
– Jednom sam rekao da ne postoji cena zbog koje bih mogao da izdam Partizan! Kada bi mi ponudili da prohodam, a da ostavim Partizan ja bih to odbio. Zvezdu, naravno, poštujem jer ako ne poštujem Zvezdu, ne poštujem ni sebe, ali u mom srcu postoji samo jedan klub – počeo je priču za Meridian sport jedan od najvernijih navijača Partizana, Nemanja Filipović.
Nemanja, ili Cone, kako ga prijatelji zovu, ima 33 godine i razlikuje se od ostalih navijača po mnogo čemu. Zdravstveni problemi koje ima, možda mu ne dozvoljavaju da hoda, ali on iz kolica prati Partizan čitavog života!
– Partizan je jedna priča i nema drugog kluba! U životu sve može da se promeni, i vera, i ponašanje, i stil života, i stil razmišljanja, možete da promenite pol, ma sve u datom trenutku, ali navijačka vera ne bi smela da se menja! To vam je kao kad menjate krv – rekao je Nemanja, pa otkrio kada je, i na koji način, zavoleo klub:
– Partizan je u našoj kući porodična tradicija. Ja sam ga zavoleo preko dede i oca, krenuo sam da ga pratim preko televizije, dok nisam porastao da mogu da počnem da dolazim na utakmice. Prvo su bile fudbalske, pa košarkaške, bilo je tu i vaterpola, rukometa, čak i tenisa. Ma išao sam na sve sportske grane na koje sam mogao da dođem zbog svog stanja, to jest invaliditeta.

Nemanja je tokom svog života zbog Partizana upadao u razne situacije. Imao je buran nesporazum sa tim menadžerom Zvezde Nešom Ilićem, žestoku raspravu sa Milanom Gurovićem koja se nastavila i van terena, pomogao je Partizanu da pobedi u jednom derbiju pošto je nehotice sapleo Jaku Blažiča koji je potom izgubio loptu, svojovremeno je pogođen kovanicom u glavu, padale su mu petarde ispod kolica, a prateći Partizan stekao je i puno prijatelja, te nam je otkrio još neke neispričane anegdote od kojih su najteže one sa čuvenog meča Partizan – Barselona, na kom je jedan navijač preminuo, kao i susret sa pokojnim Daliborom Andonovim Gruom, nedelju dana pre tragedije.
Takođe, u košarkaškom klubu važi za osobu koja donosi sreću, dok je u fudbalskoj sekciji situacija dijametralno suprotna.
Zaista, život o kom već može da se napiše knjiga, a mi smo sve pokušali da sastavimo u jedan tekst! Da krenemo redom…
KROACIJA I BFC
Prva sećanja na fudbal i košarku su bila dijametralno suprotna:
– Prvo sećanje na televiziji bila je Kroacija, koju svako od nas pamti. Tada se stvarao taj neki Partizan Ljubiše Tumbakovića i koliko god bilo loše sećanje, kasnije je donelo dosta dobrog. Što se košarke tiče, prvo sećanje, kroz maglu, je BFC. Čuvena osvojena titula protiv ekipe iz Beočina, od 0:2, do 3:2. A posle toga i čuveni fajnal-for ’98. godine, to su ti prvi počeci sa TV-a.
Na stadion je otišao pre nego u halu:
– Prva fudbalska utakmica na kojoj sam bio je ona iz kvalifikacija za Ligu šampiona 2002. godine protiv Hamarbija. Cela ta ekipa naših igrača koju je napravio Ljubiša Tumbaković, a Lotar Mateus je kasnije samo uobličio u fenomenalan tim dovođenjem jednog od najboljih odbrambenih igrača, Taribo Vesta, do Tomaša Žonse i ostalih koji su bili u ekipi.
Ubrzo je usledio i dolazak u Pionir:
– Prva košarkaška utakmica na kojoj sam bio jeste Partizan – Unikaha, evroligaški meč u sezoni 2004/05. Tresla se hala, pala mi je petarda ispod kolica, prvi put sam doživeo šok jer sam bio sav u dimu posle toga, ali to je bilo to sazrevanje uz Partizan. To je bila sjajna ekipa Partizana, Dejan Milojević se te godine prvi put oprostio od crno-belog dresa, otišao je u Pamesu, sadašnju Valensiju, a došao je Novica Veličković, to mu je bila prva sezona. Igrao je Luka Bogdanović, kasnije su se priključili Pera Božić i Uroš Tripković, mnogo dobrih igrača je bilo, od stranaca je bio Blejk Step koji je sada odličan igrač pokera. Čuveni Horhe Garbahosa igrao je za Unikahu i bio je u punoj snazi, njegove trojke su mi uništile tu utakmicu, ali je i dalje lepo pamtim jer je bila prva.
