Ana Kostić o Adinu Vrapcu

Ovo je moja priča, priča o Adinu Vrapcu.

14804942_202452993498213_238916209_n

Kada odemo na utakmicu, svi gledamo igrače samo kao igrače. To je uglavnom ono što nas zanima. Kako igraju, kako se kreću, da li daju sve od sebe, kome ide, kome ne ide… retko primetimo da li je neko smršao, ugojio se, promenio frizuru… što je u principu normalno za nas navijače. Ali… kada sam prvi put videla Adina Vrapca, nisam mogla da se otmem utisku. Taj momak me svojom pojavom oduševio. Ja sam u njemu videla nešto više od igrača. Videla sam u njemu (gledano sa strane jedne majke) jedno neiskvareno, pošteno i pozitivno dete. Osvojio me svojim osmehom, a morate priznati da ga uvek ima.

I tako, prolazile su utakmiice, prođe i sezona, pa pauza, pa dođe i druga sezona, a ja sam svaki put kada ga vidim osetila neodoljivu potrebu da sednem i ispričam se sa njim. Naročito onda kada bi se okrenuo ka našoj tribini i uredno nam se, uz osmeh, javio mahanjem ili podizanjem palca. Tada sam se uvek trudila da mu pokažem da nije sam, da smo uz njega.

Znam da će se mnogi pitati “zašto baš on”? Ne znam… ima nešto… jednostavno rečeno čim sam ga videla odmah sam ga spazila.

Rešila sam da ispunim svoju želju, kontaktirala sam ga i pitala da li bi hteo da da intervju za naš sajt, što je on rado prihvatio. Našli smo se u njegovom omiljenom kafiću CASA NOVA u Gospodar Jovanovoj ulici. Ušao je, kao i uvek, sa širokim osmehom, opušten i veseo. To je ono što me uvek oduševi kod njega. Seli, poručili piće i počeli razgovor.

Znam… trebao je to da bude intervju, ali ja jednostavno to nisam mogla da uradim. Snimanje i slikanje bi pokvarilo tu opuštenost koju smo imali. Rešila sam da se ispričamo, onako prijateljski, pa da taj razgovor prepričam.

Pričali smo o svemu i svačemu. Nije me interesovalo ono što svi znaju, što može da se nađe u Vikipediji. Interesovalo me je to kako se snašao, sa kim se druži, kako provodi slobodno vreme…

Kao dečak od 10 godina je hteo da trenira fudal, ali par drugova je počelo da trenira košarku pa je zbog društva počeo i on. Ispostavilo se da je talentovan pa je brzo prešao od početnika do ozbiljnije grupe i tako je počelo njegovo interesovanje za košarku. Bio je neko vreme u Nemačkoj i danas je tu gde jeste. Zadovolljan je što igra u tako velikom klubu kao što je Partizan, a na pitanje kakvi su mu planovi, rekao je da bi voleo posle ove godine da ostane još jednu godinu u Partizanu… U prvoj sezoni mu je bilo teško u Beogradu, nikoga nije poznavao, nije se snalazio u gradu, ali kaže da mu je sada super, da je upoznao grad i sve mu je mnogo lakše… Iz razgovora sam videla da je dosta vezan za majku i da je ona imala dosta uticaja na sve što je uradio u životu. Jedinac je. Voli svašta da jede, ali nema ništa bez mamine pite.

Ko mu je uzor… Dijamantidis, a od igrača sa naših prostora kaže uvek mu prvi padne na pamet Bogdan Bogdanović.

Na čemu najviše radi… mora da poboljša rad nogu i šuteve, naročito iz slobodnih bacanja.

Razlika između dva trenera koji su ga trenirali u Partizanu… Peri Božiću je izuzetno zahvalan jer ga je on doveo u Partizan,  jako ga ceni i poštuje i misli da je sinonim za Partizan, ali evidentno nije još bio spreman da bude prvi trener, a za Džikića kaže da je iskusan i jako dobar trener koji definitivno zna šta treba da radi.

Poruka deci… sport može samo pozitivno da utiče na vaš život. Mnogo znači baviti se sportom.

Poruka navijačima… Mnogo nam značite, osećamo uvek vašu energiju, vi ste nam velika podrška, vetar u leđa. Ostanite pozitivni kao i do sada.

Kaže da je sa svima u dobrim odnosima, da su dva puta dnevno na treningu zajedno, privatno se druži i sa ljudima koji nisu poznati široj javnosti, a od svojih saigrača najčešće je sa Andrićem, jer su komšije. Veliki prijatelj mu je Glogovac za koga ga veže druženje od ranije i srećan je što je on sada bliže (Mega) pa mogu da se viđaju češće. Voli životinje, planira da uzme psa, koji će mu biti prijatelj i koji će mu praviti društvo kada dođe kući sa treninga, utakmice, puta…

Ovo su samo neka pitanja koja sam mu postavila, a koja su trebala da budu u sklopu intervjua. Ostatak razgovora je protekao u neobaveznoj priči koja verovatno ne bi bila interesantna široj javnosti.

Eto, ja sam svoju želju ispunila i moram reći da mi je sada još draži. Dokazao je ono što sam i mislila, da je jedan sjajan momak, pošten, iskren, veseo i pozitivan.

Ovom prilikom želim da mu se zahvalim na odvojenom vremenu za razgovor i da mu kažem da će od mene i moje porodice uvek imati apsolutnu podršku u svemu. Sigurna sam da nismo jedini.

 

Ana Kostić