Kecman 10 godina kasnije: Daj da šutnem, pa šta Bog da!

Za neke intervjue poseban uvod nije potreban. Za ovaj je dovoljno napisati – 25. april 2010. godine, Arena u Zagrebu i Dušan Kecman. Sasvim dovoljno podataka da se zaključi da je to datum koji navijači Partizana podjednako pamte kao i 16. april 1992.

Dušan Kecman

Marko Metlas/EB via Getty ImagesDušan Kecman

Neverovatan koš Dušana Kecmana pamti se koliko i nestvarna trojka Aleksandra Đorđevića u dvorani Abdi Ipekči u Istanbulu. Ostalo je istorija.

Uskoro se navršava puna decenija od neponovljivog finalnog duela ABA lige i koša koji je našeg sagovornika učinio besmrtnim. Imao je Partizan boljih igrača, bilo je i bitnijih koševa, ali Kecmanov pogodak nikada neće izbledeti i tog prolećnog dana 2010. ušao je u crno-belu aleju besmrtnih.

U međuvremenu je ko zna koliko puta pričao na tu temu, ali i danas sa neskrivenom emocijom u glasu premotava film.

“I danas me ljudi podsete na tu utakmiocu, koš i pobedu. Sa ove vremenske distance čovek vidi specifičnost tog koša i kakav je to bio uspeh. Svi mi koji smo bili deo tog tima sezonu 2009/10 pamtimo po nečemu najlepšem. Ostvarili smo najveći uspeh kluba posle osvajanja Lige šampiona 1992. i mnogo je lepo kada se ljudi deceniju kasniije sete tog koša,” ističe Kecman za Sport Klub, koji pamti svaki detalj uzbudljive završnice u zagrebačkoj Areni.

You Tube

You Tube

Pre nego što se ušlo u infarkt završnicu razmišljao sam da smo mogli i morali meč da rešimo u regularnom delu utakmice. Nekim promašenim slobodnim bacanjima dali smo Ciboni šansu da obezbedi produžetak, a gotovo identična slika bila je i u produžetku. Imali smo kontrolu igre i rezultata, ali je Lorens Roberts promašio dva penala na pola koša i dao im mogućnost da imaju šut za pobedu. Kad se setim tih poslednjih desetak sekundi… Lopta se odbila u ruke Gordonu, on je dodao Tomasu, koji je u ćošku asistirao Bogdanoviću. Bojan je do tog momenta trojke šutirao 0/6 ili 0/7 i onda je u pogodio u najbitnijem trenutku. Pomislili smo: ‘Da li je moguće da gubimo dobijenu utakmicu već drugi put?’ Pogledao sam ka semaforu, vidim da ima još 0.6 sekundi do kraja. Sudija uzima loptu od Rašića kako bi sačekao da se rezervni igrači i članovi stručnog štaba Cibone koliko-toliko pomere sa terena i u tom trenutku verovatno niko od njih nije ni pomislio da će neko od nas pokušati da šutne ka košu. Sudija je u nekom trenutku vratio loptu Rašiću i tražio sam da mi što pre doda, da pokušamo da uputimo taj poslednji šut, pa, što se kaže, šta nam Bog da. Bog nam je dao pobedu.”

Koš ne samo da je šokirao igrače i navijače Cibone, već je iznenadio i režisera prenosa. Mnogi pored TV ekrana u prvom trenutku nisu znali šta se dogodilo, a euforiju u Areni brzo je zamenila kolektivna neverica.

Ne postoji dobar snimak, da se vidi ceo teren i situacija sagleda iz nekog drugog ugla i perspektive. Najvažnije da je lopta ušla u koš, a nama je dovoljan i snimak sa telefona da nas podseti na nezaboravne dane. Sve ostalo je istorija. Najlepše je što slike iz Zagreba ne blede, što danas na naše utakmice dolaze ljudi sa decom koja te 2010. nisu ni bila rođena. Dođu, čestitaju i onda deci objašnjavaju da je to čika što je dao onaj koš. To su mnogo lepe stvari, sigurno čoveku ostaje uspomena na čitav život. Žao mi je samo što nisam zapisao i sačuvao sve čestitke i poruke koje smo tim i ja dobili po povratku u Beograd. Da ih imam za sva vremena.

Cibosi se ni deceniju kasnije ne mire sa porazom pred 16.000 svojih navijača, a nedavno je Marin Rozić izjavio da Kecmanov koš danas, uz mogućnost provere, ne bi bio priznat.

U sportu ima milion situacija gde posle naknadnog gledanja snimaka može da se raspravlja da li je regularno ili nije. To je možda u nekom momentu i draž sporta. Imamo VAR u fudbalu, ali i nedoumice da li je njegovom primenom uništen ritam utakmice. U tenisu je hok-aj sistem mnogo pomogao. Što se mene tiče, verovatno da sam bio na drugoj strani, ne znam koliko bi mi vremena bilo potrebno da se oporavim od takvog šoka. To jeste specifična situacija, Fajnal-for u Zagrebu, ali šta da se radi…

You Tube

Interesantno je i da Kecmanov dalekometni koš u Zagrebu nije bio usamljen primer te sezone. Sadašnji tim-menadžer crno-belih naglašava i da nije samo puka slučajnost.

