Igor Milanović:”Moj karakter je okrenut umetnosti, slikarstvu i muzici – bluzu, džezu – literaturi…” (1)

PRVI DEO INTERVJUA SA IGOROM MILANOVIĆEM. DRUGI DEO OBJAVLJUJEMO SUTRA.

Najbolji vaterpolista u istoriji te igre, i jedan od najboljih srpskih i jugoslovenskih sportista svih vremena, koji je srca (velike) nacije osvojio onim Đurkovićevim “Milanović, Milanović”, koje se posle vrtelo na svim špicama sportskih pregleda, u ono vreme raspada Jugoslavije bio je na vetrometini.

Samo dve godine pre početka rata, kao jedan od najvećih jugoslovenskih superstarova prešao je iz beogradskog Partizana u zagrebačku Mladost, što je bila mala pobeda hrvatskih rukovodilaca nad srpskim “kolegama” iz raznih “cekaova”. Početak tranzicije u kojoj su sportisti prestali da budu Jugosloveni dočekao je u Zagrebu, odakle je otišao uoči raspada zemlje. Posle rata, bio je najveća uzdanica onih koji sport doživljavaju “kao nastavak rata drugim sredstvima”, na Olimpijadi u Atlanti, kada smo – uz dosta unutrašnjih peripetija – izgubili od Hrvatske i završili kao osmi i poniženi.

Posle 5. oktobra viđen je i na jednom predizbornom mitingu – gde je podržao Borisa Tadića. Ali, Igor Milanović nije ništa od toga. On je – a to je tako retko za savremenog građanina Srbije – pre svega apolitičan.

Njegovu biografiju teško je svesti na nekoliko rečenica: najbolji vaterpolista ikada, član Kuće slavnih već skoro deset godina, dvostruki osvajač olimpijskog zlata, u LA ’84. i ’88. u Seulu, dva svetska ’86. i ’91. evropski šampion. Sa svim klubovima u kojima je igrao, Partizanu, Mladosti, Zvezdi, Romi, Budvanskoj rivijeri, Katalunji, osvajao je titule. Dvostruki klupski šampion Evrope kao igrač Mladosti, i dvostruki šampion Evrope kao trener Partizana i ove godine Pro Reka…i niz se nastavlja. Ali, pomenuti transfer iz Partizana u Mladost, pa povratak u Zvezdu teško se oprašta i danas, ali te ’91. mogao je da izazove tektonski poremećaj, iako je reč o vaterpolu. Ipak nije. Zato je i prvo pitanje bilo kako je moguće da mu se, kao najboljem igraču sveta, ipak nije zamerilo što je tada tako “lako” menjao – prvo Beograd za Zagreb, a potom i Partizan za Zvezdu.

“Nije mi se zamerilo, iako je tad bilo prilično naelektrisano, jer sam otišao zbog dobre ponude. Pa i iz Beograda sam otišao u Zagreb. To jeste dodirivalo i politiku, ali fenomen je da baš tim prelaskom vaterpolo postaje profesionalan sport. Sećam se da mi je bilo mučno dosta, jer se mnogo toga lomilo, u vaterpolu pre svega. Meni je teško bilo u tim trenucima da nosim sa svim energijama koje su bile najmanje sportske.

Tada su igrači počeli da potpisuju ugovore i da zarađuju, tako da se tu mnogo više dešavalo od samog mog prelaska iz Partizana u Mladost. Ali, mislim da sam iskrenošću uspeo publiku toliko puta da obradujem, vidim da ljudima i dan danas izazivam osećaj sreće, čak i kada me ne prepoznaju iz prve, ozare se. To su lepe stvari. U tom smislu izvukao sam najviše moguće od te slave – jesam slavan, ali ja nisam popularan, od najezde raznih vrsta popularnosti…”

Nedavno nam je privrednik Andrej Jovanović rekao da je ’87. kao hokejaš imao veću platu nego Igor Milanović svetski prvak, jer je političkom vrhu bilo važno da se pobede Slovenci u njihovom sportu?

To je vrlo moguće, jer svi smo mi imali neke razrede, plate su se primale od SOFK-e, grada ili republike, zaslužni majstor sporta primao je trostruki lični dohodak u staroj Jugoslaviji, a mi smo imali i premije. To uopšte nije bilo malo. Imao sam fin mesečni kapital da živim bezbrižno, a voleo sam da živim. Bio sam u to vreme prisutan u noćnom životu, voleo sam i da potrošim, i u ničemu mi nije oskudevalo. Moguće je da su hokejaši imali više, bilo je tada ludilo za hokejom. Nikad vaterpolisti nisu bili milioneri, niti su mogli sebi da obezbede život, ali to se valjda zna…

Postojala je i politička dimenzija, kao da se u tim krugovima znalo da se nešto dešava, da dolazi raspad zemlje…

To nema veze s tim. Konkurentnost između sportova i gradova je i dan danas prisutna, kao što je političarima u Kragujevcu bilo bitno da pobede u nečemu, pa su pobedili u vaterpolu, pa nekad Partizan ima veću političku podršku, sada Zvezda. Te stvari su neminovne, i nemaju veze sa tadašnjim trenutkom nego karakterom odnosa politike i sporta. Tada je bilo okej da se napravi jak hokejašli klub i koga ćeš da pobediš nego – Slovence.