Košarku posle toga nije propuštao…
– Bio sam na skoro svim evroligaškim utakmicama od 2005. do 2016. dok je otac bio živ. Ne bih sad da preterujem, ali mislim da sam u tom periodu propustio samo dve utakmice. Od 2016. pa do danas je malo više propušteno zbog situacije, ali od kad smo se preselili u Arenu, gde mi je lakše da dođem, dajem obećanje da ću dati sve od sebe da ne budu ni dve propuštene kući! U onom periodu od 2005. do 2016. išao sam i na neka gostovanja, u Niš, Kragujevac, Valjevo… Bio sam jako lepo prihvaćen od kluba i uprave koja je godinama bila ista. Od nove uprave sam takođe fenomenalno prihvaćen, oni su se čak još srdačnije pokazali i ispoštovali su me kao istinskog navijača Partizana!

I, kako sam kaže, ima daleko više dobrih, nego loših rezultata:
– Po mom proračunu, blizu 300 košarkaških utakmica sam gledao uživo i imam jako dobar skor. Imao sam daleko više lepih nego ružnih trenutaka, prva ružna koju ću pamtiti uvek je Cedevita u Areni i trojka Nolana Smita. Ta trojka je, sa ove tačke gledišta, možda čak i dobra trojka! Da se nije desila, košarkaški klub možda ništa ne bi menjao u smislu modernizacije kluba i ostali bi na istom nivou. I tada je Partizan bio jak, u košarci nikada nije bio slab, ali je ta trojka došla kao bolno otrežnjenje. Ja se nisam radovao porazu Zvezde od Cibone tada, znao sam da ako se radujem tuđoj nesreći, mene će dohvatiti još veća nesreća. I, dohvatila me je, i pored toga što se nisam radovao. Taj poraz je u tom trenutku bio pretežak, ali je bio jedna kapsula koja je osvežila i podmladila Partizan, te mu dala opomenu za godine i decenije koje dolaze.
Pored muškog tima, pratio je i košarkašice:
– Marina Maljković je napravila čudo sa košarkašicama. Smatram da kada Željko Obradović ode u penziju, Marina može da bude jedini legitimni naslednik na klupi!

Posebno mesto odabrali smo za ovaj intervju – našli smo se tamo odakle smo zajedno pratili polufinalni meč fajnal-fora Evrolige 2010. godine:
– Taj čuveni fajnal-for… Bila su velika očekivanja, čak i prevelika, evo upravo smo u ovom kafiću sedeli i gledali utakmicu protiv Olimpijakosa, samo se tada kafić zvao drugačije. Zato sam i odabrao da se ovde nađemo, možda će to biti predznak da ove sezone dočekamo neki novi fajnal-for! Kada bi rekao da verujem da će se to desiti ispalo bi kao da ja nešto znam unapred, a ne znam, ali želim da se to desi! Te 2010. Partizan je dokazao da je sve u životu moguće.
