Radio je u brojnim klubovima, uvek je važio za čoveka sa stavom, a to u srpskim klubovima, kako kaže, ne prolazi.

FK Partizan
U Vojvodini je šansu dao Dušanu Tadiću i Gojku Kačaru, a u tom istom klubu je pred novinarima pocepao ugovor vredan 70.000 evra i napustio Novi Sad. Četiri i po godine (2012-2016) bio je koordinator svih mlađih selekcija u Fudbalskom savezu Srbije i podugačak je spisak igrača koji su prošli kroz njegove ruke.
Ponosan je na generaciju koja je 2013. u Litvaniji osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu, a nekolicina njih danas su standardni u seniroskom timu Orlova.
Uvek je imao oštro oko da prepozna nebrušene talente i sa svojim saradnicima u FSS imao je velike zasluge što su Strahinja Pavlović, Filip Stevanović, Lazar Pavlović došli u Partizan, odnosno Njegov Petrović, Željko Gavrić, Veljko Nikolić u Crvenu zvezdu.
Kolege iz struke ga izuzetno cene, a posle poziva Sava Miloševića u martu prošle godine da mu se pridruži u Partizanu nijednog trenutka nije razmišljao iako je imao dogovoren posao u jednom Superligaškom klubu od leta 2019.
Crno-beli su odlično igrali u Evropi, lepo za oko, minuti su ih delili do plasmana u plej-of Lige Evrope, ali u Srbiji napadačka filozofija nije donela očekivane rezultate. U trenutku prekida prvenstva ekipa iz Humske je za liderom Crvenom zvezdom zaostajala 11 bodova.
“Lično mislim da se ova polusezona neće nastaviti. Ovo je preozbiljna pandemija i pre juna, možda čak i jula stanje se neće promeniti. Naši igrači su dobili od profesora Marka Stojanovića šta treba da rade individualno. Nalazimo se u izuzetno teškoj situaciji i ponavljam, mislim da će sezona 2019/20 biti poništena. UEFA je svim savezima sugerisala da ne proglašavaju prvake. Kako ostalima tako i nama. Naravno, biće tu i pritisaka i svega, ali ne verujem da će moći da se nastavi. Ima mnogo da se igra da bi se proglašavali šampioni. Ili će se eventualno od septembra nastaviti prvenstva i u dve godine biti jedno. U tom slučaju sve će se pomeriti. Složena je situacija,” kaže Đuričić u intervjuu za Sport Klub.
Klub iz Humske je doneo odluku da tokom pandemije koronavirusa niko od igrača ne sme da napusti Srbiju.
“To je pametno rešenje jer, ne daj Bože da se nešto dogodi, ne bismo mogli da pomognemo igračima. Da su otišli, nikako ne bismo mogli da ih kontrolišemo. Klub je doneo ozbiljnu odluku i pokazao da se vodi računa o svemu.“
Remi u Hagu sa AZ Alkmarom svakako je obeležio Partizanovu sezonu u Evropi. Srpski klub je jednom nogom bio u nokaut fazi Lige Evrope, a ono što je mnoge iznenadilo je napadački stil igre koji su crno-beli forsirali.
“Istina je da smo igrali najlepši fudbal i to nam bez ikakve dileme svi priznaju. Miks kratkih i drugih pasova, sa napadačkom filozofijom. Akcenat je bio na kratkim pasovima. Suština naše igre je odigrati slobodnom igraču preko posrednika, pa sad neka razume kako ko hoće. U Evropi je to funkcionisalo, a u nije dalo rezultat zato što su ovde drugačije relacije. Na jednom predavnju sam rekao da je nama bilo lakše da igramo u Evropi, nego u Srbiji. Nastojali smo da igramo evropski fudbal od prvog dana kada smo došli u klub i sve je bilo fokusirano na evropski model fudbala. Evropski način razmišljanja, evropska prezentacija igre, ali ovde to nije baš tako. U Srbiji mnogi treneri još igraju ‘čovek na čoveka’, a u Evropi se tome smeju. Mi smo na putu da Partizan igra ono što je igrao u Evropi. Poslednji derbi smo igrali sa ciljem da igamo fudbal, ali nam nije bilo dozvoljeno da igramo. Bilo je me mnogo prekida igre, mnogo faulova, mnogo tenzije što nije dobro. A setite se prethodnog derbija na našem stadionu i pobede Partizana. Ali nije poenta što smo pobedilil, već što se igrao dobar fudbal u kome je Partizan pobedio. Ta utakmica je podsetila na naše evropske mečeve. Mi ćemo dovesti ovaj tim do tog nivoa, ali ide mnogo teže zbog retrogradnih opredeljenja timova koji igraju protiv nas. Uglavnom svi igraju u niskoj zoni, sa deset igrača ispred svog gola i jednostavno teško nam je da probijemo bedem. Kad postignemo pogodak onda je druga priča.“
Getty Images/Srđan StevanovićSavo Milošević i Ole Gunar Solšer
Đuričić, njegov šef Savo Milošević i ostali iz stručnog štaba imaju plan kako da dostignu nivo kome teže, a za to im nisu potrebna velika ulaganja, već vreme.
