FELJTON KIĆANOVIĆ (4): BOGOVI OLIMPA
Sezona ’78 bila je posljednjom u kojoj su Kićanović i Dalipagić dijelili svlačionicu Partizana – od sljedeće, 1978-79, oni su do 1982. naizmjenično igrali za crno-bele, ali nikad više zajedno. Dalipagićeva vojska, onda Kićina, pa Praja u Italiji, a onda i Kićo, onemogućili su Partizan da postane evropskim košarkaškim prvakom dekadu ranije no što se to u stvarnosti dogodilo. Ako su njih dvojica u pet godina svog zajedničkog, partizanskog suživota donijeli beogradskom kolektivu prvu titulu u sezoni 1975-76, a dvije godina kasnije i prvi internacionalni trofej u vidu „Žućkove ljevice“, Dragan Kićanović prepišao je ta ostvarenja k’o uzan potočić, bez Praje, gotovo sam, u sezoni ’79. Čuo sam Praju Dalipagića kako kaže da žali što za vrime igranja pored Kiće nisu pokorili više takmičenja, ali nikad nisam čuo Kiću da žali zbog toga. Verovatno bi i on ima nešta za reć povodom pet godina koegzistencije, ali on je sve rekao na terenu ’79, osvajajući tri trofeja u samo jednoj sezoni.
Kako je Dalipagić služio JNA te godine, Partizan je bio iznimno oslabljen i niko mu nije davao šanse u domaćem prvenstvu u društvu skorog prvaka Evrope, sarajevske Bosne, sve bolje zagrebačke Cibone i uvijek odlične Jugoplastike. Kićanović je sezonu počeo isključenjem u prvom kolu, a u drugom, u Ljubljani protiv Olimpije, stavio je 50 koševa, ali je Partizan ispušija tekmu. Tad je Dragan presta kenjat sudijama i nervirat se prećerano, koncentrirao se silno pa i više momčad slušat kako diše, asistirat, razigravat i rutinski trpat i autorom je dotad neviđene serije igara u domaćem šampionatu. Pred kraj sezone napadoše ga i povrede koje su mu malo narušile konačnu statistiku, ali ako je ikad u Evropi postojao igrač koji je moga stavit 30 koševa i 10 asista kroz cilu sezonu, onda je to bio Kićanović iz 1979.
Partizan se dovukao do domaćeg naslova uz skor od 17 pobjeda i 5 poraza, Kićanović je i po treći put bio najboljim strelcem takmičenja sa 33,8 poena svako veče, već četvrti put proglašen je za MVP-a prvenstva, ali beogradski kolektiv gazio je sve pred sobom i na ostalim frontovima. Partizan je uzeo svoj prvi Kup Jugoslavije u istoriji, a Kićanović je na finalnom turniru u Nišu isporučio 42 poena u polufinalu, ondak još 36 Zadru u finalu. Iako lakše povređen, Kićanović je doveo Beograđane i do obrane naslova u Kupu Radivoja Koraća. Finale protiv talijanskog Rijetija spada u jednu od najvećih predstava Dragančeta Kićanovića. On zabije 41 poen u finalu, odigranom u Begešu, u spomen 10 godina Žućkove smrti, i razigra ekipu do maksimuma tako da životnu partiju pruži Miško Marić, autor 23 poena i 14 skokova. Konačan rezultat – 108-98. Kićin šut? 18 od 26 iz igre jeste skoro 70%, a Partizan do pehara dolazi uz dotad neviđen, bezgrešan skor od 9 pobjeda i 0 poraza. Ovo će, u Kupu Kupova, ponoviti zagrebačka Cibona, sa neuporedivo snažnijim timom, u sezoni ’87…
Ipak, Partizan je te godine, pod vodstvom Dude Ivkovića kao trenera, na tri fronta ostvario ukupan omjer od 31 pobjede i samo 5 poraza, tako da je njegov procenat uspešnosti u sezoni iznosio nestvarnih 86,1%! Kićanoviću su najvećom ispomoći bili: Miško Marić na centru (odigrao sezonu života), zaboravljeni Arsenije Pešić na četvorci (opasan kandidat za najviše zakucavanja u sezoni ’79), Boban Petrović koji je te godine postao bitnim igračem i uvijek racionalni Dragan Todorić. Od svih, jedino je Boban ostvario neku veću reprezentativnu karijeru, uzimajući s njome dve medalje na velikim takmičenjima. Samo su Dražen Petrović i Toni Kukoč ponovili ovako dominantne sezone, odnosno možda i bolje, ako kažem da su uzeli Kup šampiona umjesto pehara Koraća, samo što su imali saigrače, i jedan i drugi, koji su u dresu repke osvojili preko 30 medalja na velikim takmičenjima, za razliku od Kićine podrške…
Kolaž ’79
Da godina 1979. ne bi završila potpuno idealno, pobrinula se reprezentativna akcija Juge na Evropskom košarkaškom prvenstvu u Torinu. Kićanović skida gips par dana pre prvenstva na kojem je naš najbolji i najefikasniji igrač (19,5 punktića po tekmi, 33 Talijanima), ali reprezentacija trpi iznenađujuće poraze od Izraela, a zatim i protiv Sovjetskog saveza, prvi put otkad je Kićanović članom najboljeg tima SFRJ. Uz probleme s ozljedom neposredno pred prvenstvo, Kićanović je izvodio slobodna bacanja sa, za njega katastrofalnih, 63,4% uspjeha. I takav je ponajboljim pojedincem Juge na ovom EP, završava u prvoj petorci šampionata koji je, nakon tri uzastopna zlata, donio broncu što je tad balkanskoj štampi, stručnjacima i raji, vonjalo na debakl.