NEŠA ILIĆ, JAKA BLAŽIČ, MILAN GUROVIĆ…
Prateći košarkaški klub, Nemanja je upadao u različite situacije, pa je sa nama podelio neke zanimljive anegdote:
– Bilo je anegdota, otkriću vam jednu u kojoj se našao i tim menadžer Crvene zvezde Neša Ilić. Moj otac je još bio živ, desila se ona čuvena utakmica kada se igralo tri na pet, kada je Partizan bio domaćin. Prvo je izbačeno pola hale, zatim i ostatak navijača. Moj pokojni otac i ja ostali smo uz osoblje ispod koša. Otac i ja smo komentarisali da je smešno da se igra tri na pet i da nije bitno ko će da pobedi, da utakmica nije regularna i da ne treba da se igra. Tu je glavni sudija utakmice, Ilija Belošević, pokazao obezbeđenju da mene izbaci iz hale. To je bio presedan, rečeno je da sam nešto dobacio, a to se nije desilo! Ja nemam problem da dobacim, to sam i radio, ali se tada nije desilo – rekao je Cone, pa nastavio:
– Zatim je video da je pogrešio, pa je umesto mene izbacio mog pokojnog oca. Ja sam nastavio polemiku, rekao da je to nepravda, da je omalovažavanje osoba sa invaliditetom i da treba da me izbaci. E tu je tim menadžer Crvene zvezde, Neša Ilić, ne sećam se baš do detalja šta tačno rekao, a ja mu nisam ostao dužan, pa sam mu uzvratio. Nije bilo prijatno ni sa jedne, ni sa druge strane, ali desilo se u žaru borbe. Posle toga, pa do danas, odnos između nas mogu da definišem na sledeći način – on je predstavnik svog kluba, a ja sam predstavnik svog kluba. Poštujem ga kao tim menadžera Crvene zvezde i želim mu sve najbolje.
Pored ove, bila je i situacija u kojoj je statističke kolone mogao da popuni i jednom ukradenom loptom:
– Bila je i ta situacija sa Jakom Blažičem, sezona 2014/15. kada smo prvi put ostali bez titule posle godina i godina dominacije. Blažič se žalio sudiji, nemojte me držati za reč, ali mislim da je u pitanju Juras, da sam ga ja sapleo ispod koša. Da li jesam, da li nisam, ne tvrdim, zato što u tom trenutku kad sam bio u kolicima nisam imao nogare za noge, pa sam možda u žaru borbe, u tom trenutku i ja ušao u igru. Jer kada sam pored terena i ja se osećam kao šesti igrač. Ja ne mogu da sedim na košarkaškoj utakmici kao u pozorištu ili bioskopu. Ova situacija je bila preneta kao da sam ja to namerno uradio, pošto je Zvezda izgubila loptu, a mi smo taj derbi dobili. Možda nije bilo odlučujuće, ali mi je, sa ove tačke gledišta, i pored toga što nije bilo namerno i režirano, nekako i drago što sam na taj način pomogao Partizanu da dođe do pobede.

Pored Neše Ilića i Jake Blažiča, Nemanja je imao žučnu raspravu i sa Milanom Gurovićem posle koje je zaradio kovanicu u glavu:
– Da se vratimo na 2005. godinu kada su i tribine bile pola-pola. Reagovao sam malo nezrelo, ali imao sam 16 godina. Gurović je promašio trojku za vođstvo u finalnoj seriji, a ja sam dobio kovanicu, koju i dan danas čuvam, u glavu. Biće da je to od navijača Zvezde jer su oni bili iza mene, rasečena mi je glava, ali nije bila bitna ni povreda, već moj potez. Hvala Bogu, uz mene je bio pokojni otac koji me je smirio jer sam ja od sreće skočio iz kolica i počeo da pričam svašta Milanu Guroviću koji mi to nikada nije zaboravio, pa smo imali i jedan verbalni duel van terena, blizu mesta gde smo obojica stanovali. Ali, ajde, ovim putem kažem da sam odreagovao nezrelo, ali se ne kajem što sam mu rekao jer se na kraju dokazalo šta je njemu predstavljao i značio Partizan. Nisam trebao tako da reagujem i to van terena sigurno ne bih ponovio!
Ipak, nisu Nemanjin staž u hali pratile samo situacije sa Crvenom zvezdom:
– Da ne bude samo derbi,derbi, derbi, košarka mi je još više prirasla srcu u finalu sa Hemofarmom u sezoni 2005/06. Za tim iz Vršca igrao je čuveni Miljan Pavković, ja sam ga na kraju pitao za dres, on ga je skinuo i dao mi ga je, a taj dres je i dalje u mojoj kolekciji.

Da nikom ne ostaje dužan, osetio je i nekadašnji košarkaš, ali i predsednik Partizana, Nikola Peković:
– Imao sam situaciju i sa Nikolom Pekovićem. Kada je u dresu Panatinaikosa zakucao protiv Partizana i radovao se tom zakucavanju mene je to mnogo pogodilo. Čak sam mu to i rekao kada je postao predsednik Partizana, ali da kažemo da mu opraštamo ružan gest jer se kasnije i vratio tokom lokauta, zato što je kasnije, kao predsednik, prihvatio klub u teškoj situaciji i gurao koliko je mogao u jednoj od najtežih sezona. Nije promenio genetiku kluba, nije promenio kod, jesmo se borili za egzistenciju, grcali u dugovima, ali ostali smo Partizan! Sa Partizanom i u beton ligu, samo da to ostane onaj Partizan koji je bio i na osnivanju!