“Mnogi misle da je to u igračima, ali nije tako. Mi imamo igrački kadar koji je pokazao i u Evropi da može da igra dobar fudbal. Nama je potrebno vreme za napredovanje. Znate, naš stil igre je direktno vezan za kretanje igrača, naša statistika evropskih utakmica je impozantna. Iznenađujuća i za evropske timove koji su videli jedan srpski tim sa posedom lopte na utakmici 75 odsto. To je među deset timova u Evropi u svim takmičenjima. Sa druge strane, nikad nas nije krasilo da pretrčavamo po sedam, osam igrača i pretrčimo 12 kilometara, a to smo imali na evropskim utakmicama. Moramo da podignemo ekipu da toliko trči i protiv Javora. To je stvar motivacije. Nije lako, ali šta je u životu lako. Za nas vreme radi i mislim da je to najveći dobitak ovog tima.”
Godinu dana je prošlo od kada je Milošević, kao debitant, seo na klupu Partizana. Kada se napravi presek, naglašava Đuričić, mnogo toga je urađeno, ne samo na podizanju nivoa kvaliteta ekipe, već i u klubu.
“Upravo radim retrospektivu svega onoga što je važno za našu igru. Kada smo došli u Partizan, moram ovo da kažem i ne bih voleo da me neko pogrešno razume, zatekli smo tim koji je bio u vrlo očajnom stanju. Situacija u klubu nije bila ni malo ružičasta. Bili smo svesni činjenice da je to tako, seli smo, analitički pristupili situaciji i počeli da gradimo od početka. Na leto smo se odrekli 11 igrača. To nije malo i nije lako i podrazumevalo je određene finansijske gubitke kluba jer su brojni fudbaleri bili pod ugovorom. Pohvalio bih reakciju ljudi iz kluba koji su stali iza nas i podržali nas u svakom pogledu. Da su rekli: ‘To ne može’, mi ne bismo ništa uradili jer klub finansijski ne bi mogao da isprati naše zahteve. Dali su nam podršku i na razne načine rešavali smo svakog igrača ponaosob. Neki su pozajmljeni, neki isplaćeni, neki ugovori su raskinuti… Na kraju, sve to se ispalatilo jer od kada smo došli, klub je zaradio skoro 25 miliona evra od prodaje i takmičenja u Evropi.”
Partizan je prošlog leta u potpunosti pogodio sa pojačanjima, a veliki plus za stručni štab bio je povratak Sejdube Sume sa pozajmice iz Izraela. Kvalitet toliko osporavanog internacionalca iz Gvajane konačno je došao do izražaja.
“Suma je našim dolaskom dobio pre svega maksimalno uvažavanje i poštovanje. Nama su rekli kada smo došli da je Suma, pod znacima navoda, budala. Nismo želeli olako da ga se odreknemo i dali smo mu šansu, najpre kao čoveku. Počeo je da igra ono što voli i našao se u sistemu i timu koji igra fudbal. Suma ako ne igra fudbal nije taj igrač. Naše opredeljenje ka posedu i cirkulaciji lopte je u stvari izbacilo Sumu u prvi plan. Mnogi misle da je nešto drugo, ali nije. Direktno naše opredeljenje, to su dva aspekta koja su mnogo važna – opredeljenje ka igranju fudbala, da stojimo dobro na terenu i imamo posed i težnja za dominacijom i mesto u timu iza napadača. Sve to vratilo je Sumu tako gde i pripada,” ističe Đuričić i nastavlja analizu.

