Bez Dalipagića, koji je otišao u Veneciju na jednu sezonu, Kićanović je u Partizanu imao gotovo identičnu momčad kao i dvije godine ranije kada je tim osvojio trostruku krunu. Kića je u prvenstvo krenuo kao neman, ubacujući 42 poena, polovinu Partizanovih, sarajevskoj Bosni na otvaranju sezone 1980-81, ali onda se smirio, zadovoljio prosjekom od 25 i pametnim vođenjem ekipe. Znalo se još pred početak sezone da će najveći protivnik crno-bilima biti zagrebačka Cibona, koja se pojačala Krešom Ćosićem. Ovaj je, u dvije sezone koje je proveo u talijanskoj Bolonji, donio dva prvenstvena naslova Sinudineu, a ništa drugo se nije očekivalo ni od vukova s Tuškanca. Dvoboji Partizana i Cibone, Kiće i Ćose iz te sezone, spadaju u sam vrh jugo-loptanluka, onog narančastom loptom.

U prvoj tekmi, odigranoj u decembru 1980. u Zagrebu, Partizan je na krilima Kićinog šuta i razigravanja tima, otišao na +17 u prvom poluvremenu, ubacujući 81% pokušaja iz igre. U drugom poluvremenu Cibona se primakla, čak preuzela vodstvo, ali tad se isfaulirao Ćosić (30 koševa) i Kićanović je odveo Partizan (uz veliku pomoć Bobana Petrovića i Miška Marića) do tesne pobjede 95-94, bilježeći 32 poena (šut iz igre 14-23, 61%) i 7 asistencija. Cibona i beogradski kolektiv sreli su se u četvrtfinalu domaćeg Kupa samo mjesec dana kasnije, ponovo u Zagrebu. „Vukovi“ ovaj put uzvrate sa stilom i pregaze Partizan uvjerljivo, unatoč 40 poena Kićanovića.

Partizan je svoju prednost na tabeli domaćeg prvensva prokockao domaćim porazom od Zadra, tako da je za naslov morao dobiti Cibonu u pretposljednjem kolu u Beogradu. A megdan kao da je bio preslikom onog iz Zagreba; Partizan je vodio 44-20 u 15. minutu, Cibona i Ćosić (4 poena, 2-12 iz igre) nisu mogli kupit koš u prvom poluvremenu, ali slika se menja u drugom polučasu, Cibona stiže do svega -2, no, kao i u Zagrebu, Partizan sačuva pobjedu, slaveći s konačnih 91-87. Junački je odigrao Boban Petrović (26 koševa, sjajan pod košem), pogađajući svoje šuteve visoke trajektorije, a Kićanović je odigrao – onako – rutinski za naslov, skupivši 26 poena uz šut 11-20 (55%) iz igre, ponovo dodavanjima razigravši beogradski tim. Treći Kićin, treći Partizanov naslov u domaćem prvenstvu. Priznajem, u tom trenutku pomislio sam, po prvi put, da je neki domaći košarkaš veći od Kreše Ćosića. Bio sam u krivu tad, nezreo još, zelen i mlad, ali kako ne podleći slavljeničkoj, užarenoj atmosferi Hale sportova, dok pršte petarde i gore vrele baklje prvaka, a raspomamljena masa nosi Kićanovića na ramenima u njegovom trijumfalnom oproštaju s dvoranom i domaćim prostorima kojima je toliko dao.

Dvoboj Partizana i Cibone, Kićanovića i Ćosića, bili su šlag na tortu sezone 1980-81

Kićanović je početkom osamdesetih dosegao novu razinu svoje lucidne, bezobrazne, za mnoge iritantne, ali nadasve pobjedničke igre košarke, bez neke pretjerane potrebe da poentira i solira, a najbolje je to sažeo pokojni Profesor Aca Nikolić koji je jednom prilikom rekao: “…Kića je jedan od onih retkih igrača kojima nije potreban tajmaut da bi menjali igru svog tima trenerskim savetima, on to sam čini na terenu, čitajući protivnika stranicu unapred, prilagođavajući igru svog tima po potrebi”.

Jedan od dokaza za ovu tvrdnju jesu i Kićini sudari s Mirkom Novoselom i njegovom Cibonom jer Čačanin je – protiv trenera koji je stanovnikom svih Kuća slavnih – ostvario skor karijere od 9 pobjeda i samo jednog poraza u 10 košarkaških nadmetanja. Još gore je za vrime Kićine vladavine prolazio vječiti, gradski rival, Crvena zvezda, nad kojom je Kićanović izuzetno dominirao, posebno se ložeći na ove derbije. Te godine ’81, u ocjenjivanju sportskih novinara, Kićanović je takođe bio najbolje ocenjeni domaći košarkaš po svojoj igri u odbrani, jedini bilježeći ocjenu 9,5 u prvenstvu (od 10 mogućih). Poprilična je šteta da Kićanović i Dalipagić nisu još koju zajedničku sezonu isporučili početkom osamdesetih, a također je šteta da niti jedan Partizanov trener nije pokušao sistemom Kića (192 cm) na kecu, Praja (197 cm) na dvojci, što bi stvorilo za protivnike potpuno podređeni obrambeni mismeč koji bi Boban na trojci još podebljao. Uz Marića, Todorića i Pešića, tih godina stasavali su i: Savović, Zorkić, Grbović, Cvjetičanin… Potencijalni super-tim – koji se nikad nije posložija.

