BRZ kao munja, jak kao zemlja, tutnjao je pored desne aut linije i retko ko je mogao da ga udari ili zaustavi. Ilija Zavišić (rođen 10. januara 1952. u Donjem Milanovcu) je iz Hajduk Veljka prešao u Partizan (170 utakmica, 26 golova), ali pre nego što je postao standardan prvotimac crno-belih, morao je godinu dana na kaljenje u Bor (33-5).
– Meni je to kaljenje mnogo pomoglo, jer došao sam iz Srpske lige u Partizan i onu jaku jugoslovensku ligu i teško je bilo i očekivati da ću dobiti šansu. Trener je bio Gojko Zec, posle je došao Velibor Vasović, i ja sam otišao u Bor. To je za mene bila prekretnica, igrao sam standardno, za kratko vreme sam stasao, Bor se vratio u Prvu ligu a ja u Partizan – seća se tih početaka Ilija.
* Osam sezona u Partizanu, šta je obeležilo to vreme?
– Starijeg sina Marka (39) fudbal profesionalno nije interesovao, a Bojan (37) je sada trener u Teleoptiku. Igrao je malo u Partizanu kod Tumbakovića, a nosio je dres Sutjeske i Zete, bio u Kazahstanu. Ali moj pravi naslednik će biti Markov sin Aleksej. Moj unuk ima šest godina i trenira u privatnoj školi “Lane” nekadašnjeg asa Crvene zvezde Bore Cvetkovića. Ima dara, ima i želju…
– Dve titule, osvojene 1975. i 1977. godine, ali i osvajanje Srednjoevropskog kupa, pobedili smo Honved u finalu sa 1:0 i to je bio prvi i poslednji evropski trofej Partizana.
Gol Crvenoj Zvezdi, 1977/78, pobeda 3-1
* Igrali ste sa praktično tri crno-bele generacije?
– Tako je, prva generacija je bila sa Ćurkovićem, Paunovićem, Ilijom Katićem, Bjekovićem, Vukotićem, Borom Đorđevićem, Vladom Pejovićem… Kada smo osvojili prvu šampionsku titulu, 1975. godine, u timu su bili Ivančević, Golac, Kunovac, Gajica Đurović, Kozić, Šonja Tomić, Bjeković, Vukotić, Boško Đorđević, Aranđel Todorović a vodio nas je Toma Kaloperović. A 1977, igrao sam sa Borotom, Golcem, Tomicom Kovačevićem, Hatunićem, Nenadom Stojkovićem, Acom Trifunovićem, Šekijem Jovićem, došao je Slobodan Santrač… E, taj šampionski tim je bio tim za velika dela i umesto da se pojačamo i budemo u vrhu Evrope nama su otišla dva najbolja igrača, Moca i Nenad Bjeković.
* Proveli ste četiri lepe godine u Ajntrahtu iz Braunšvajga (86-19)?
– Ajntraht je klub sa velikom tradicijom u Nemačkoj, prvi šampion Bundes lige. U moje vreme je uvek bio u sredini tabele, trener je bio čuveni Ernst Hapel, a perjanice su bili golman Franke, centarfor Vorm, švedski reprezentativac Borg, nemački Gaja… Igrao sam zaista dobro, dobio sam poziv od Hamburgera, nisu me pustili a već naredne sezone, HSV je postao prvak Evrope, predvođen Hrubešom, Magatom, Kalcom, Hartvigom, Milevskim… To nikada neću prežaliti.
* Karijeru ste završili u Radu (45-7), kako, zašto?
– Imao sam 32 godine, Nemci su mi nudili novi ugovor, mada je Ajntraht već drmala finansijska kriza, ali ja sam hteo neto ugovor, a oni su mi nudili bruto. Deca su već krenula u školu i ja sam se vratio. A da obučem dres “građevinara” nagovorio me je tadašnji direktor Pera Pešić. Odigrao sam godinu dana, a u odlučujućem meču igrali smo nerešeno sa Radničkim (1:1) na Banjici, oni su otišli u Prvu ligu, ja u penziju.

GENERACIJA 1976: Partizanovi asovi Nenad Bjeković, Ilija Zavišić, Momčilo Vukotić, Sima Nikolić i Predrag Tomić
* U reprezentaciji ste odigrali samo 12 utakmica?
– Ma, u moje vreme premija je bila da budeš na širem spisku. Konkurencija je bila paklena a, na primer, samo iz Veleža reprezentativni dres su nosili Marić, Bajević, Vladić, Halilhodžić… a gde su tu igrači Zvezde, Partizana, Dinama, Hajduka. Na mom mestu igrali su Pižon Petrović, Popivoda, Žungul, Vabec… Možda sam mogao da igram još neki meč više, ali ne žalim se. Večno ću pamtiti dve utakmice. Meč sa Brazilom u Belo Horizonteu (0:0) pred 100.000 gledalaca i duel sa Argentinom na “Bombonjeri” u Buenos Ajresu. Taj tim “gaučosa” nas je pobedio nezasluženo sa 1:0, a samo tri meseca kasnije Kempes, Luke, Hausman, Pasarela i kompanija postali su prvaci sveta.
* Kada ste se odlučili za trenerski posao?
– Ostavio sam fudbal ali sam znao da ne mogu bez lopte. A onda me je deda Mlađa iz Rada naterao da počnem sa trenerskim poslom. Upisao sam odmah i Višu trenersku školu kod dr Veljka Aleksića u prvoj generaciji, zajedno sa Grofom Božovićem, Mitoševićem, Krčmarevićem, Ličaninom… tada još nije postojala profi licenca. Posle nekog vremena, veliki igrač i još veći čovek Vladica Kovačević me vratio u Partizan.
* Ceo život maltene u Partizanu, uvek u mlađim kategorijama, da li je postojala želja da postanete trener prvog tima, da li je do sada bilo prilike da dobijete šansu?
– Istina je negde na sredini. Ja nisam od onih koji se nameću, radio sam i verovao da će oni koji trebaju prepoznati taj moj rad, a iskren da budem, ni druga strana nije bila zainteresovana da me pogura, pruži mi šansu. Ne ljutim se, tako je to u fudbalu.
* Planovi za budućnost?
– Preuzeo sam novu generaciju, 2005. godište, to su klinci predtakmičari, za mene izazov. Spreman sam, a očigledno je da se deca moja sudbina!
FORMIRAO ŽIVKOVIĆA, LUKIĆA, PANTIĆA
* IZVELI ste na put “klasu 1996” čiji su predvodnici bili Andrija Živković, Saša Lukić, Danilo Pantić?
– Ta deca su došla sa 13 godina i sa mnom provela pet godina, više sam bio s njima nego sa porodicom. Žao mi je što su neki otišli prerano jer da su ostali bar još godinu dana, na primer, u Teleoptiku, zajedno bi se vratili u Partizan i napravili čudo. A i klub bi mnogo više zaradio. Pogledajte samo ovo: pre godinu i po dana igrali smo na turniru u italijanskoj Materi, tukli smo lagano i Lacio(2:0) i Inter(3:0) a u finalu i Romu(4:1), njihovi treneri su se hvatali za glavu, nisu verovali da neko u tim godinama može tako dobro da igra.