FK Partizan
“Dobili smo Umara Sadika koji je poludivlji igrač, ne mislim ovo negativno, ali nije taktički mnogo odgovoran. On je igrač koji ima moć i izuzetno je pošten na terenu. Sadik je konstantno u presingu na protivničku odbranu, mnogo se troši i zbog takvog načina igre gubi koncentraciju u gol šansama. Zbog toga je i imao toliko promašaja. Asano je došao kasno i imao je peh da na prvoj utakmici protiv Malatije povredi stopalo. Vukao je povredu skoro dva meseca, ali nije prekidao da igra i trenira. Natho je posebna priča. Natho je tatko. On je pre svega lider, čovek koji ima izuzetno veliki autoritet na terenu. Ni sad mi nije jasno kako se on obreo u Partizanu. Da nije bilo Zorana Tošića verovatno nikad ovde ne bi igrao. Natho je kapitalac, pored koga svi mladi igrači napreduju jer ima dovoljno autoriteta da kaže ono što treba da kaže, ali i autoritet da ga igrači slušaju jer je gotovo uvek u pravu.”
Defanzivni Partizana često su bili na udaru kritika. Nije se postavljalo pitanje da li napad može da postigne gol, već da li će odbrana da izdrži.
“Mnoge ću iznenadati. Bilo je mnogo nedoumica oko naše zadnje linije. Biću otvoren do kraja. Mnogi su napadali Stojkovića, ali kada analiziramo utakmice u Evropi, gotovo na svakoj nas je spasavao. Setite se utakmice u Malatiji kada je pet minuta pre kraja odbranio siguran gol i odveo nas u četvrto kolo kvalifikacija. To su mnogi ljudi zaboravili. Pa meč sa AZ u Beogradu, pa utakmica sa Mančesterom na Old Trafordu, naša najslabija ne znam iz kog razloga… Nemanja Miletić je odigrao nekoliko sjajnih utakmica, protiv Moldea je za rivala imao najboljeg igrača Norveške i uspeo je na kraju, pored silne borbe, da postigne gol i odemo u Ligu Evrope. Bojan Ostojić je igrao sa puknutim primicačem protiv Malatije, nije hteo da ostavi ekipu. To je priča za istoriju Partizana, da igrač sa puknutim mišićem odigra utakmicu. Slobodana Uroševića svi su bili prežalili, a on se vratio na velika vrata i pokazao da na njega mora da se računa. Da ne govorim o Strahinji Pavloviću, dečku rođenom 2001. godine, vunderkindu u svakom pogledu. Protiv Mančestera nisu ga nadigrali Marsijal, Rašford i ostali, niko ga skoro nije prošao. Odbrana Partizana nije baš tako loša. Jedna stvar je tu tipična. Mi smo igrali dobar fudbal u Evropi, a kada su se primali golovi, ti igrači prvi su bili na udaru. Oni su izneli ogorman teret i da njih nije bilo teško da bismo uradili to što smo uradili. Ja sam veliki zaljubljenik ofanzivne igre, ali naša odbrana je bila temelj svakog našeg napada.“
Milošević i Đurićić su godinama uspešno sarađivali u Fudbalskom savezu Srbije. Savo je tada bio direktor, a danas je treneru koji je karijeru počeo u rodnoj Novoj Pazovi nadređeni i u Humskoj. U martu prošle godine Milošević je dobio prvi trenersi posao, a svaki Đuričićev savet bio mu je zlata vredan.
“Mi smo tim koji je bio u reprezentaciji do 19 godina i osvojio Evropsko prvenstvo 2013. u Litvaniji. Mi smo ljudi koji su ovoj zemlji doneli prvu evropskui titulu u istoriji fudbala i na to smo vrlo ponosni. Ja sam tada vodio priču, ali to nije bitno. Pored mene u klubu su i Nenad Cvetković kao analitičar i kondicioni trener Marko Stojanović. Ta ekipa bila je i u reprezentaciji, a rekao bi da se i u Partizanu videlo zašto smo bili evropski prvaci. Savo napreduje, nije sujetan, što je vrlo važan. Otvoren je u svim razgovorima, izuzetno mnogo voli da sluša, ali odlučuje sam,” naglašava Đuričić i priseća se dolaska u Humsku.

