Partizanov jesenji rolerkoster: Malo očaja, malo sjaja, pa opet ispočetka

Pogrešni potezi i izbori početkom leta u velikoj meri su odredili sudbinu u prvom delu sezone, sa kojom se sučio Gordan Petrić pokušavajući da spase šta se spasti može.

Da je pre mesec dana neko anketirao navijače Partizana u vezi sa igrama i učinkom tima u Evropi i prvenstvu, na krilima euforije – dobre igre u večitom derbiju, potom i velikih pobeda nad Kelnom u Ligi konferencije, muškom borbom sa još jačom Nicom i proleća koje će i ove sezone “zamirisati” u Humskoj, verovatno bi sipali samo reči hvale na račun trenera Gordan Petrića i fudbalera. No, kako smo narod koji je sklon brzoj promeni mišljenja, a pogotovo to važi za navijače Partizana, taj poslednji utisak, koji i nije sjajan, svakako će biti dominantan i kreiraće mišljenje bar dok se ne “zalaufa” Svetsko prvenstvo u Kataru ili crno-beli počnu aktivnije da rade na prelaznom roku. Ipak, kada se sagledaju i na sto stave sve činjenice, postoje dve strane medalje i samo od realnosti i “oka posmatrača” zavisi konačni sud.

Pošteno je i ljudski da se o radu Gordana Petrića sudi tek pošto prvi put prođe kompletne pripreme sa timom, pre toga odradi i prelazni rok sa klubom onako kako to želi, jer sve što je u protekla tri meseca postigao, učinio, bolje rečeno – “krpio” je zapravo bila loša zaostavština iz koje je trebalo izvući nešto pozitivno, a trener je to na mahove i uspevao.

Partizan je zapravo izgubio sve još pre Petrićevog dolaska na čelo stručnog štaba i to je suština koja je u velikoj meri i odredila jesen punu uspona i padova, takmičenje i utiske koji su ogrezali od potonuća do euforije i nazad.

Klub iz Humske je, za početak, pogrešio sa izborom trenera posle odlaska Aleksandra Stanojevića, čoveka koji je dve godine postavljao sistem, bio nadomak titule i konkurentan u zatvorenom sistemu ovdašnje lige, da bi neko došao i preko noći pokušao da ga promeni pričajući bajke koje ni u srećna vremena po crno-bele nisu pile vodu.
Taj krucijalan pogrešan potez uslovio je potom niz drugih problema: očajno odrađene letnje pripreme, o čemu sadašnji trener Petrić iz poštovanja ne želi da priča iako se posledice vide u povredama u smiraju jeseni, nasleđenu anarhiju u svlačionici, koja tokom leta nije “progutala” nametanje lažnog autoriteta, već ga je “sažvakala” i ostala prepuštena sama sebi, drastičan pad samopouzdanja posle kikseva na startu takmičenja koji su i doveli do toga da Partizan sve vreme nekoga “juri” pod ogromnim pritiskom višegodišnjeg trofejnog posta.
Kada je mahnito držanje trenera na poziciji polarizovalo ceo klub i manifestovalo se na očajne rezultate u ligi i u kvalifikacijama za Ligu Evrope, odnoseći usput glavu sportskog direktora Ivice Ilieva, kada su navijači na očigled cele fudbalske Evrope maltretirali igrače, čak i njihove supruge u ložama (suprugu Slobodana Uroševića), u Partizanu su rešili da reaguju, svesni da je topovska cev sa terena usmerena ka foteljama u prostorijama kluba. Bilo je kasno…

Ideja o šampionskoj tituli je već tada postala iluzija, pretilo je da izmakne i evropski voz, što bi dovelo do finansijskog kolapsa i daleko težih posledica. A, potonje priče o prelaznom roku, odlasku famoznih 13 igrača, poslužile su samo kao jeftin alibi bivšeg stručnog štaba kada su kola krenula nizbrdo, jer plan o rekonstrukciji, podmlađivanju i “ubrzanju” tima je postojao još tri meseca ranije, sredinom proleća i bio bi realizovan čak i da je ostao Aleksandar Stanojević. Tim pre što su samo dvojica ili trojica fudbalera sa kojima klub nije nastavio saradnju bili standardni, dok su ostali duže vreme primali dobre plate bez minuta i učinka na terenu, opterećujući i onako preopterećen budžet.

Tada se Petrić prihvatio posla kao druga opcija, jer je klub istoga dana pregovarao sa Savom Miloševićem, koji je u jednom momentu pristao da se vrati, a potom iznenada odustao, pravdajući se da ne može da okupi stručni štab.
Na stadionu ga je satima čekao deo stručnog štaba, ali je bivši as, posle razgovora sa saradnicima koje je takođe imao u planu, a koji nisu pristali da mu asistiraju, javio čelnicima crno-belih telefonom da ipak odustaje od posla.

