SAD ILI NEKAD:NA DANAŠNJI DAN ROĐENA JE LEGENDARNA “PLAVA ČIGRA”

Tekst preuzet sa bloga:
https://stankoradulovickika.blogspot.com/

Zlokobna bolest pluća spriječila je Miloša Milutinovića da bude vjerovatno najbolji jugoslovenski fudbaler svih vremena, ali mu je i samo sedam godina, od kojih četiri sa ozbiljno oboljelim plućima, bilo dovoljno da ispiše zlatne stranice Partizana i reprezentacije Jugoslavije i ostane upamćen kao jedan od najvećih asova koji su trčali za loptom na ovim prostorima.
Raskošan talenat, nesvakidašnji dribling, snažan i precizan šut, brzina i gracioznost pokreta krasili su njegovu igru koju ju je moguće  porediti sa najljepšim baletskim figurama, tako da je istovremeno fudbalska magija “Plave Čigre” ličila na umjetnost i Odu radosti Betovenove 9. sinfonije zbog koje su hiljade i hiljade gledalaca hitali na stadion kako bi na čarobnom zelenom travnjaku i teatru iz snova uživali u magiji njegovih pokreta i poteza sa loptom koja se prosto lijepila za njegovu nogu ili tijelo.
Sa samo 18 godina očatrao je trenere vječitih rivala Partizana i Crvene zvzede, a legendarni trener Partizana Ilješ Špic znao je kada je stigao na stadion JNA da je dobio genijalca koji će uz Stjepana Bobeka od njegovog tima da napravi mašinu za golove sa do tada neviđenim umjetničkim dojmom kakav tih godina nije ostavljala ni čuvena “Konjica majora Ferenca Puškaša”.
Iako je i sam bio fudbalski genije, majstor driblinga Bobek bi govorio da mu se iskreno divio na terenu i da bi često samo dodao Milutinoviću loptu negdje na sredini terena i samo pogledom ispratio završnicu akcije u kojoj bi Miloš sa lakoćom pretrčao sve rivale i polomio kičmu golmanu prije nego bi se ušetao sa njom u gol.
Iako nikada sa Partizanom nije osvojio titulu prvaka Jugoslavije, ona je bila rezervisana za neke druge koji su preko organa tajne policije završavali posao, Napad predvođen Milutinovićem bio je nerješiva enigma za Crvenu zvezdu koja je tih godina ispijala najgorče pilule pretrpivši tri katastrofe koje se i danas često pominju u navijačkim prepucavanjima poklonika fudbala na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Za samo tri godine Crvena zvezda je pretrpila tri teška nokauta u zvaničnim utakmicama, dva u Prvenstvu Jugoslavije – 7:1 i 6:1, i u finalu Kupa maršala Tita 6:0, a Milutinović je u svim mečevima bio pokretačka snaga navale koju su sačinjavali  Boba Mihajlović, Marko Valok, Sjepan Bobek, Branko Zebec i on. Partizan je tih godina dobio nadimak “Parni valjak”,  a koliko je to bio moćan tim najbolje govori podatak da su Milutinović i drugovi prvu šampionsku generaciju Crvene zvezde “oplemenili” sa 14 golova u samo 88 dana u periodu od 1, maja do 29. jula pobjedama protiv “vječitog rivala” od 6:1, 3:1 i 5:1 i tako pečatirali prvu titulu Slobodana Penezića Krcuna. Prvomajski susreti Partizana i Crvene zvezde tih sezona bili su tradicionalni, ašampionski tim Krcuna prolazio je u tim  duelima kao bos po trnju pošto bi Milutinović i drugovi nemilosrdno punili mrežu “crveno-bijelih” – 1951.godine (5:1), 1952. (4:0), 1953. (4:0) i 1955. godine (4:1), pa su šampioni mogli sa više nego dovoljno poklona od komšija da proslave svoje titule!
Partizan je po pozivu Lekipa 1955. godine bio i prvi učesnik Kupa evropskih šampiona iz Jugoslavije i odigrao premijerni meč ovog takmičenja! Milutinović je bio prvi strijelac KEŠ, a sezonu je završio i sa osam postignutih golova.

Sa samo 25 godina iza sebe je imao već dva učešća na Svjetskim prvenstvima i na oba je ostavio snažan utisak na protivničke selekcije, a 1954. godine u Švajcarskoj bio je strijelac jedinog gola protiv Francuske za pobjedu od 1:0.
Četiri godine kasnije, iako već ozbiljno bolestan Milutinović je sa otvirenim kavernama pluća odigrao kvalifikacione mečeve za Svjetsko prvenstvo u Švedskoj i sa dva gola protiv Rumunije obezbijedio “plavima” još jedno učešče na Mundijalu, gdje je u četvrtfinalu protiv Njemačke odigrao i posljednju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije. I kada mu je bilo najteže i kada je svima jasno da mora na tešku operaciju niko nije želio da pomogne velikom magu fudbala, Partizan i Fudbalski savez Jugoslavije su brzo zaboravili šta je sve uradio za njih tako da je njegovu operaciju u Cirihu platio Bajern iz Minhena, a njemački novinari utrkivali su se u pohvalama na račun “plave čigre”, tako je jednom prilikom osvanouo i naslov da je Miliutinović “Marija Kalas fudbala”.
– Mi u podmlatku oduševljavali smo se njegovim majstorstvom, nedostižnim za sve njemačke fudbalere tog vremena. Zvali smo ga Mister Miloš, kazao je mnogo godina kasnije čuvenji njemački as Franc Bekenbauer.

Nakon boravka u Njemačkoj Milutinović je očarao i Francuze koji su u njemu vidjeli plavog anđela.
– Ja sam glasao, i uvijek ću glasati, protiv dolazaka stranaca u francuske klubove. Postoji samo jedan izuzetak, to je transfer Milutinovića. Znate zašto? On nije fudbaler, to je Plavi anđeo, on je umjetnik, a za umjetnike postoje drugačiji kritetijumi, napisao je svojevremeno novinar Lekipa Žan Komi.
Po povratku u Jugoslaviju igračku karijeru završio je u OFK Beogradu u sezoni 1968/69. kada je tim  sa Karaburme koji je predvodio zajedno sa Dragoslavom Šekularcem i dobio nadimak “Romantičari”. Gledaoci su tih dana hitali na stadion Karaburma, ali i na sve druge na kojima je te sezone gostovao OFK Beograd, a oni koji se tog vremena sjećaju kažu da je stadion u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu nekoliko sati pred utakmicu bio ispunjen do posljednjeg mjesta jer su u ulici pjesnika svi željeli da prisustvoju jednoj od posljednjih igračkih sinfonija Milutinovića i Šekularca.
I kao trener bio je veličanstven, njegovi timovi su igrali, brzo, lijepo i efikasno, tako je i Velež iz Mostara doveo do titule pobjednika Kupa maršala Tita 1981. godine,a  dvije sezone kasnije i Partizan do titule prvaka nakon pet posnih sezona u kojem je tim iz Humska tavorio uglavnom u donjem dijelu tabele.  Briljantnom postavkom igre Milutinović je stvorio impresivan tandem Vukotić- Mance koji je bio spoj mladosti i iskustva, brzine, snage i magije sa druge strane. U sada takođe legendarnom centarforu 80-tih godina prošlog vijeka Milutinović je vidio ono posebno i dao mu slobodu da se izrazi na sebi svojstven način na terenu, a Vukotiću zadatalk da tu mladalačku lepršavost  oplemeni svojom magijom i uspjeh je bio zagarantovan.

Поставио/ла 6Stanko Radulović Kika