UTAKMICA ŽIVOTA I SMRTI
Nemanja nam je otkrio i jednu tragičnu, ali malo poznatu scenu iz Pionira:
– Košarka kao košarka je daleko više od igre, nekada zna da bude i pitanje života i smrti. Svi se sećamo čuvene pobede Partizana protiv Barselone u krcatom Pioniru 2010. godine. Barsa je imala napad za pobedu, Pit Mikel je gađao, Lorens Roberts skinuo loptu sa obruča, a sudije su pet minuta gledale ponovljeni snimak. Sve se završilo dobro po Partizan koji je pobedio i pored toga što mi se čini da je ovaj koš mogao da bude priznat i da Barselona trijumfuje. Zbog čega sve to spominjem? Ta utakmica je baš utakmica života! Atmosfera je bila uzavrela, Lamonika je pregledao snimak, iščekivanja su bila velika u krcatoj hali Pionir… Proglasila se pobeda Partizana i u tom trenutku je jednom od navijača pozlilo, a on je kasnije preminuo. Dečko je bio moje godište i srce mu je prepuklo kada je čuo da smo pobedili. Vidite koliko je Partizan linija života i smrti, nisam siguran da je nesrećni dečko imao 20 godina, a preminuo je posle te utakmice.
Prateći košarkaški klub, Nemanja je upoznao i dosta poznatih ličnosti:
– Ovom prilikom bih pozdravio Milana, frontmena grupe Neverne bebe, velikog partizanovca i gospodina pre svega. Pozdravio bih, naravno, Mariju Kilibardu, veliku Grobarku, u svakom pogledu i poručio bih joj da se vrati na utakmice, dugo je nije bilo, od utakmice sa Makabijem, 2010. u Areni. Tada sam je ja bar poslednji put video na utakmici, ovog puta je pozivam da dođe i izvinjavam se ako grešim, ali ne verujem da grešim. Tu su naravno i navijači, koji su uvek velika podrška, a posebno grupa Odabrani!
Ali, jedno ime se posebno izdvaja – pokojni Dalibor Andonov Gru:
– Moram da spomenem Dalibora Andonova Grua i otkriću ti jednu situaciju. Nikada neću zaboraviti naš poslednji susret, naš odnos je bio takav da je on ikona mog detinjstva i odrastanja, a kroz Partizan je sve to još više jačalo! Na svakoj utakmici smo se pozdravljali i pričali, odnos je postajao sve jači i jači, čak smo se i privatno družili… Poslednji put sam ga video nedelju dana pred smrt, ni u poslednjim najgorim snovima nisam očekivao da bi nešto onako moglo da mu se desi! Trenirali smo u istoj teretani, on je meni rekao: „Šta je, spremaš se da se nagruvaš i loviš ženske po utakmicama?“, a ja sam mu uzvratio sa: „Pusti ti mene i ženske, šta ti tu poziraš?“, pa ona čuvena psovka, p***o ćelava. Nasmejali smo se obojica, rekao sam mu vidimo se na utakmici, a on je odgovorio: „Naravno da se vidimo, u to ne sumnjaj!“. Posle nedelju dana se desilo to što se desilo i meni je nepojmljivo da takav jedan lik tako završi! Ja ne krivim Dalibora, to je nesrećan slučaj, ali čovek mora da bude na oprezu koliko god može. Mlad život se ugasio, on je bio jedan kvalitetan muzičar i čovek i veliki, veliki partizanovac na šta sam ja ponosan! Bila je čast biti u njegovom društvu!

