Iznenadni konac igračkog dijela košarkaškog života, Kićanoviću je donio užarenu direktorsku stolicu Partizana, i ovaj je u samo par godina pretvorio crno-bele u prvake Juge u sezoni 1986-87, dovođenjem Divca, Paspalja i Ive Nakića u predsezoni. Jeste da nije ljeta ’84 uspio primamiti Dražena Petrovića, najveću zvizdu prelaznog roka, niti potpisati slobodnog agenta Duška Ivanovića tri godine kasnije kad su maksimalno-kontrastni bili aktualni šampioni države, jeste i da je Partizan proveo par godina u sjeni neponovljive Jugoplastike, ali Kićanovićeve i klupske nade dočekale su se ekstaze proljeća ’92, u zamahu vremena sivih i tamnijih, kao dio volšebnog istanbulskog magnovenja.

Kićan je kao funkcioner ostao jednak igračkome sebi – želio je pobjedu iznad svega i po svaku cijenu. Sjećam se jednog konflikta s Draženom Petrovićem – ta dvojica potukli bi se ‘ladno da nisu oko sebe imali razumnije – u jednom od Ciboninih gaženja crno-belih u Beogradu, a još mi bruje uši od zvižduka domaćih navijača upućenih Kićanoviću na susretu Kupa šampiona protiv Arisa. Kića ustvari nikad nije bio jedna od popularnijih persona košarkaškog cirkusa mrtve države, niti kao igrač, niti kasnije, kao košarkaški i sportski radnik; njegova glad za uspjehom, pa onda i samo utaživanje iste, iritirali su mnoge.

Kao direktor Partizana, Kićanović je doveo klub do najvišeg stupnja izvrsnosti – ne samo osvajanjem Kupa šampiona. Njegov skauting i tolerancija odgojili su Đorđevića u najboljeg pleja Evrope, Divca u NBA marku, Danilovića, Rebraču i Paspalja podigli u stratosferu evropske zvjezdane prašine, bez nekog, danas posve normalnog i razumljivog, mamićevskog isticanja samog sebe…

Ovo štivo ipak nisam zamislija kao odu Kićanovićevim funkcionerskim, a kasnije sportsko-administrativno-političkim funkcijama koje su naslijedile njegove košarkaške temelje. Želio bih još par slova o njemu kao igraču, kao košarkašu koji strši kao osebujan simbol uspjeha, slovi za ikonu uzdizanja jednog kluba do statusa evropske košarkaške kreme i bode u oči kao jedan od najuspješnijih članova nacionalne selekcije u njezinoj istoriji…

Jeste da je Kićo sredinom devedesetih prošlog veka od strane srpskih novinara izglasan za najboljeg košarkaša u istoriji SFRJ, čak najboljeg sportaša bivše države, i jeste da je uša u evropsku Kuću slavnih 2010, ali neke, čak brojne ankete današnjice izostaviše ga iz mnogih odabira – danas malo ko kontemplira o Kićanoviću kao jednom od najvećih košarkaša u evropskoj povijesti, a on to jest. FIBA/Evroliga ga ne uvrsti u onih 50 naj-ličnosti – glupo glasanje, jedan Osola, Alvertis ali i Praja su tamo – dok su se u Kući slavnih u Springfildu smjestili redom: Ćosić, Petrović, Delibašić i Dalipagić. Ne bih da osporavam zasluge niti jedne od pomenutih legendi, svaki od njih debelo zaslužuje HOF, ali zar Kićanović nije bio superioran Dalipagiću povodom klupskih uspjeha i razumevanja timske igre, zar nije posjedovao tečnije, prirodnije pobjedničke manire i sigurnije uplovljavanje u luke pobjeda no Dražen Petrović, zar nije bio liderom repke kakvim Delibašić nije bio (Kinđe je pola reprezentativne karijere proveo kao zamjena Kići i za vrime karijere nije ostvario individualnih priznanja kao Čačanlija)?