Neposredno nakon kontinentalne priredbe Kića je odjenuo sivomaslinastu odoru, posvetivši se vojničkom životu u sezoni 1979-80. To znači da je morao propustiti učešće u Kupu šampiona, u kojem je Partizan bez svog najboljeg igrača ponovo doživio potonuće, završavajući finalnu grupu sa svega jednom pobjedom i 9 masnih minusa. Za vrijeme odsluženja JNA Kićanović je primio i drugu uzastopnu nagradu za najboljeg košarkaša Jugoslavije. Ovaj mali intermeco u njegovoj karijeri ispao je sjajnim odmorom i pripremom za Olimpijske igre u Moskvi 1980.
Olimpijada, već se i ranije znalo, protekla je u znaku bojkota američkih košarkaša zbog, kakti, sovjetske intervencije u Afganistanu. I dalje je tu bio domaćin, SSSR, od kojeg se očekivalo sigurno zlato, a njihova legenda, Sergej Bjelov, kao da je to i potvrdio kad je odabran da na otvaranju nosi crvenu zastavu organizatora. Iako je suradnja Kićanovića i Dalipagića u Partizanu završila, olimpijski sklad njihovih unutrašnjih kozmosa u dresu s državnim grbom, bio je nikad više ponovljenom rapsodijom košarke. Repka je i dalje bila predvođena superiskusnim Krešom Ćosićem, Mirza Delibašić je bio na vrhuncu karijere, Slavnić, Radovanović i Jerkov bili su evropska košarkaška krema, a Kića i Praja su još podigli visoku letvicu ofanzivnog basketa koju su dvi godine ranije postavili u Manili.
Kićanović (23,6) i Dalipagić (24,4) su na Olimpijadi zajedno ubacili 48 poena prosječno (!) što nikad nije uspjelo niti jednom paru ex-Yu košarice na nekom velikom takmičenju, ubacujući gotovo polovinu koševa selekcije. Dalipagić je, uz šut iz igre preko 60% i penale od skoro 90%, dodao i 5 skokova, dok je Kićan imao nešto niži postotak šuta (55%), a penale je pucao sa preko 87% uspešnosti. Repka je došla do zlata uz osam (8) pobjeda, bez ijednog poraza, upisujući se u istoriju kao jedini tim bivše države koji je došao do olimpijskog zlata i jedini koji je na istom takmičenju bio neporažen!? Protivnici su i na ovom takmičenju padali sa neverovatnom razlikom od 18,5 poena razlike u prosjeku!
Kićanovićev čuveni šut nije iznevjerio niti na Olimpijadi u Moskvi
Ključna je bila pobjeda protiv domaćina, Sovjetskog Saveza, u razigravanju finalne grupe. Susret je otišao u produžetak đe su momci u plavom slavili sa 20-10 i sa ukupnih 101-91 izborili olimpijsko finale. Kićanović je dodao 22 (10-18 iz igre) poena u tom susretu na Dalipagićevih 28, a još 22 (11-18 iz igre) je ubacio u finalu protiv Italije di je bio najefikasnijim Jugoslavenom. Delibašić je dodao 20 koševa, Dalipagić 18, a sjajni Željko Jerkov rulao je sa 16 poena, 13 skokova i 5 osvojenih lopti. Finale je završilo jasnim trijumfom 86-77, a Kićanović je dodao još malo finalnog herojstva u svoj već impresivan košarkaški CV. Naime, svega par sekundi pre kraja davno odlučenog megdana, Kići je, u pokušaju jedne atrakcije, brutalno ušao koljenom u butinu Dino Menegin, tako da je Čačanlija morao biti iznesen sa terena, a zbog povrede nije primio ni zlatnu medalju na postolju za pobjednike , već je umjesto Kiće dvije zlatne medalje primio Moka Slavnić.
Kićanović je samo jednom na Igrama ubacio manje od 20 poena (najslabija predstava bila mu je protiv Brazila – 15 koševa), dok je protiv Italije, u ranijem susretu u grupi i visokoj pobjedi 102-81, Kićo odigrao jednu od najvećih tekmi u plavome dresu. Zabilježio je tad 31 poen, 6 skokova, 6 osvojenih lopti i 5 asistencija. Njegov oficijalni prosjek od 2,4 asistencije na turniru – jednostavno zaboravite. Statistika veli da je u finalu imao dva dodavanja, dok već samo kratki sažetak utakmice, koji imate na YouTube kanalu Baloncesto Yugoslavo, autora Huanana Inoha, pokazuje pet Kićanovićevih dodavanja po današnjim pravilima. Brojka od 7-8 asistencija po susretu čini se puno realnijom. A MVP zlatne Olimpijade u Moskvi? Ajde, bratska podjela Kiće i Praje.
Podvig u Moskvi dodao je jednu potpuno novu dimenziju jugoslovenskoj košarci i ostao je neponovljenom kapitolom njezine istorije; karijerama košarkaša iz te zlatne generacije dodao je oreol istinskih zlatnika basketa bivše države i pored činjenice da se Olimpijada održala bez učešća Amerikanaca. Primjerice, kasnija zvjezdana generacija, predvođena Draženom Petrovićem, nije uspjela nadvladati Sovjete u olimpijskom finalu 1988, a četiri godine kasnije nije više bilo ni šanse za tako nešto jer ostalo se bez države. Nakon Moskve, Kićanovića je čekala njegova sedma i posljednja godina u beogradskom Partizanu, a brkajlija iz Čačka učinio je sve da i sezona 1980-81 ostane upamćena po njegovim bravurama.