Kako je ljeta ’81 Kića ispunio dobnu granicu od 28 godina, koliko je trebalo za odlazak u pečalbu, a domaći prostori bili su više izazovima i financijskim sitnišem premali, on je tad pokorio još jednu granicu, potpisujući za Skavolini iz Pezara za više od 100.000 dolara po sezoni, postajući tako prvim Yu-košarkašem koji se vinuo preko pomenute cifre. Još prije predstava u dresu talijanskog proizvođača kuhinja, Kićo je prošel i očijukanje sa NBA timovima. Spominjao se interes Atlante i Indijane – nije se desilo da postane prvi Jugović u najprestižnijoj od svih basket-liga, a čekalo je i još jedno Prvenstvo Evrope, ovaj put održano u Čehoslovačkoj.

Kićanović je kontinentalnu priredbu odigrao – onako – ništa posebno za njegove standarde. Naravno da je proglašen za MVP takmičenja, nakon što je predvodio Jugu sa 18 poena po meču, ali je ova dvaput uvjerljivo poražena od strane Sovjeta i završila je srebrna, dok je Kićana u finalu sasvim neočekivano nadigrao Letonac, Valdis Valters, novi bek na zvjezdanom nebu sovjetske košarke. Moram da priznam da je ovo bilo prvi put da sam vidija da je Kićanovića neko nadlopta, a da se ne zove Mirza Delibašić.

Kinđe je te sezone briljantno startao u madridskom Realu kao prvi ex-Yu sportista uopće, a Kića je bio zaslužan za procvat momčadi iz Pezara. Skavolini je, od sasvim prosječne ekipe, u sezoni 1981-82 izrastao u dominantan tim koji je u snažnom talijanskom prvenstvu ostvario najbolji omjer pobjeda i poraza što mu je u plejofu donijelo prednost domaćeg terena. Čačanin je odigrao impozantnu sezonu, sada više no inače djelujući s pozicije glavnog razigravača, a gotovo u svim statističkim katergorijama bio je u vrhu apeninskog loptanja košarke. Na kraju godine 1981, Dragan Kićanović je po prvi put oficijalno proglašen za najboljeg košarkaša Evrope, a po treći put u karijeri je ponio titulu najboljeg igrača domaćih prostora.

Kićanović je pokorio italijansku ligu i Evropu odmah po dolasku u Skavolini

Niti Kićine sjajne igre (Skavolini je s klupe vodio Petar Skansi) nisu bile dovoljne za naslov te sezone. Jača je u finalu plejofa bila momčad Bilija iz Milana, koja je bio upogonjena ikonom talijanskog basketa Dinom Meneginom, i sjajnim NBA profesionalcem Majkom D’Antonijem na beku. Ovaj drugi je bio najboljim obrambenim igračem Italije u osamdesetima, i ostaju nezaboravni njegovi dueli s Kićanovićem. U regularnom dijelu sezone Kićan je nekoliko puta silno nadigrao D’Antonija, tako da je ovaj jednom priznao da je imao noćne more uoči dvoboja s njim. U plejofu, u naelektriziranoj atmosferi finala, tim iz Milana je slavio nad Skavolinijem u dvije tijesne utakmice, nakon što Kićanović, pod sjajnom obranom Amerikanca, nije stigao uputiti zadnji šut u drugoj, odlučnoj utakmici. Slična sudba je te sezone zadesila i Kićanovićevog druga Praju, jer je Partizan na sličan način izgubio titulu od strane Cibone u domaćem prvenstvu.

Ljetno, reprezentativno putešestvije, odvelo je Dragana u Kolumbiju augusta godine ’82 jer se u više kolumbijskih gradova održavalo, deveto po redu, Svjetsko prvenstvo u košarci. Sad već neprikosnoveni lider državne selekcije, Kićanović je odigrao i svoj treći vanserijski mundijal. Reprezentacija više nije bila toliko snažna kao par godina ranije, ali osvojena je bronca, iza reprezentacija SSSR i SAD. Kići je ovo bila deseta ( brojkama – 10. ) uzastopna medalja sa velikih takmičenja i, zajedno sa Dalipagićem, jedinim su ex-Yu košarkašima kojima je to uspjelo (Ćosić nije igrao na ovom takmičenju) – u perodu od 1973. do 1982. godine sa svakog su se velikog natjecanja vraćali sa medaljom, a pet ih je bilo zlatnih.

Kićanović je najbolje partije u Kolumbiji odigrao protiv najjačih – Valtersu se revanširao za godinu ranije, pregazivši ga sa 28-8 u poenima u duelu sa Sovjetima, ali Juga je izgubila 5 razlike, a u porazu protiv selekcije SAD Kićanović je ubacio 24 poena, nadigravši i Doka Riversa, MVP šampionata, kasnijeg NBA Ol-Star igrača, a danas trenera LA Klipersa. Ponovo je završio u prvoj petorci svjetske priredbe, a ostvario je impozantne brojke od 21 poena u prosjeku, uz preko 65% šuta iz igre i više od 87% iz slobodnih bacanja. Šlag na tortu bilo je i 190 ubačenih poena, najviše na turniru, čime je naslijedio Dalipagića kao najbolji strelac globalne priredbe! I pored toga što nije izglasan za najboljeg igrača mundijala, i što je Jugoslavija osvojila „tek“ broncu, čačanski genij ponovio je uspjeh iz prethodne sezone – u svim anketama proglašen je za najboljeg evropskog košarkaša za godinu 1982.