Za sajt Volimpartizan.rs od dopisnika Sportneta iz Zagreba, Dejana Gajića
“Tim ne čini 12 najboljih pojedinaca, već 12 igrača koji najbolje funkcionišu zajedno…”, riječi su jednog košarkaškog giganta čija se ideologija prožima i u ovogodišnjem sastavu Partizana.
Kako posiješ, tako i žanješ, a Andrea Trinchieri je očigledno na pripremama dobro obavio ovaj prvi dio posla. ABA Super Cup u Zagrebu samo je jedan mali dio slagalice kojoj se teži na kraju, a bilo koje takmičenje u kojem na kraju tim odnese pun džak ne može biti nebitno.
Turnir odigran u Cluju i pobjeda nad Fenerom u finalu bio je prvi korak. Još nebitniji trofej, ali vidjelo se već tada da iskreni osmijeh i hemija tima sluti na dobro.
Ne mogu, a da ne spomenem 161. derbi u fudbalu, pa povučem odredjene paralele. Dovedeni su strani igrači, a mediji su jedva dočekali da ih prozovu “Partizanova legija stranaca”. U ovoj priči njihov košarkaški kvalitet nije bitan. Produžen je ugovor kapitenu Veličkoviću. Niti njegov košarkaški nesporan kvalitet u ovoj priči nije bitan.
Zamislite sada doživljaj tih stranaca, dodju u tim šampionskih ambicija, a tamo kapiten u godinama, čija se minutaža skoro nigdje ne spominje. Neki od njih su možda čuli za njega, a neki nemaju pojma ko je taj čovjek.
E tu se dešava onaj psihološki momenat u kojem košarkaške Partizana na stadion JNA (Meni će uvijek biti draže JNA!), odvede upravo taj Novica. Sjećate li se reakcije “legije stranaca” kada na deset metara ispred njih ide kapiten, a čitav stadion skandira njegovo ime? Nijedan od njih nije ispustio telefon iz ruku, a takodje su svi objavili taj video na druš. mrežama, dok slijede autoritet, dušu i bitno ime u istoriji Partizana. Tu se dešava taj klik, gdje oni stvarno shvataju ko je “tata svlačionice” i da od priče o raspuštenoj bandi koju su vidjeli u mnoštvo klubova nema ništa.
Sve gore navedeno iskristalisaće se u Zagrebu, na tom “nebitnom” takmičenju. U svom životu otkad pratim košarku nikada nisam vidio toliko različitih karaktera, a da posjeduju takav timski duh i takvu hemiju unutar svlačionice. Vječito “nadrkani” Walden, sibirsko hladan Parahovski, uvijek energični Thomas, sa zemunskog asfalta Novica, baby face Jaramaz, hercegovački brušeni kamen Gordić, elokventni Zagorac, mudonja Paige, povučeni Peiners, živčani Birča, ništa manje bitan ostatak ekipe, a svi zajedno predvodjeni harizmatičnim italijanom koji kad treba zna biti i nezgodan.
Iskristalisao se i ovaj “nebitni” trofej na kraju. Možda i neće svaki put biti trofej. Ali jedno je sigurno, ovaj sastav Partizana u svakom meču ostaviće dušu na parketu.
Na kraju dana, trofej će završiti u vitrinama kluba. To je možda i manje bitno. Beogradski velikan na ovom takmičenju osvojio je onaj jedan trofej koji nigdje ne postoji, niti će biti upisan, ali može biti itekako bitan u pohodu na one “bitnije”.
Podrška klupe i kada ne ide, svaki dobar, ali i pogrešan potez nagradjen aplauzom, medjusobno bodrenje, osmijeh i gurkanje ramenom na neku vanserijsku bravuru, ali i spremnost da se “pobije” ako je to potrebno.
Da ne ureknem, poklope li se kockice Humskom ulicom oriće se malo drugačija pjesma. Bilo kako bilo „Na sve te stvari mi smo davno navikli…”
Foto & tekst: za Volimpartizan.rs od dopisnika Sportneta iz Zagreba
Dejan Gajić
