PANDUROVIĆ NASTAVLJA PORODIČNU TRADICIJU Autoritet nema veze sa godinama već sa znanjem

Mladi stručnjak iz Humske ima velike ambicije.

Strahinja Pandurović

U sličnim prilikama i situacijama uvek prvo na padnu iver i klada, iako druga reč apsolutno nije prikladna. U stručnom štabu FK Partizan najmlađi član, ali sa ravnoravnim prvom glasa, je Strahinja Pandurović, sin legendarnog golmana Partizana, Jugoslavije, kasnije i trenera. Strahinja je odmah razjasnio.

– Tatu pamte kao golmana Šumadije iz Aranđelovca, užičke Slobode, Partizana i Rena, ali i kao stručnjaka za rad sa čuvarima mreže. I
mnogi greše. Mi smo PandurOvići, a ne PandurEviće, kao i mene mnogi oslovljavaju!
I, šta tu nije jasno?

– Pa on ima profi licencu za samostalan rad! Međutim još se nije okušao. Uvek je bio uz Aleksandra Stanojevića i Miroslava Đukića, a i
sada je sa njim u Hihonu, kao pomoćnik. Kad god je imao prazan hod i priliku da se osamostali usledio je poziv od starih poznanika i sa njima je radio u Partizanu ili odlazio preko granice.
Šta to govori?
– Da ima trenerske, ali i ljudske kvalitete. Prijatelje nikad ne ostavlja na cedilu! Sa Đukićima smo porodični prijatelji. Redovno igraju tenis,
supruge Ceca i Dragica savršeno funkcionišu, imaju puno zajedničkih tema i sjajno su se našli.

– Ha ha … smeje se Strahinja – Ko zna??! Savo je na početku trenerske karijere. Putevi mogu da ga odvedu na ražliite strane. Već sam pratio Zorana Batu Mirkovića. Naime, radio sam u Žarkovu sa najmlađima u balonu Ivice Ilieva, Sremu iz Jakova kod Đorđa Tomića i Sinđeliću gde sam upoznao Gordana Petrića pa Batu, a onda samo sarađivali Partizanu u kome sam skoro tri godine.

Mlad si, kako se igrači odnose prema tebi na treninzima?

– Maksimalno profesionalno – nema dilemu Strahinja – Postavljam se tako da se tačno zna kada radimo, a kada se družimo. To sam učio još dok sam vodio omladince, a kasnije i profi igrače starije 10-15 godina od mene. Autoritet nema veze sa godinama već sa znanjem. Ako igrač vidi da vladate materijom i na svako pitanje imate spreman odgovor ostaje mu samo da se povinuje obavezama.

Da li ste zamišljali kakav je trener Milošević u momentu kada ste saznali da preuzima ekipu?

-Nisam imao široku sliku pošto je reč o treneru-početniku pa nisam mnogo ni razmišljao. Znam ga kao sjajnog igrača, profesionalca koji jeostajao posle treninga i dodatno vežbao što govori o njegovom karakteru i ambicioznosti.

 Milošević kaže da je glavna snaga Partizana stručni štab?

– Verovatno je u pravu. Sve zajedno radimo od analiza do treninga. Lojalni smo i ravnopravni u iznošenju stavova i predloga. Voli da čuje naše milšjenje, savet predlog. Logično je a imamo i nesuglasice i pozitivne konflikte. On niveliše i stalja tačku. Na treninzima igrače podelimo u grupe i sa njima radimo Đuričić, Cvetković, moja malenkost i Duljaj koji je nedavno priključen i doneo je pozitivnu energiju.

Strahinja ima stariju sestru koja je rođena Užicu, a on je Beograđnin. Odrastao je uz slavnu generaciju crno-belih i bio je na svakoj
utakmici.

– Bilo je prirodno da treniram fudbal, ali Ren, gde sam počeo, i Partizan nisu imali veliku korist od mene – ponovo se smeška – Generacija 89 u kojoj su bili Jovetićem, Brežančićem, kome sam sada trener, Gulanom… Konkurencija i procena da neću biti vrhunski igrač, što sam priželjkivao, ubrzale su odluku da upišem DIF, smer fudbal kod prof. Aleksandra Jankovića. Onda sam shvatio da moram i na licence. Prošle godine sam aplicirao za profi, ali je velika konkurencija. Ponoviću sve sledećom prilikom, tim pre to iza mene stoji veliki klub kakav je Partizan.

Strahinja je oženjen ima dva naslednika, ali su još mali. Ne razmišja o njima kao budućim sportistima. Sve u svoje vreme.

A kako je kada se svi Pandurovići okupe pod jednim krovom?
– Odmah se podelimo – nema dilemu mladi trener – Tata i ja u jedan deo gde pričamo o fudbalu, majka Dragica, sestra, supruga Ivana u
drugi. Svako ima svoj mir.

Deca obožavaju Aranđelovac

Pandurovići su poreklom iz Aranđelovca. Lep kraj za odmor. – Sa žaljenjem moram da konstatujem da je ostala samo baka po majci Rajna. Ima lepu kuću i volimo da odemo, posetimo je, deca obožvaju da se igraju u dvorištu… Puno je obaveza, a malo vremena. Sreća da je Aranđelovac blizu pa se trudimo da je posetimo jednom mesečno ili u vreme Božića, Uskrsa i praznika.

Izlazak iz komforne zone

Oba meča sa AZ Alkmarom svima kojima je Partizan drag su rak-rana? – Pamtiće se celog života, tu dileme nema – smrsko se Strahinjino lice – Bolje da Holanđanima nisu isključivali igrače. Ovako su krenuli na sve ili ništa i isplatilo im se. Odjednom smo izašli iz komforne zone i sve se srušilo kao kula od karata, naročito posle jeftino primljenog prvog gola. Mi smo morali da damo bolju informaciju igračima šta da rade. Pojavila se opšta konfuzija (napadati, braniti se, čuvati psoed lopte…) koja je prouzrokovala greške i golove.

Pojavio se raskorak

Partizan je bio dominantan u prethodna dva derbi meča, ali na „malim“ kašljuca? – Imali smo problem pada posle velikih utakmica i Evrope. Za to je kriva potpošnja materijala i rotacija koja nije dala rezultat. U nekim momentima igrači sa klupe nisu odgovorili obavezama i pojavio se raskorak koji nismo uspeli da premostimo tokom jeseni.

Tekst preuzet sa portala Alo sport