Nekako kontam (razmotrit ćemo jednom i slučaj Tonija Kukoča) da je za najviša međunarodna priznanja potrebna enormna podrška, prije svega, vlastite zemlje, pozitivan stav košarkaškog doma svog, a nekako mi, braćo moja srpska, izgleda da Kiću ne mirišu baš u tom vašem/našem pašaluku. Ako je Dragan Kićanović gotovo tabu tema ovdi u Hrvatskoj, i ako već sumnjam da je posebno popularan i upamćen u Sloveniji, Bosni i ostatku balkanskog krša , ća ga to onda mori u Srbiji? Na stranu njegova posebna priroda ljudska, ali malo da se vrnem i na džukele kojima i načeo sam ovaj feljton – ako je slučajno od strane domaćih i inih moćnika bilo neke opstrukcije u podršci Kići za ulazak u te hramove slavnih – onda reč džukele za opis sasvim solidno zvuči…

Elem, neki dan naletih na nekom sajtu na izbor 10 najvećih košarkaša srpske istorije, i tamo je Kićo No.9, dok je Prajo No.2. Prvi je Sale Đorđević. Dobro, hajde, svi slobodu uspomena i mjerila sistemskih vrijednosti imamo jer ovo oslobađajuće svetlo demokracije sada sija nam svima. Za mene, što basketa se tiče, najbitnija su tri dojma veličine persone koja se lopta:

1. Koliko je košarkaš superioran svojim savremenicima?
2. Kolikom elegancijom i lakoćom iznalazi pobjedničke kombinacije?
3. Koliko i da li uopšte čini suigrače boljima?

Tek četvrtom instancom, naravno, bili bi trofeji osvojeni u karijeri, njezina duljina i konstanta. Moram da kažem da u svakoj od prvih tri, a vala i u četvrtoj kategoriji – Kićanović spada u one najbolje. Nemoguće je oceniti stepen inovacije, briljantnosti, smisla za košarkašku dramu sretnog svršetka… U prve tri kategorije (i pored svojih fizičkih limita), Čačanlija je pri vrhu. U svim najbitnijim brojčanim stavkama, Kićanović je također u samom špicu ex-Yu umeća  – u broju reprezentativnih dostignuća je treći sa 10 velikih medalja (iza Ćosića i Dalipagića, sa Divcem), u broju koševa za repku je drugi (iza Dalipagića), u prosjeku poena u domaćem prvenstvu je drugi (iza Koraća), u postotku uspješnosti tima u domaćem prvenstvu je drugi (iza Kukoča), izuzetno je uspješan i u evropskim takmičenjima, uz već pomenuta finalna herojstva i statističke rekorde – jedan je od nekolicine svjetskih košarkaša koji su pokupili gotovo sve MVP titule, svih najvažnijih takmičenja, a reprezentativno je najtrofejnijim bekom istorije južnoslavenskog basketa.

Ja sam, možda pomalo mutavo, ali ljudski, kroz minule godine uvijek imao nekog omiljenog južnoslovenskog, ali i srpskog košarkaša. Časom sam tako gotivio umješnosti Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Vlade Divca, Đorđevića i Danilovića, Bodiroge i Stojakovića. Neke od njih smatrah (još za igračkog života) za najveće košarkaše srpske istorije, ali kako su minule sve te goleme i nezaboravne karijere, vode se smirile i slegle, kad se vrnem vremeplovom u teritorij početaka pamćenja, kad vagnem pro i kontra, nekako mi ispade Kićo kao broj 1 u komšija najbližih mi. To ne znači da nisam prava Hrvatina, a da bi dokaza da jesan moram da rečem da je on ipak tek No. 3 na mojoj večnoj po JUS-u listi. Na prva dva mista – ka svakome pravom patrioti i domoljubu, ne? – čuče mi dragulji hrvatskoga gena igre basketa – najtrofejniji iliti najostvareniji YU košarkaš (?) i najveći iliti najlegendarniji YU igralec (?). Eh, pa sad neko da mi predbaci da nisam lojalni pučanin…

I kad prođe sve – pjevat ću i tad, ime je jedne pjesmice, poprilično popularne pastirske grupice iz naše zajedničke povijesti južnoslavenske. Kićanovićeva ostvarenja, kao ća i tekst pjesme kaže, ostaju zauvijek. Niti jedna službena historija ne bi smjela da ih izbriše, a nama koji smo imalu tu čast da prisustvujemo nekim revolucionarnim trenucima basketa u izvedbi čačanskog brkajlije – nama izbrisaće ih tek naš sopstveni nestanak. Nego, naravno da znate da je Rembrant danas mnogo skuplji nego pre 300 godina?