Vađenje kestenja iz vatre

Nije Petrić imao ni trunke sujete zbog toga, njegova misija je od početka bila “čista kao sunce”, želeo je da pomogne klubu u kome je i sam stasao, čpostao igrač, kasnije i funkcioner, baš kao i Stanojević pre njega. Bez interesa i skrivenih namera, bez finansijskih motiva, jer i jedan i drugi su odavno prebrinuli te brige.
A onda – sve ispočetka. I to usred avgusta kada je takmičenje uveliko u toku, kada sudbina, odnosno egzistencija celog kluba zavisi od jednog ili dva meča, jer druge pomoći nema, kada su ozbiljni timovi već uveliko oformljeni.
Fizička priprema igrača u hodu, između mečeva, psihološka na dnevnom nivou, jer zatečeno stanje nije dozvoljavalo mir ni protiv autsajdera kakav je, uz dužno poštovanje, Mladost GAT, a kamoli u duelima koji su značili izlazak u Evropu. Tražio je Petrić tada i dva pojačanja u veznom redu, kako bi napravio balans, dobio je jedno – Hamidua Traorea i polako počeo da gradi sve iznova.
Trebalo je vremena, strpljanja i nerava da ekipa dosegne određeni nivo, da se igrači, kako je Petrić voli da kaže, opuste i igraju fudbal, da se povrati neka rutina i automatizam koji je još Stanojević nametnuo.
I u velikoj meri je uspelo, crno-beli su posle mesec dana stabilizovali, fizički doveli u red, ustanovljeni su nosioci igre, alternative, primarni sistem u igri, dva pomoćna u slučaju nužde i povreda koje su bile neminovnost.
Odmerenim, skromnim i iskrenim medijskim istupima, Petrić je potpuno promenio sliku Partizana u javnosti, ne tražeći banalne i glupe alibije kada tim igra slabije, niti lovorike kada bi bilo suprotno. Nazivao je stvari pravim imenom i tako stekao simpatije navijača, ali i poverenje tima koji je od “toplog zeca” podno južne tribine, posle ispadanja od AEK-a iz Larnake, stigao do ovacija i priznanja…

Trenutak slave i euforije

Sve su to ispratili i rezultati, crno-beli su iz sedmice u sedmicu počeli da se penju na tabeli Superlige, gde su u jednom momentu “zaglavili” na devetom mestu, ušli su u grupu Lige konferencije i potom iznenadili sve u Srbiji, ali i Evropi.

U grupi sa Kelnom, Nicom i Slovackim, Petrićev tim se istini za volju najteže nosio sa Česima, dok je protiv daleko jačih Nemaca i Francuza pobrao sve simpatije. Keln je dva puta isprašen u samo sedam dana, Nica se remijem provukla u Beogradu, dok je na domaćem terenu slavila i to je zapravo jedini poraz crno-belih u Evropi, gde su podelili prvo mesto sa francuskim timom i domogli se evropskog proleća drugu godinu zaredom.

Onaj ko je pažljivije pratio, zapazio je Petrićevu izjavu odmah posle drugog meča sa Kelnom u Beogradu kada je, svestan da mu tim pliva na talasu euforije, bez prave baze iz letnjih priprema, rekao da će sigurno doći do pada u formi i povreda, jer su igrači dosegli “pik” jeseni i polako “ulaze u crveno”.
Ispostavilo se kao velika istina, povrede su počele da sustižu jedna drugu, više nisu pomagale ni rotacije, pokušaji da se neki od njih odmore kako bi bili spremni za naredni meč da bi se poslednje tri ili četiri utakmice dočekale bez četiri ili pet nosilaca igre.

Ne treba, naravno, zaboraviti i “žute minute”, a imao ih je Partizan ove jeseni, jer nije smeo sebi da dozvoli eliminaciju iz Kupa Srbije od tima iz nižeg ranga takmičenja, nije smeo da ispusti dva gola razlike protiv Javora na svom stadionu, niti dopusti poraz od daleko slabije ekipe Spartaka koji mu je verovatno zapečatio sudbinu u prvenstvu.
No, kada se podvuče crta, u situaciji u kojoj jedan klub u startu promaši da trenerom zbog samovolje jednog čoveka, pa potom, pod prisilom rafalne paljbe koja i danas ne prestaje sa tribina, dovodi drugog usred takmičenja. što apsolutno ide na adresu Uprave kluba, potom otalja prelazni rok dok nije dogorelo do nokata, zatim se uplete u unutrašnji rat za prevlast u Sportskom društvu, uvlačeći i sve druge u bestijalnu borbu za lične interese nekolicine pojedinaca sa obe strane, onda je jasno da Gordanu Petriću i fudbalerima treba odati priznanje. U ovom trenutku su dali sve od sebe i izvukli najviše u situaciji koja nikako nije “cveće”, ali jeste “proleće” i to u Evropi.

Originalni tekst Telegraf.rs