trenutno u „ligama petice“, na obračunu od decembra 2014. kad su Miloš Vazura i Milorad Vučelić preuzeli komande kluba.

Do Lige 1 je morao zaobilaznim putem, za razliku od Saše Lukića (Fulam), Nikole Milenkovića (Fjorentina), Dušana Vlahovića (Juventus), Mihajla Ilića (Bolonja) i Marka Milovanovića (Almerija), koji su direktno iz glavnog grada Srbije zakoračili na veliku scenu. Između ostalog, zato što su im crno-beli verovali. Doskorašnjem napadaču Volerenge nisu i posle transfera vrednog 4.500.000 evra odmah je otvorena debata da li se Partizan ogrešio o špica iz „klase 2000“.

Komentari javnosti su uglavnom negativni prema klubu, a pozitivni na račun mladog centarfora. Tako bi u osnovi i trebalo da bude, jer su sportisti na „milion“ primera pokazali da bolje rezonuju od rukovodilaca. Čak se Vazuri i Vučeliću, kao i njihovih saradnicima, mogu naći daleko krupniji propusti u poslovanju od ovog slučaja, koji pre liči na incident koji potvrđuje pravilo. Razlog je taj što je Andrej Ilić doslovce jedini fudbaler koji je krivudavom stazom, pošto mu nije data šansa na Topčiderskom brdu stigao do velike scene. Za to zaslužuje da mu se skine kapa, jer je bio istrajan, međutim, to ne znači da je bi zbog njega trebalo „šibati“ crno-bele. Niti sam Andrej to čini, iako ljudski ima pravo da bude ljut.

Na ovom mestu valja podsetiti da je Žarko Lazetić bio trener te generacije, a vidimo u kakvog je trenera izrastao, te da je Dušan Vlahović, takođe, rođen 2000. godine i evo ga sad kao vođa navale Juventusa i državnog tima. Tako posmatrano, odluke u Partizanu nisu bile (do kraja) pogrešne, jer ni pre, ni posle toga se nije desilo da neko dobaci tako daleko, a da mu struka nije dala šansu. Zato slučaj Andreja Ilića više liči na zrno peska u pustinji ili statističku grešku. A one su dozvoljene na velikom uzorku.

Sava Petrov se ove zime otisnuo u Portugal (FC Vizela)Sava Petrov se ove zime otisnuo u Portugal (FC Vizela)

Uostalom, od decembra 2014, kad je sadašnja garnitura nasledila onu Dragana Đurića, veliki broj fudbalera, poput Andreja Ilića, nije ni debitovao za prvi tim. A bili su blizu. Neki od njih su najavljivali kao veliki talenti, a nikad ostali su van konkurencije: Aleksa Amanović, Jovan Krstić, Nemanja Stanimirović, Stefan Savić, Jovan Čađenović, Lazar Sajčić, Filip Minić, Stefan Grbović, Miloš Perišić, Jovan Trnić, Sava Petrov, Stahinja Bošnjak, Filip Jović, Filip Čermelj, Matija Babović, Andrija Islamović, Lazar Vujanić, Jovan Vlalukin, Aleksa Janković, Ivan Milosavljević, Lazar Slavković, Stefan Radmanovac, Savo Arambašić, Uroš Knežević, Luka Subotić, Mateja Đorđević, Vanja Vlahović i Miljan Momčilović. Broj onih koji su iz omladinaca čekali u redu, a nikad nisu prošli kroz kapiju seniorskog pogona je trocifren.

Od ovog trenda odudaraju dvojica momaka, ali su im uloge i statusi specifični. Prvi je Marko Janković, koji se otisnuo u Grčku, pa preko Olimpijakosa vratio među crno-bele i bio deo tima koji je doneo poslednju titulu, dok se fudbalu, posle margina u Portugalu i Izraelu vratio Nemanja Petrović i sad je jedan od lidera evropskog TSC-a.