GLEDAO TRI OD PET NAJVEĆIH GREHOVA FKP
Kako je došlo do toga da za košarkaški klub bude talija, a da ga u fudbalskoj sekciji smatraju za baksuza, pokušao je slikovito da objasni:
– Bilo je puno lepih trenutaka, kako u Evropi, tako i domaćem šampionatu. Ružnih je takođe bilo, od te Artmedije koju pamtim ceo život, Petah Tikve, Šamroka… Ako bih nabrojao, od pet Partizanovih grehova od kad postoji klub ja sam bio prisutan na tri. Očigledno tu nešto ne štima između mene i fudbalskog kluba, ali neka bude da sam ja baksuz i da želim to da promenim. Nemoguće je da sam za jedne talija, a za druge baksuz.
Na fudbal ne ide već sedam godina i to zbog samo jednog razloga – mesta za invalide nema, te je do stadiona i tribina skoro nemoguće doći:
– Bilo je i utakmica domaće lige, ali fudbal, na moju veliku žalost, vremenom gledam i pratim sa stadiona sve manje. Kako su se uprave menjale, a menjale su se, gubio sam kontakt sa fudbalom jer nisam mogao da nađem zajednički jezik sa čelnim ljudima kluba. Gde da se nađe parking mesto, zbog kolica, pa gde mogu sa kolicima, uopšte gde bih ja lakše bio jer je to stadion. Proleće, leto i jesen ja bih mogao biti na tartan stazi, pa nisu mislili da je bezbedno, zbog mene, baklji, navijača… Pa zbog nekih cifri koje bi mogle da stignu kao kazna, ako budem na tartan stazi platiće se pet, pa deset hiljada evra, ma to su bile sve neke smešne priče… I poslednja utakmica na kojoj sam bio desila se 14. jula 2015. u kvalifikacijama za Ligu šampiona protiv ekipe Dila Gori.
Nemanji je najveća želja da se ovaj problem reši i da svoj Partizan može da prati na način na koji definitivno zaslužuje:
– To je bila poslednja utakmica koju sam gledao sa stadiona, ali imam veliku želju da se vratim i da pratim Partizan. Pošto otac više nije živ, mogao bih samostalno da budem prisutan, pa da vidim da li postoji neko rešenje kako bih dolazio do stadiona, kako bih se vraćao kući i kako bih prisustvovao fudbalu. Hteli mi to da priznamo ili ne, kad se čovek rodi u Srbiji prvi sport koji zavoli je fudbal. To što ja bolje poznajem košarku i više sam je pratio jeste zato što mi je otac bio košarkaški trener, pa sam više o tome učio.
NEKA BUDE SEDAM, KAO LOTO!
Imao je apel i za upravu:
– KK Partizan mi je mnogo dao u životu, ove godine, Bože zdravlja, punim 18 godina od kako sam aktivno uz košarkaški klub. Ne mogu da kažem i fudbalski jer je bilo tog prekida, ali opet, apelujem, da se proba, da bar dođem na razgovor kako bi se rešio problem i našlo rešenje da ja mogu da prisustvujem bar nekim utakmicama. Ne moram svim, ali bar nekim. Mene ne zanima da li mi igrali Ligu šampiona, Ligu Evrope ili Super ligu, ja volim Partizan nevezano od protivnika. Meni je Partizan bitan i Partizan mi je glavni – rekao je Nemanja, pa dodao:
– Ne moram ja više da idem na stadion, nego je stvar da ja to želim! Nemoguće je da te jedna sportska grana kuje u zvezde, a sa drugim nikako da pronađem zajednički jezik. Evo da uporedim, za jedne sam baksuz, a za druge sam mali Stanoje, talija! Jako veliku volju imam da probam da se vratim na fudbal posle punih sedam godina. Neka bude sedam kao loto, sreća!

OČEKIVANJA – UVEK NAJVEĆA
Otkrio je Nemanja i šta očekuje od sezone koja je pred nama:
– Očekivanja što se tiče košarke za mene su uvek bila velika. Čak i one 2016. kad je klub bio u krizi, gde smo se vagali da li ćemo ostati pod istim imenom, grbom i APR brojem pod kojim smo hvala Bogu i ostali, meni su i tad bila velika očekivanja. Ove godine se nadam da će Partizan da pokaže šta je Evroliga sa Partizanom, a šta je bila bez Partizana. To znači da Partizan zaslužuje najmanje top osam Evrolige, a možda i više od toga.
