Ima li mesta u srpskom fudbalu za Damira Čakara i Gorana Troboka?

Damir Čakar i Goran Trobok, saigrači i saputnicim tri godine u crno-belom dresu, prijatelji iznad svega, vođeni proverenom praksom, rešili su da na delu vide šta se to sprema za proleće 2018. godine

Antalijsko sunce, unikatan i neobično intenzivan fudbalski sajam na terenima duž Sredozemnog mora i igralištima u Beleku, Lari i Sideu, učinili su Tursku najprivlačnijom januarsko-februarskom destinacijom za delatnike u i oko najpopularnijeg svetskog sporta.

Nekad je bilo važno učestvovati, odnedavno i samo biti tu. Na licu mesta, pod čijim svodovima se otkrivaju nova poznanstva i kuju taktike za prolećne istine. Posle kojih ništa neće biti isto…

Vođeni tom idejom, put Azije zapucala su i dvojica partizanovaca – Damir Čakar i Goran Trobok.

Saigrači i saputnicim tri godine u crno-belom dresu, prijatelji iznad svega, vođeni proverenom praksom, rešili su da na delu vide šta se to sprema za proleće 2018.

– Uvek je lepo doći u Antaliju. Prilika da vidimo stare prijatelje, podsetimo se pomalo igračkih dana i osetimo kako dišu klubovi i tržište sadašnjice. Mnogo ozbiljnih i kompetitivnih klubova sa Balkana, istoka, srednje Evrope i Azije idealna su šansa za iskorak napred. Vredi biti na licu mesta – smatra Damir Čakar, čije donedavno angažovanje u Partizanu nije završeno sa jednom, već sa tri tačke.

Ima popularni Damac, crno-beli bombarder s kraja drugog i početka trećeg milenijuma, čime da se podiči i sa turskim iskustvima.

– Ličnu satisfakciju donelo mi je angažovanje Tavambe u Partizan. Ispunio je očekivanja, igra mnogo bolje nego po dolasku. Aktuelni prelazni rok najbolja je prilika za transfer preko granica Srbije i zaradu crno-belih. Donekle je nadomestio propuštenu 2016. godinu, čiji trag i dalje pritiska njegovu karijeru. Golovima protiv Videotona, Dinama iz Kijeva, u šampionatu, opravdao je renome pojačanja i jedne od najisplativijih investicija.

Pokušavao je Čakar, idejama, harizmom i imenom, da posle vanserijske karijere u kopačkama, zaore brazdu i na drugim poslovima.

Vodio je sportsku priču u Rudaru, pre više od decenije, skrasio se na kratko u Partizanu, u međuvremenu, sklopio i po koji posao na transfer planu.

Zanimljivo, nigde se nije zadržao, možda ga ovdašnja raja teško razume, ili Damac ne bi u kolo sa svakim. Otuda i pitanje – ima li mesta za Damira Čakara u fudbalskoj Srbiji?

– Ha, ha… Ne bih smeo da kažem nema. Nije to ni lako reći, još manje priznati. Prvo sebi, pa drugima. Tražim svoj put – odgovara znameniti Pljevljak.

Slično pitanje bdi i iznad karijere Gorana Troboka. Podgoričanin crno-bele krvi omeđio je najpre šta neće posle karijere u kopačkama i presekao:

– Neću u trenere, definitivno. Karantini, zimske i letnje pripreme, putovanja… Svega mi je preko glave, nedostajala mi je svih igračkih godina porodica i nisam više spreman na putešestvija slična onim u igračkim danima. Pokušavam, posle godina u Rusiji i Kini, da sa prijateljima spojim lepo i korisno. Imam sreću da su pojedini momci, poput mog velikog prijatelja Samedova, ostavili veliki trag u ruskom fudbalu. Golman Akinfejev, braća Berezucki, ulazili su u prvi tim kad sam završavao karijeru.

Nije, ipak, to vreme uporedivo sa današnjim. Izgubio je fudbal deo draži, dostupan u svakom trenutku, osiromašio je današnje generacije za nekada prepoznatljiv dah euforije i egzaltizma. Možda se slika, u nas, promeni s poslednjom jeseni…

– Lepo je što se budi naš fudbal. I raduje me da Partizan i Zvezda mogu i dalje u Evropi. CSKA jeste moćan tim i veliki klub, ali Rusi su nas odavno naučili da se nikad sa njima ne zna. Pred crno-belima je lepa šansa da ponovo razgale navijače – smatra Trobok, nekada uspešan prvotimac moskovskog Spartaka.

A dok ne podvuku crtu, bivši fudbaleri zapaženog traga u najpopularnijem sportu, imaće šta da vide i nauče u Antaliji.

Usput i da nauče, bez sujete i skupe nadmenosti. Baš kao u danima kad su gradili bogate karijere u kopačkama… I postali veliki.

Niko ne može da me otera iz Partizana…
Ne bi Damir Čakar mnogo o njegovom statusu u Partizanu. Delikatno je vreme, došli su novi ljudi na čelo kluba, mnogo je vode u međuvremenu proteklo Dunavom i Savom.
U danima kad reči imaju težinu bakarnog poklopca svaku bi da premeri. Ali, ne i da zaćuti…
– Žao mi je što se moja priča sa ljudima iz Partizana završila na pomalo čudan način. Najblaže, nedorečeno. Presudile su vanfudbalske stvari, pojedinci, znaju dobro koji, nisu ime zaslužili da im pomenem, poneli su se nekorektno. Nisam zaslužio da me na takav način oteraju. Istina je da me nikad ne mogu ni oterati, ali boli kad se nađete u priči sa temom „ko te pita“. Možda te individue, zapravo, ne znaju ni da sam bio prvotimac Partizana. Dolazak Tavambe i kasniji epilog napunili su, ipak, moje srce – konstatovao je rezignirani Damac.
Tekst :Sportski žurnal