„Crno-beli”, potisnuti s drugog mesta na tabeli, u predahu fudbalskog prvenstva treba da se dozovu pameti. – Neverovatna rasprodaja bodova u Humskoj. – Tim koji je izgubio ono što ga je krasilo jesenas
Пауза добро дошла да Партизан пронађе себе: с утакмице „црно-белих” (Фото EPA-EFE/ANDREJ CUKIC)
Partizan ima gotovo isti tim, koji se prošle godine do samog kraja prvenstva borio da bude prvak. To su isti igrači, koji su jesenas u obe utakmice bili bolji od Kelna, koji, kakav god da je, ipak je veliko ime u nemačkom fudbalu.
Sada ne liče na sebe. U prvenstvu ne samo što više ne mogu ni da pomisle na titulu, nego su čak potisnuti i s drugog mesta za koje se smatralo da nema ko drugi da ga zauzme, kad je već Crvena zvezda nedostižna na prvom. U Kupu Srbije, u kome su prethodnih osam godina neprekidno igrali u finalu, pali su ne samo na prvom koraku u ovoj sezoni, nego od kluba iz nižeg ranga takmičenja. Nisu iskoristili priliku da, posle pobede u Kišinjevu, bar u Evropi osvetlaju obraz, jer ih je u njihvoom dvorištu pogodio grom.
Neverovatna je rasprodaja bodova u Humskoj ove godine. Bili su domaćini pet puta i nijedan jedini put nisu pobedili. Prvo ih je nokautirala Mladost iz Novog Sada (4:0), tim sa začelja, zatim ih je Šerif iz Tiraspolja zavio u crno (3:1), pa su kragujevački Radnički i Kolubara, ekipe iz sredine tabele, odneli po bod (1:1 u oba slučaja), a u petak je Radnik pobedom u Beogradu (2:1) dograbio slamku, koja mu vraća nadu da može da opstane u ligi.
U gostima mu ide mnogo bolje. Pobedio je u Kruševcu (1:0), Kišinjevu (1:0), Subotici (2:1) i Lučanima (3:0). Istina, zbog autogola je platio ceh u komšiluku (1:0), mada se, u celini, ravnopravno nosio s Crvenom zvezdom, a u celom drugom poluvremenu bio i preduzimljiviji.
Igor Duljaj je treći trener u ovoj sezoni na klupi Partizana. Loše je počelo s Ilijom Stolicom (posle pobede u prvom kolu u Ivanjici s čak 4:0 usledio je sunovrat i na domaćoj i na međunarodnoj sceni). Onda je došao Gordan Petrić i činilo se da je, uprkos onom potpuno neočekivanom slomu u Sremskoj Mitrovici u šesnaestini finala Kupa Srbije, nađeno dovoljno snage da se zaustave kola, koja su jurila nizbrdo. Međutim, kada je počela godina ispostavilo se da je to bio Sizifov posao, pa je trener digao ruke. Sadašnji je smelo uzeo da li vrlo vruć krompir, da li odšrafljenu bombu i veliko je pitanje s kakvim će opekotinama ili ranama klub da dočeka kraj prvenstva.
Svako ima loš dan. To se događa i najboljim, najslavnijim, najbogatijim klubovima. Ali, Partizan, ove godine, čak i kada pobeđuje, nije tim, koji je uverljiv. Štaviše, njegova zla kob je što ponavlja iste ili slične greške. Svaki put kad izađe u šetnju saplete se na isti kamen. Kaže se da je najbolje da se uči na tuđim greškama. Partizan ne ume ni na svojim. Može da se razume što posle stalnog spoticanja odrana kolena klecaju, da se sve više tovi crv, koji jede samopouzdanje igrača. Problem je, zaista, u glavi, na šta je, nemajući drugu dijagnozu, ukazao i Duljaj, ali je neshvatljivo da su dosad, a to nije samo ove sezone, zatvarane oči ili bar nije dovoljno ukazivano, na propuste nedopustive ne za prvotimca Partizana, nego za bilo koga ko trenira fudbal.
Od novosadske Mladosti, pa do surduličkog Radnika, „crno-beli” su toliko očigledno čašćavali protivnike da je to neshvatljivo. Igrači, koji su imali zavidljive uzlete počeli su da propadaju i danas gotovo da nema nijednog među njima, koji bi dobio prelaznu ocenu. Eto, više ni Natho nije nepogrešiv s bele tačke, ali ničiji živci nisu sajle.
Bio je Partizan i u težim situacijama: 1979. je tek u poslednjem kolu obezbedio opstanak u ligi, nije bio prvak od 1949. do 1961. i od 1965. do 1976, nacionalni Kup nije osvojio od 1957. do 1989… Ali, sve to je bilo u onoj Jugoslaviji, u neuporedivo jačoj konkurenciji od sadašnje. Bilo je i u upravi i u ekipi rogova u vreći, bilo je i mnogo bolnih poraza, ali nisu demoralisali (1976. je kod kuće izgubio sa 6:1 od Hajduka, a publika je pevala svom nemoćnom timu, koji je tog proleća pretrpeo težak poraz i od Crvene zvezde s 4:1, ali se, ipak, baš te godine domogao dugo čekane titule), bilo je i nepojmljivih pojedinačnih previda (recimo, kada je Borota, inače reprezentativac, u jesen 1978. ostavio loptu, pa primio golove u Drezdenu u Kupu šampiona i u „večitom derbiju”). Previda je bilo i biće, ali to je pre ili kasnije prebrođeno. A koliko će vremena biti potrebno da ova sadašnja boljka bude izlečena?
Duljaj mora melem da pronađe u pauzi šampionata. Ne toliko što bi za Partizan bio smak sveta ako ne izađe u Evropu, nego da ozdravi do tada, da ne uđe u novu sezonu teško oboleo.
Ruku na srce, lek je jednostavan – da se igrači dozovu pameti. Da sami sagledaju svoje greške, da budu samokritični i da ih se reše jednom za svagda. Jesenas, po Petrićevom dolasku, to su uspeli, ali su to zimus zaboravili. U odbrani je bolje da pošalju loptu i preko tribina, nego da ode u pogrešne noge, da golman odbrani ono što mora da se odbrani i ništa više od toga. Možda ovi igrači više nisu vešti da stvaraju šanse, da smisle kako da nadmudre protivničku odbranu, možda je napadačima izbledeo osećaj za gol, ali da ne daju suparniku da mirno diše na bilo kom delu terena na to moraju da budu kadri bez obzira u kakvoj su formi.
Partizan mora da bude fizički spremniji od domaćih rivala, mora više od njih da želi pobedu i da, bez obzira na trenutni rezultat, izgara dok sudija ne odsvira kraj. Bilo je takvih situacija jesenas i iz njih je izlazio kao pobednik. Ako im Duljaj to ne utuvi u glavu, ako oni sami ne nauče nešto iz svojih, već mnogobrojnih grešaka, ko zna dokle će da se srozaju u ligi, jer slede okršaji s timovima iz vrha tabele.
Originalni tekst Politika. rs