A posle toga se dotakao i fudbala:
– Što se tiče fudbala, očekujem da ljudi u klubu shvate koliko je bitno da celo sportsko društvo diše kao jedan. Moraju malo više da se približe navijačima, da se taj navijač malo više privuče na stadion. Ne mogu da budem toliki hazarder i kažem, e, sigurno ćemo osvojiti titulu! To je želja, a očekivanja su da budemo još konkurentniji nego prošle godine kada smo stigli na korak od titule i Kupa.
Ipak, jedan san se izdvaja među ostalima:
– Neostvareni san i velika želja mi je da osvojimo Evroligu sa Željkom. Na taj način bih zaokružio celu priču, kada sam krenuo na košarku imao sam 16 godina, a sada imam 33. Krenuo sam sa kosom, sada je više nemam. Kada bismo osvojili Evroligu zatvorio bih jedan krug, a otvorio neki novi, pa, ko zna, možda bih krenuo i sa fudbalskim timom da pišem istoriju.

FAVORITI MEĐU IGRAČIMA
Za kraj, Nemanja je dobio jako težak zadatak, koji je morao da bude malo olakšan – zamolili smo ga da od igrača koje je pratio kroz košarkaški i fudbalski klub sastavi omiljenu petorku (košarka) i tim koji bi u formaciji 4+1 vodeo da vidi na malom fudbalu (fudbal).
Od po jedne petorke, stiglo se do po tri u oba sporta:
– Ne mogu da sastavim samo jednu petorku, auu baš, baš je teško pitanje! Svi igrači koji su prošli kroz Partizan su mi značili, tu su mi i neki školski drugari igrali, pomenuću Aljošu Mitrovića, išli smo zajedno u školu i bili dobri drugari, to je čovek koji je igrao na fajnal-foru u Parizu i samim tim taj podatak govori ko je on i šta je on bez obzira što je bio najmlađi u tom trenutku. Ja neću moći da sastavim samo jednu petorku, neka budu tri petorke, a ostale igrače ćemo pokušati da nabrojimo. Ne želim da se ogrešim o nekog, mada i deset petorki da napravim ću se ogrešiti – počeo je Cone, pa otkrio prvu petorku:
– Aleksandar Đorđević na kecu, dvojka bi bio Predrag Danilović, zbog mnogo čega. Danilović je prema meni ostavio utisak pravog gospodina i uvek sam bio uvažen sa njegove strane. Trojka neka bude Jan Veseli, u ono prvo vreme kod Duleta, pre nego što se otisnuo u NBA. Novica Veličković, moj prijatelj, drug, moj brat, neka bude četvorka! On je došao u klub kada sam ja počeo da pratim Partizan uživo, on je završio karijeru, a ja sam i dalje uz klub, sada smo na istom zadatku! Prva petica biće Vlade Divac. Situaciju sa Zvezdom mu opraštam jer je imao želju da podigne srpsku košarku, pošto je i Zvezda igrala Evroligu, imala je sredstva da ga dovede. Svako ima pravo da pogreši jednom u životu i opraštamo mu, naravno, ako to ne ponovi.

Ni druga petorka nije „za bacanje“:
– Krenućemo od petice i stavićemo bivšeg predsednika Nikolu Pekovića, četvorku bih dao… Moderna, malo jača četvorka neka bude i pored toga što ne igra na toj poziciji – Aleks Marić. Zbog svega što je uradio one jedne sezone! Žao mi je što nije bilo situacije da se vrati u klub i odigra bar još jednu sezonu. Trojka u drugoj petorci… Neka bude Aleksandar Ćubrilo. On je bio neko lako krilo, imao je prodore, zakucavanja, igrao je zaista odlično. Na poziciji dva – čovek koji je igrao u tom istom periodu i čovek kog mi je žao što nisam bio u mogućnosti da gledam, to je čuveni Haris Brkić! Kec će pripasti… E tu mi je sad velika dilema, koga staviti na keca… Dvoumim se između Vladimira Đokića i Dragana Lukovskog, ali neka bude Vlada Đokić jer je to jedan sjajan čovek i veliki gospodin!