FK PartizanĐuričić, Milošević i Cvetković
“Imao sam dogovoren jedan klub iz Superlige za leto kada me je Milošević zvao da mu pomognem. Došao sam da mu pomognem jer je on meni pomogao kada mi je bilo teško.”
Pedesetosmogodišnji Đuričić je pored novopazovačkog Radničkog radio u Hajduku sa Liona, Mačvi, Vojvodini (u dva navrata), Zemunu, Inđiji, Metalcu, Radničkom iz Niša i Zvijezdi 09. Promenio je mnogo klubova, ali nigde se nije preterano dugo zadržao.
“Držao sam se principa, zato nigde nisam radio duže. Znate da sam moj prvi ugovor u Vojvodini pocepao pred novinara. U pitanju je bilo 70.000 evra, ali nisam se pokajao. Dogovor je bio jedno, a onda je krenula priča o drugim stvarima. Kad neko ubaci Kačara u prvi tim Vojvodine i klub do danas ne proda skuplje igrača od njega, a onda počne neko da vas uči kako treba da se radi, normalno da je se povučem. Rekao sam im: ‘Dobro, ako vi to znate bolje, evo vam pa pokažite kako znate’. Živimo u zemlji u kojoj nije baš poželjno da imate svoj stav. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih se nisam zadržavao duže od godinu, godinu i po dana. Ja sam čovek od reči i volim da se reč poštuje.“
Ekipa koju je predvodio 2005. dogurala je do finala Kupa Srbije, a Đuričić je imao hrabrost da u vatru gurne Dušana Tadića, tada momka od 16 godina.
“Da je bilo više vremena sigurno bismo nešto napravili. Međutim, neki ljudi u klubu su videli šansu da zarade na mladim igračima, i zaradili su, ali Vojvodina je sve izgubila. Vidite šta se dešava poslednjih godina u klubu. Bio sam za to da klub stane na noge i da se uradi ljudski posao. Ne treba da bude interes nijednom treneru da se igrači prodaju. Ja razumem da uprava nastoji da proda i zaradi, ali treneri treba da prave igrače da bi imali rezultat. A kod nas su se treneri pretvorili u servis za prodaju igrača. Koliko je uticaj menadžera? Logično je da menadžeri žele da zarade. Njihova svrha postojanja jeste u tome da zarađuju. Ali ne mogu oni da zarađuju ako ljudi iz kluba ne žele da prodaju igrača,” priča u dahu i nastavlja:
“Ako postoji zdrava strategija i kažemo imamo pet igrača za prodaju, ali ove godine ćemo da prodamo jednog, pa za godinu dana da procenimo ko je sledeći, onda može i rezultat da se napravi. Ne, kod nas je logika prodaj što pre, šta ako se povredi onda nećemo ništa zaraditi. Ta logika nas dovodi do toga da ako imamo pet igrača za prodaju, prodaćemo ih sve. Takav priliv i odliv igrača ne može niko da isprati, nijedan trener ma koliko znao fudbala. To je još jedan od razloga zbog kojih sam napuštao klubove jer sam bio svestan da ne može ništa zdravo da se uradi.“
U ekipi koja je 2013. u Litvaniji u finalu EP do 19 godina pobedila Francusku (Rabio, Marsijal, Laport…) sa 1:0 igrali su Sergej Milinković-Savić, Aleksandar Mitrović, Mijat Gaćinović, Predrag Rajković, Nemanja Maksimović, Miloš Veljković, Uroš Đurđević, Ognjen Ožegović, Aleksandar Čavrić… Malo je primera u svetu da toliko igrača iz jedne generacije napravi odlične karijere, a to je još jedan podatak na koji je Đuričič ponosan.