Ali pomenuli ste da je vaš prelazak imao političku konotaciju…

Ne u tom smislu. Nego su se sukobili srpski i hrvatski komunisti. Imao sam direktne razgovore sa njima. Pa ovi iz Srbije su me uveravali da ne idem. Ovi me nagovarali da idem. Nema tu neke mistike. Nema to nikakve veze s ratom koji je kasnije došao. Ja to zaista nisam osećao.

Kako su izgledali ti razgovori sa rukovodiocima?

Sećam se, recimo, da je u Zagrebu tada bio pokojni Celestin Sardelić, i da je bio jako ljubazan sa mnom. Inače nisam imao nikakvih neprijatnosti. Generalno sa političarima imam “kul” stav, a i oni prema meni. Čini mi se da osećaju olakšanje kad me sretnu jer ja nisam čovek koji ima firme ili traži usluge. Ta moja apolitičnost se izgleda i njima na neki način dopada. Zato nemam nikakav problem ni sa današnjim vlastima iz SNS, nisam imao ni sa onima iz DS-a, DSS-a, ni sa Slobinim vremenom, ni sa Titovim vremenom…

Ipak postoji taj fenomen da vaterpolisti često ulaze u politiku…

Ne bih ja mnogo komentarisao zašto moje kolege Šapić, Udovičić, Slavko Gak ulaze u politiku… Ja sam s njima prijatelj. Znam te ljude. Slavko Gak je, na primer, moje dete. Meni je drago kada ih vidim, dobri su sportisti, dobri ljudi. Znam im karakater, a često ih predstavljaju i kakvim nisu. Zašto se to dešava, to je valjda njihov izbor.

Nekada je u politiku ulazio i Mirko Sandić…

Meni ne smeta to, meni smeta što su političari postali zvezde, što je opasno. I što su političari sami počeli da uživaju u tome. Uživaju u slavi, umesto da rade svoj posao…

Da li ste zbog toga izbegli da se uključite?

Ne, moj karakter je okrenut drugim stvarima, umetnosti, slikarstvu i muzici – bluzu, džezu – literaturi… Nemam živaca da sedim i filozofiram. Vrlo sam pragmatičan, volim da radim. Više sam zanatlija. A problem je i do mog stila života, nisam ja pogodan za to… Bio sam u upravi Partizana, bio sam poptredsednik Sportskog društva, bio sam član UO fudbalskog kluba. Mogu ja i to “diplomatski”, samo sam nezainteresovan. Niti mislim da imam nešto pametno da kažem. Političarima bih, u stvari, dao savet: da mene uzmu za savetnika, i da nikada ne urade kako im ja kažem. Jer ja kad mislim da će nešto da bude, uvek bude obrnuto.

Mogli ste da iskoristite prijateljstvo s Borisom Tadićem, ili bar da postanete njegov savetnik…

Mi jesmo prijatelji, ali nikada nisam sebi dopuštao da ja njemu dajem neke savete. I kada smo pričali, pričali smo o sportu, uglavnom. Viđao sam ja i Tomu Nikolića, i Voju Koštunicu, pa i Slobu… Stvarno bi bilo smešno da ja nekog savetujem…

Najbliže što ste se približili politici bilo je kada ste podržali Tadića na predsedničkim izborima.

To je bila prijateljska podrška. Prijatelj me je pozvao da stojim uz njega na njegov bitan dan. Bilo mi je ponuđeno i da govorim na mitingu, ali odbio sam, jer nisam znao šta bih rekao. Samo sam stajao, tri-četiri puta. I opet bih stajao tako uz nekog prijatelja. Mada ne znam šta mu je značilo moje prisustvo. On je dobio te izbore, je l’ tako? E, a posle me nije zvao, pa nije pobedio (smeh).

Da li je moguće biti apolitičan u ovoj zemlji?

Moguće je. Evo, ja sam dokaz da je moguće. Verujte mi da imam prijatelje po svim strankama i svi oni znaju za moju apolitičnost i apsolutno odsustvo želje da se bavim time. Upoznavao sam ih po gradu, u ono vreme kad sam izlazio, i po kafanama… Tada je bio manji grad.

Kad smo kod grada, i dalje važite za gradsku facu. Kako vidite današnji Beograd, da li se izgubio nekadašnji duh grada?

Ako mislite na to što sam izlazio po kafanama i pijančio… Sada je moj Beograd sveden na mikrosvet, ali neću da kažem da je u moje vreme bilo drugačije ili bolje. Mladi se super zezaju, kad izađem na par meseci, vidim uvek neka nova mesta, neke mlade, pozitivne ljude… Bio sam skoro na nekom splavu kraj Nebojšine kule sa gostima iz Singapura, pa su pored nas seli neki momci iz Zemuna, razvila se dobra atmosfera. Mene raduje što je Beograd poslednjih godina pun stranaca. Mislim da je Beograd i dalje lep i da je zadržao svoj duh. Ne bi oni dolazili kod nas da nije tako…