Dve od tri su gotove, a igrača ima još mnogo…
– Treća petorka, ništa manje važna od prve dve! Ova petorka je meni mnogo draga, na mestu plejmejkera biće Pera Božić, pozicija dva čuveni Dušan Kecman, ne moram da pričam zašto je čuven i zašto mi je drag, jedan veliki gospodin za mene! Na poziciji tri, tu će se svi iznenaditi – Nenad Čanak! To je jedan veliki Grobar i jedan veliki gospodin. Svi ćemo se setiti kako je izgubio od Zadra u punoj Areni, gde je puna Arena, po meni nepravedno, tražila ostavku Čanka, a on je odmah posle utakmice ispunio želju navijača. To je pravi princip čoveka koji voli i poštuje klub! Pozicija četiri, naravno, ne smem da ga izostavim – Dejan Milojević! Deki je Grobarčina i naš pravi čovek. Pozicija pet… Kome da damo?! Nisam stavio nikog iz ove generacije koliko vidim, a ogrešio sam se… Ovu peticu koju stavljam, po meni će biti pravi partizanovac i napraviće nešto veliko, to je Balša Koprivica! Mislim da je on pravi Grobar od glave do pete, imao je od koga da nasledi, od oca, i mislim da zaslužuje da bude u ovom društvu.

Deluje da je 15 igrača za skoro 18 godina praćenja košarke premalo, pa je Nemanja mora da spomene još neke:
– Želeo bih da spomenem još neke igrače koje nisam nabrojao i nisam mogao da poređam, a to su Saša Pavlović, Milenko Tepić, Uroš Tripković, Bogdan Bogdanović… To su, hvala Bogu, sve ljudi koje sam ja uživo gledao i koji su mi značili na neki način. Tu su i Goran Grbović koji je meni jedna od ikona, Vesa Petrović kog nažalost nisam gledao uživo… Nekog ću izostaviti i ispašću grešan prema njima…
Na klupi – dilemu nema:
– Na klupi nema dileme, tu se nalazi gospodin, legenda, mag, božanstvo što se tiče nas partizanovaca – Dule Vujošević! Jedino mi je žao što je on na kraju žrtvovao sebe zarad Partizana. Ne podržavam kako je otišao iz kluba, Dule Vujošević nije želeo da napusti brod koji je krenuo da tone, Dule Vujošević je želeo i da pogine za taj brod koji je krenuo da tone, ljubav je preovladala razum i sebe je žrtvovao zarad Partizana. Drago mi je da su sada Partizan i Dule u dobrim odnosima posle svega. Naravno, želim da pohvalim i Željka Obradovića! Niko nikada neće biti bolji od Željka Obradovića, tačnije ako budem živeo 1000 godina, onda možda hoće… Ali, ne verujem! Njemu hvala što se vratio u jako teškoj situaciji u Partizan, kao jedan istaknuti trener i rizikuje svoju biografiju. Jer, znate, obraz se teško stiče, a lako prlja.

Situacija sa fudbalskim timom deluje da je bila daleko lakša:
– Kralj na golu, ispred njega Taribo Vest… Koga tu da stavim da se ne ogrešim… Neka budu Dragan Ćirić, Saša Ilić i u napadu… Kleo!
Drugi tim je takođe veoma kvalitetan, ali ima neka iznenađenja:
– Drugi tim… Ja sam ga voleo i poštovao, volim ga i poštujem i dalje i želim mu da se izbori sa svim nedaćama koje ima u životu. To je naravno Radovan Radaković! Ovim putem mu želim dobro zdravlje i još veću borbu ka izlečenju! U odbrani, možda se neko neće složiti, i uz svo poštovanje mlađima i talentima, ja ću tu staviti doktora odbrane koji je sve dao Partizanu, to je Bojan Ostojić! Ove godine je nažalost otišao iz kluba, ostao je u Teleoptiku koliko znam… Eto on! Dalje, Vlada Ivić čuveni, zatim Zvone Vukić i, stavićemo „lažnu devetku“, Veljka Paunovića!

A za kraj, tu je i treća petorka za mali fudbal:
– U treću petorku, stavićemo malo starije što pamtim, a to je… Ajde Đorđe Pantić iz mlađe garniture, napred će biti Peđa Mijatović i pored toga što mu i dalje ne opraštam onu prečku protiv Holandije, to će me celog života proganjati. Zatim Savo Milošević, Igor Duljaj i još jedan, znam da je dobar za mali fudbal, Albert Nađ. On je uvek sve davao Partizanu!
Originalni članak: Maxbet sport.rs