You Tube
“To je potvrda da je selekcija urađena kako treba. Ja sam bio selektor U17 i koordinator instruktorske službe FSS. Preuzimao sam decu od 12 godina i vodio ih do 17. godine. Deca koju smo mi selektirali u 99. godištu su Njegoš Petorović koji je sada u Crvenoj zvezdi, Luka Ilić je u Mančester Sitiju, Dejan Joveljić je u Ajntrahtu, Ranko Veselinović je u Kanadi, Mladen Devetak u Vojvodini… Gotovo svi igrači su u prvim timovima ili u inostranstvu. To govori da ponovo nije bilo promašaja u selekciji. Strahinju Pavlovića smo mi našli u Savacijumu iz Šapca, pa je kasnije otišao u Partizan, kao i Filipa Stevanovića u Arilju, Lazara Pavlovića u Obrenovcu… Takođe, Željka Gavrića i Veljka Nikolića, sadašnje igrače Crvene zvezde, našli smo u Bosni i OFK Beogradu. To su sve stvari koje su za nas veoma važne. Ta Zvezdina deca su i naša deca. Bukvalno smo vezani za sve njih. Tada su bili mali, pronašli smo ih po malim mestim i kasnije su otišli u Zvezdu i Partizan i postali neko i nešto. Da li postoji zahvalnost? To se izgubilo, ali znate kako ja gledam na zahvalnost. Ako se oni ponašaju kulturno, ako su pravi sportisti, ako dobro treniraju, ako su igrači koji su nešto napravili, pa to je nama najveća zahvalnost. Mi smo bili tu da ih selektiramo, a da nisu bili oni, bili bi neki drugi. Ne treba oni lično da budu zahvalni, njihova zahvalnost se manifestuje kroz to da nešto naprave. Tako će se zahvaliti nama što smo se odlučili baš za njih.”
Neizbežna tema je i seniorska reprezentacija u kojoj mnogo igrača može da se pohvali da su bili evropski (2013) i svetski (2015) prvaci.
“Veliki sam optimista baš zbog tog igračkog kadra iz Litavnije koji je u međuvremenu postao zrelo deo tima. Šest igrača, to moraju svi da znaju, Rajković, Gaćinović, Veljković, Milinković-Savić, Mitrović i Maksimović bili su i svetski prvaci sa Veljkom Paunovićem. To su momci koji su dva puta osvajali najveći trofej koji može da se osvoji. Ne moraju svi da igraju, ali moraju da budu među 16, 17. Oni su osetili kako se osvaja trofej. Naravno da treba da ‘spakujemo’ tim da bude na najvišem nivou i kolega Tumbaković ima težak zadatak. Ali ne sme da se postavlja pitanje da li imamo kvalitet da pobedimo Norvešku u baražu za EP i posle obezbedimo mesto na EURO. Imamo Kolarova, Matića, Ljajića, Tadića, Jovića… Kada sam prvi put ubacio Tadića u prvi tim on je bio kadet, imao je 16 godina. Videlo se odmah da bi mogao da bude nešto. Taj tim samo treba da dovedemo na nivo da počne da igra zreo fudbal. To nije lako, ali ako želimo Evropska i Svetska prvenstva i ako želimo tamo da predstavljemo nešto, kao Hrvati u Rusiji, moramo da napravimo ozbiljan tim. A tim nije 11 najboljih igrača, već 11 koji se najbolje slažu. To bi bila moja poruka za Tumbu i njegov stručni štab u kom pravcu bi trebalo da se ide,” naveo je Đuričić.
Podmladak pun talenata
Partizan je uvek bio poznat po radu sa mlađim kategorijama.
“Partizan ima sreću da smo angažovani i Marko i Cvele i ja koji smo četiri godine radili u savezu na selektiranju igrača. Prošle polusezone Lazara Pavlovića smo pred meč sa Radničkim u polufinalu Kupa iz omladinaca prebacili u prvi tim i pogodili. Nikola Lakčević u Teleoptiku nije bio među 20, vratili smo ga zato što je igrao kod mene u reprezentaciji U17 za 99. godište. Filip Stevanović je oživeo kada smo mi došli u klub. Prestali su da ga pozivaju u reprezentaciju 2002. godište, a vidite na kom je sada nivou. Imamo još mladih igrača koji će tek da se pokažu. Nikola Štulić iz omladinaca treba da počne da radi sa nama, ima 18 godina i izuzetan je gol igrač. Da ne govorim o Borisu Krstiću (2003) takođe gol igraču, o Draganu Bojatu, izvanrednom desnom beku… Da ih više ne nabrajam i ne promovišem. Najbitnije je da ima mnogo talentovane dece i biće ih još više,” srećan je Đuričić.
Miroslav Todorović/FK PartizanFilip Stevanović
Tekst preuzet sa portala Sport Klub