Kićo je na JUS ljestvici broj 3 – ne zato što je najveći bek YU-košarke, niti zato što je sa 10 velikih reprezentativnih medalja i 5 zlata najtrofejniji – Slavnić 8 (5), Delibašić 8 (4), Daneu 8 (1) – nije zbog uzastopna 3 evropska zlata, nije zbog 3 nezaboravna svjetska kupa, nije niti zato što je od Partizana napravio instituciju donoseći mu prve 3 titule u Jugi, nije ni zbog 3 streljačke titule u domaćem prvenstvu, niti zbog 3 naslova u evropskim kupovima, a nije ni zato što još dan danas srpska košarka funkcionira po principima koje je on davno uveo (uvijek imala sjajne razigravače s mudima); nije čak niti zato što je u reprezentaciji skupio ponajveći broj legendarnih partija, bio MVP svih velikih turnira, niti što je u periodu od 1973. do 1983. odigrao toliko nezaboravnih, clutch, 007 momenata, kao recimo Bodiroga ili Đorđević (imate mrvice toga i na YouTube), nije niti zato što je po meni najbolji šuter kojeg dadoše domaći prostori, niti što je kao bek kroz cijelu karijeru imao 60 % šuta iz igre, a nije ni zbog nenormalne sezone ’79 kad je bukvalno sam donio Partizanu prvu trostruku krunu, nije čak ni zbog toga što se i u najgušćim završnicama žešće zajebavao na terenu i pravio volove od sviju koji su mislili da mogu da ga čuvaju (uključujući Bjelova koji je bio car gospodin košarke) što i nije bilo lipo gledat svaki put…Od basketa se oprostio relativno rano, odšetao je od još jedne izvjesne (treće) olimpijske medalje u mirovinu, još uvik najbolji YU igrač…
Nije osvojio samo Kup šampiona (iako je osvojio 3 prvenstva u KEŠ-u je odigrao samo 3 utakmice, a Dalipagić, premda je osvojio 1 titulu, odigrao ih je skoro 40 – život zna bit čudan ponekad), nije otišao u NBA iako je već ima potpisan ugovor s Atlantom… Bio je žešće lucidan, ali i zajeban, iritantan nervčik (što se nije odražavalo na šuteve i asiste u zadnjim, odlučnim sekundama), orijentiran na uspjeh, a time nervirao je čak i vlastite navijače (gleda san tekmu di je uvalija 45 uz desetak asistencija, a publika mu skandira – Kićo majmune, čačanski pajvane…), udario je protivnika laktom, šamarom, šakom ili nogom više puta u karijeri… Talijani, pogotovo oni, su ga nemilosrdno fizički kažnjavali…Nikad nije pogodio šut za 3 poena jer je igrao u vreme kad ga nije bilo, što mu je dodatno osakatilo rejting i brojke… Triput sam videl podbačaj u važnim utakmicama (’78 u sudaru s Bosnom za prvaka Juge, ’82 u sličnoj situaciji sa Skavolinijem i ona čuveno makljaža – prvenstvo Evrope ’83)… Da li primjećujete taj dosadni broj 3 koji se stalno ponavlja? Kako je ovo moja lista po JUS-u, moram da ubacim još koju Kićinu trojku u zadnjih par sekundi za potpuni preokret i dam glavni razlog zašto je Kićan na toj poziciji… On je samo najveći basketaš Srbin kojeg upamtih, pa onda triput ljubi ga i Souly – bre!

(kraj)