Bivši ofanzivac Rada i Partizana golom u nadoknadi vremena za Arku najavio bolje dane u karijeri

Godinu i po dana posta, a onda „kifla“ da utoli glad. S tim što je apetit Nemanje Mihajlovića ogroman, pa ne bi smeo da se zadovolji brzom hranom, iako je minulog vikenda dostava bila ekspresna. Gol za poljsku Arku, vredan pobede nad Rakovom (3:2), trebalo bi da označi početak drugačije etape u karijeri nekadašnjeg mladog reprezentativca, koji se posle mračnog perioda u Holandiji preselio u Poljsku i na novoj adresi podsetio na stare dane.
„Savijuša“ u dalji ugao, u nadoknadi vremena, za pobedu posle dva dva gola zaostatka.
„Malo i mene sunce da ogreje“, komentariše u razgovoru za MOZZART Sport bivši krilni vezista Partizana prvenac u dresu ekipe Aleksandra Rogića.
Arka je gubila 0:2 do 72. minuta, ali se spasla zahvaljujući srpskoj vezi. Marko Vejinović – doduše, nikad nije zaigrao za naš tim, već je ime stekao u Holandiji – odapeo je strelu u rašlje, da bi rezervista Mihajlović (dobio šansu pola sata pre kraja) u jednom od završnih napada pogodio ćošak i skinuo ogroman teren s leđa.
„Dugačak je put preda mnom. Srećan sam zbog gola i dobre igre, ali nisam još ništa napravio. Dobro što me je krenulo, valja zadržati ovaj ritam, pomoći ekipi da sačuva status, ostane u ligi. Neizvesnoj, jer svako svako može da pobedi. Potrebno mi je vreme da „stignem“ saigače na fizičkom planu, nisam dugo igrao, ali sam siguran da mogu da doprinesem misiji opstanka“.
Kad fudbaler postigne gol u nadoknadi, pa još za slavlje, za veleobrt, obično mu to da krila.
„Ne bih smeo da poletim“, deluje da je Mihajlović čvrsto na zemlji. „Ovo je samo nagrada za trud uložen otkako sam stigao u Poljsku. Izazov je zadržati fokus na treninzima i utakmicama, kako bih bio što spremniji. Ipak je iza mene loš period, ali kad se desi da postigneš gol vredan trijumfa lepše se osećaš, dobiješ elan da narednog dana zapneš još više, veruješ da možeš iz kola u kolo slične stvari da demonstriraš“.
Iako mu je ugovor sa Herenvenom važio još godinu i po dana, Mihajlović je rešio da okonča epizodu u Holandiji i pronađe sredinu u kojoj će, za početka, biti češće na terenu. Ove zime izbor je pao na Arku. Jeste da će se s njom boriti za opstanak, jeste da će u početku dobijati šansu s klupe, ali je isto tako važno da, za razliku od prethodnog kluba, oseća poverenje.
„Došao sam isključivo zbog trenera, Aleksandra Rogića. Kad sam počinjao u Radu, bio u akademiji kluba sa Banjice, zadužen za praćenje mladih igrača. Kasnije je imao uvidu u moje igre u Partizanu. Kad se tokom zime ukazala šansa da pređem kod njega, nijednog trenutka se nisam dvoumio. Nije moglo bolje da ispadne. Osim toga, ljudi iz Arke zagovaraju strogo sportsku priču. Plus, grad je na moru, sjajan za život. Naš narod ima predrasude kad je poljski fudbal u pitanju, misle da nije neki kvalitet, a ne znaju da je liga sjajno organizovana, medijski pokrivena tako da se prenose sve utakmice, izjednačena je, zbog čega publika dolazi na stadione. Nisam pogrešio. Siguran sam da sam povukao dobar potez prelaskom u Arku“.

Pogodak protiv Rakova bio mu je prvi u zvaničnim utakmicama posle 14 meseci. Naravno, ako se ne računaju mečevi za mladi tim Herenvena.
„Dug je to period za ofanzivca, mada mora da se zna da sam igrao mali broj utakmica. Opet, kad se pogleda učinak u Herenvenu nije to ni bilo toliko loše kad bih dobijao šansu. U prvoj sezoni uđem protiv Heraklesa i golom u nadoknadi donesem bod, na terenu Tventea namestim pogodak, protiv Venla dobijem šansu s klupe i mojim hicem overimo pobedu, na gostovanju Ekscelzioru dvaput centriram lepo, saigrači realizuju… U većini slučajeva kad sam dobijao priliku nešto pozitivno se dešavalo. Problem je što šanse nisu bile kontinuirane. Nema veze, idemo dalje… Ako si iskren prema sebi onda će ti se trud kad-tad vratiti. Ako nisi, ako su ti namere loše, onda se sve obije o glavu“.