Sve navedeno znači da baš i ne stoji primedba „stručne“ javnosti, kako Partizan zatvara put deci. Pre će biti da je za ovih više od devet godina veliki broj tinejdžera imao šansu, ali je pitanje ko ju je kako iskoristio. Kao što medalja ima dve strane, tako je naličje ove sa Andrejom Ilić u saznanju da je ogroman broj fudbalera projektovan da napravi velike karijere, a ili to nije (još) učinio ili je već za takve podvige kasno. Pritom, ne govorimo o novcu koji su transferima doneli klubu (to je druga kategorija, ekonomska), već o onome što su su nagoveštavali u mlađim kategorijama, neki od njih bili ispred Andreja Ilića, a nisu baš ostavili trag.

O razlozima može naširoko: da li im je na tinejdžerska pleća svaljen ogroman teret; da li je neko sazreo pre ili kasnije; da li su bili pod uticajem agenata ili roditelja; da li su igrali za klub kad ambijent nije bio baš savršen; da li neko reaguje bolje bez neprestanog pritiska karakterističnog za Humsku… Toliko je „pipavo“ da za svakog može da se nađe delimično opravdanje, međutim, utisak je da su u čisto sportskom smislu mogli više.

Armin Đerlek (Star sport)Armin Đerlek (Star sport)

Takva su bile projekcije kad su u pitanju: Filip Stevanović (RKC Valvajk), Nemanja Jović (Eštoril), Danilo Pantić (Partizan), Miroslav Bogosavac (Ahmat), Uroš Damnjanović (poslednji klub Kolubara), Jovan Nišić (Borac, Banjaluka), Nemanja Glavčić (Volos, Grčka), Nikola Trujić (Doksa, Kipar), Nenad Marinković (završio karijeru), Nikola Ninković (Torpedo, Kutaisi), Ivan Šaponjić (Umranijespor, Turska), Veljko Birmančević (Sparta, Prag), Miloš Ostojić (Zvijezda, BiH), Miladin Stevanović (Čukarički), Luka Cucin (Radnik, Bijeljina), Aleksandar Popović (DAC, Dunajska Streda), Strahinja Jovanović (Železničar, Pančevo), Đorđe Jovanović (Bazel), Zlatan Šehović (Partizan), Armin Đerlek (Trenčin), Slobodan Stanojlović (Napredak), Nikola Štulić (Šarlroa), Nikola Čolić (TSC), Lazar Pavlović (Voždovac), te Marko GolubovićStrahinja BošnjakMarko JovičićJovan Kokir

Za svakog od njih postoji makar jedan argument zašto nije na stepenici više, ali je ključno da im je data šansa. Nekom više, nekom manje. Pojedinci su gormoglasno najavljivani kao budućnost kluba i srpske reprezentacije, neki od njih su stvarno imali štofa za državni tim, ali ulaziti sad u „sitna crevca“ šta ih je sputalo… Ne postoji univerzalno objašnjenje.

Baš kao što nema spora da je Ilić našao put. Da bi mogao samo da raste. I, hvala Bogu da je tako. To što ga „nisu videli“ u Partizanu može da se toleriše na skoro decenijskom uzorku. Veći je problem kluba što se od ovih koje je „gurao“ nije baš do kraja okoristio.

Kad smo već kod tog čuvenog termina „prospekt“, da se vratimo koju godinu pre dolaska Miloša Vazure i Milorada Vučelića, pošto ljudi u Partizanu nisu videli još jednog špica kao rešenje za prvi tim. Ko se ne seća, Aleksandar Mitrović je bio rezerva čak i u kadetima dok Vuk Rašović nije sugerisao ljudima iznad sebe da ga povedu na pripreme, gde je „pokidao“ i izborio se za minute u konkurenciji braće Šćepović, Libijca ZabijeLazara Markovića

Nekad, prosto, nije onako kako se čini na prvi pogled.

Originalni članak: Mozzart sport