Tekst:Stanko Radulović Kika
Tih godina stadion u Maksimiru bila je neka vrsta šetališta Partizana koji je češće nego bilo ko odnosio bodove uz glavnog grada Hrvatske i uvijek su to bile lijepe utakmice sa dosta golova – 4:3, 2:2, 3:2…
Tog jesenjeg popodneva otputovao sam iz Petrinje u Zagreb na utakmicu sa nadom da će Partizan opet da pobijedi u Maksimiru. Po Zagrebu su me tražili petrinjskim dečki ne bi li me sreli i “malo doveli u red”, ali me nisu pronašli na mjestima na kojim su me očekivali i u prevozu za koji su bili sigurni da ću doći iz Petrinje u Zagreb.
I onda sam došao na blagajnu stadiona da kupim kartu za utakmicu, ispred mene veliki red, dugo sam čekao, i strpljenje se isplatilo. Ispred mene je jedan stariji navijač Dinama kupio kartu za istočnu tribinu. Porodavačica mu je ponudila da se kladi na tačan rezultat i lik je ladno izjavio 16:1 za Dinamo. Bio sam u šoku i u meni je proradio inat, onaj klasični crnogorski i grobarski.
Nakon što sam kupio kartu za južnu tribinu maksimirskog stadiona, gdje će biti smješteni navijači Partizana tražio sam da mi se na tiket za klađenje ispiše rezultat 1:2, odnosno pobjeda Partizana i potom sam platio kartu i tiket. Okupljeni ljudi, mahom navijači Dinama skamenjeno su me gledali, a ja sam se mirno udaljio i otišao na tribinu među Grobare.
A kada je utakmica počela sve je izgledalo nestvarno – Partizan je poveo već u 3. minutu golom Slađana Šćepovića. Nakon samo devet minuta vođstva izjednačio je Jozo Bogdanović, vjerovatno je u tim trenucima moj idol Ivo Tomić izgovoarao čuvenu rečenicu “dignite čašu, popite lozu, za vašega Jozu”. Maksimir je proključao, navijači Dinama su vjerovali u preokret i pobjedu, vjerovali u revanš za porazi godinu ranije kada je Partizan na tom istom stadionu pobijedio sa 3:2 golom Milinka Pantića u samoj završnici utakmice. Međutim tako nije mislio Fadilj Vokri, koji je u 21. minutu ponovo doveo Partizan i vođstvo. Bio sam tog trenutka siguran da od dobitnog tiketa nema ništa, ali nisam mnogo brinuo, neka bude ponovo 2:3, ako može i 2:7, što da ne, samo da Partizan pobijedi…
Ipak, od goleade u nastavku nije bilo ništa, proticali su minuti, mreže su mirovale, Vlak i Omerović su bili sigurni i kako se sve više bližio kraj utakmice i ja sam postajao sve nevrozniji. Onaj tiket je bio sve življi i žilji, živahniji, što bi se reklo, pa je i moja želja da sudija odsvira kraj bila sve intezivnija… Nije me više zanimalo da Partizan postigne još neki gol i ostvari ubjedljiviji trijumf, onih 2:1 bila je idealna mjera za taj 25. oktobar.
I kada se utakmica napokon završila, ostao sam neko vrijeme da slavim na tribinama stadiona sa Grobarima, koji su morali i da sačekaju da bi napustili Maksimir,a kada se to napokon desilo, umjesto na autobus ili voz otišao sam na blagajnu da unovčim svoj dobitak.
I nije bio mali, sjećam se da sam dobio jednu pristojnu platu i kada sam došao kući obradovao majku koja je strepila zbog mog odlaska u Zagreb na utakmicu tada velikih rivala jugoslovenske fudbalske lige!
Uveče su Čileanci osvojili zlatnu medamlju u Santijagu…