Leta 2017. sve je delovalo bajkovito za Nemanju Mihajlovića. Osvojio je duplu krunu sa Partizanom, Herenven ga je platio 1.700.000 evra, činilo se da će u ligi poznatoj po efikasnosti do izražaja doći njegove brzinske i realizatorske sposobnosti, međutim…
„Nisam dobio šansu ili podršku iz kluba kao neki drugi igrači. Dešavalo se nešto što baš i nije za javnost. Nije mi se otvorilo kao nekima. Uglavnom zbog sitnica. Ne bih o razlozima. Štaviše, zadržao sam kontakt sa dosta ljudi iz Herenvena, stekao prijatelje, želim im sve najbolje, ali ostaje žal što nisam uspeo, jer je Eredivizija stvorena za igrače ofanzivnih karakteristika. Takav je život… Svako ima svoj put, nikom nije idealan, nekom strelovit do vrha, nekom krivudav, ali sam i dalje zagovornik ideje da kvalitet mora da ispliva na površinu. Znam koliko mogu i sigurno će doći dan kad ću ću to pokazati“.
Partizan je napustio posle godinu i po dana igranja za prvi tim. Pre toga, dve sezone je nosio dres Rada. Razvojni put bio je prirodan, ali čini se nedovršen.
„Lako je posle bitke biti general. Čujem i ja opaske da bi mi možda bilo bolje da sam ostao u Partizanu još pola godine, možda celu sezonu, ali tad sam imao 21, presekao sam da je najbolje za sve da odem. Mada, i dalje smatram da je za srpski fudbal i naše igrače korisnije da ostanu što duže u Superligi, jer nisi mator ni sa 23, 24, pogotovo ne u zemljama kao što su Nemačka i Holandija, gde se drugačije gleda na fudbal nego kod nas. To je doba kad sazrevaš i ljudski i fudbalski, pa si sa 27, 28 u naponu snage, čistog uma. S druge strane, mogu da razumem mlade igrače – i sam sam bio u toj situaciji – kad čuju da te žele neki poznati klubovi, za milionske iznose. Odmah se lepše osećaš, hoćeš da probaš, okusiš kako je to napolju. Nekom ispadne dobro. Nekom ne, kao meni…“
Idealni trenutak da premotamo film na januar 2016. i Partizanove pripreme na Kipru. Premijerne Nemanje Mihajlovića u prvom timu, posle šestomesečne pozajmice Teleoptiku. Intervju koji je odjeknuo zbog reči:
„U srpskom fudbalu valjalo bi ostati do, recimo, do 22. godine. Najmanje. Ostaviti pečat. Na primer, u Partizanu. Steći poštovanje ljudi u klubu i oko njega. Navijača. Mnogi su nestali, misleći da ih tamo negde čeka sve na gotovo. Razočarali su se kad shvate da su prepušteni sami sebi. Onda kreće borba koju pojedinci ne mogu da izdrže baš zato što su nedovršene ličnosti. Lutaju”.
Danas deli identičen stavove, iako je na svojoj koži setio kako u inostranstvu ne teku med i mleko.
„Pre neki dan sa naleteo na idealni tim Superlige sastavljen od fudbalera koji su se pre 20. godine otisnuli preko granice. Velika imena. Kako bi samo izgledalo naše prvenstvo da su svi mogli da ostanu. I dalje mislim da bi trebalo talenti da se zadrže, valjano razvijaju. Ja sam otišao rano i nije ispalo kako sam očekivao, što ne znači da se nekom drugom neće otvoriti put. S tim da je osim kvaliteta potrebna i doza sreće“.
Tema se sama nametnula: da li je za godinu i po dana, kako nije bio na radaru u Herenvenu, postojala opcija da se vrati u Humsku, da poput mnogih rehabilituje karijeru?
„Otkako sam otišao nije bilo nijednom govorkanja da se vratim. Naravno, svi znaju da sam veliki navijač Partizana, da je to istinska ljubav, pa ako se nekad u budućnosti otvori mesto…“, dodao je Mihajlović i izrazio divljenje stilom igre ekipe Sava Miloševića. „Ostaje žal što se sadašnja generacija nije plasirala u nokaut fazu Lige Evrope. Igrala bi protiv LASK-a, imala šansu da prođe. Ove sezone crno-beli demonstriraju lep fudbal, baš mi se sviđa kako deluju na terenu. Jeste razlika u odnosu na Crvenu zvezdu velika, ali nikad se ne zna. Dva derbija su do kraja, dosta bodova u opticaju…
Intervju preuzet sa portala Mozzart sport