Postigao sam koš sa pola terena protiv Tamiša u Pančevu, Aleks Marić je sa pola pogodio u duelu sa Hemofarmom, a onda i taj koš u finalu ABA lige. Kao klinac zamišljao sam sebe u sličnoj situaciji, milion puta oponašao šut Saleta Đorđevića iz Istanbula, maštao da je tako nešto moguće… Mnogo rada treba da se uloži, mnogo odricanja je potrebno da uopšte dođeš u situaciju da tako nekim košem možeš da rešiš utakmicu. Godinu dana ranije u Panatinaikosu smo Dule Šakota i ja svaki dan pred meč izmišljali koševe iz ludačkih pozicija, takmičili se i verovatno mi je sve to ušlo u neku rutini što se tiče specifičnosti, daljine, procene šuta i kako da izbacim loptu. Te sezone sam bukvalno sa istog mesta pogodio protiv Lotomatike iz Rima. Vremenom sve ulazi u neki automatizam pa čak i neverovatni šutevi koji se pogađaju jednom u 10 hiljada pokušaja. Meni je zapanjujuće da su sada igrači odustali od bilo kakvog pokušaja da upute loptu ka košu pri kraju četvrtine zarad jednog promašaja u statistici. A taj koš u konačnom rezultatu može da odluči pobednika.

Još jedan upečatljiv detalj sa parketa zagrebačke Arene je i slavlje Duška Vujoševića. Trofejni trener je trčao i smejao se, prizor koji su mnogi prvi i poslednji put videli.

Stefan Sinovec, Aleksandar Rašić, Aleks Marić, Dušan Kecman.jpg

Rodolfo Molina/EB via Getty Images

Šta mi je rekao u svlačionici? Ništa specijalno. Nikad nikoga nije isticao pojedinačno. Čestitao je svima, a nije bilo mnogo priče i velikih izjava. Na terenu smo već proslavili i emotivno se ispraznili. Kod nas je u to vreme važilo pravilo da se svaka završena utakmica brzo zaboravlja i odmah se okrećemo narednoj. Očekivao nas je Fajnal-for Evrolige u Parizu i početak domaćem prvenstva. Tako se razmišljalo, tako smo se fokusirali i trenirali. Verovatno bi neko zbog značaja i specifičnosti situacije pomislio da treba da se slavi nekoliko dana, ali mi smo uvek razmišljali daj da završimo posao najbolje što možemo, a vremena za proslavu će biti na kraju sezone.

Kecman se posle osvojene Evrolige sa Panatinaikosom u leto 2009. vratio u rodni grad i sa 32 godine bio je najstariji igrač Partizana. Sve najbitnije utakmice odigrao je fenomenalno – rešio je meč sa Efesom u Pioniru, Makabi je sa sedam trojki iz devet pokušaja ‘okrenuo’ u Tel Avivu u prvoj utakmici četvrtfinala, a kruna je bio koš u Zagrebu. Bez sumnje najbolja sezona u karijeri u poznim igračkim godinama.

You Tube Sport Klub

Dule i saigrači su imali poverenje u menje i to mi je mnogo značilo. Tokom karijere sam se trudio da igram onako kako se utakmica otvori i okolnosti nalože, a te sezone verovatno se sve poklopilo. Imao sam 32 godine i sa mnogo samopouzdanja vratio sam se u Partizan. To je verovatno bio rezultat mog boravka u Panatinaikosu i rad sa Željkom Obradovićem, kao i svakodnevni treninzi i razgovori sa takvim zvezdama kao što su Dimitris Dijamantidis i Šarunas Jasikevičijus. Sećam se tačno Dule je te sezone protiv Efesa rekao da se poslednja akcija igra za mene, da uzmem loptu i izgradimo poziciju za šut. Tako je bilo i srećom pogodio sam. Međusobni rad i saradnja doprineli su tome, a sve je lakše kada veruješ u saigrače i kada znaš da ti ekipa veruje. Nije bilo ni trunke sujete, a to je bio rezultat naših odnosa koji su se gradili. Svi su bili sjajni momci, pošteni ljudi, koji su voleli košarku i davali sve od sebe da pobeđuju. Svako je imao svoju ulogu u timu i u određenim trenucima je bljesnuo u ključnim momentima. Imali smo porodičnu atmosferu, družili smo se i na terenu i van njega, podržavali se i poštovali, pre svega.

Duletova trojka treća je na ESPN listi najneverovatnijih završnica u istoriji sporta i jedini ‘neamerički’ događaj u top 10. Ceo svet video je koš iz prestonice, a komentatori širom sveta i danas slične pogotke porede sa Kecmanovim.

Tetka mi živi u SAD i tada mi je javila da se moj koš prikazuje na ESPN. Bila je u čudu. Da li mi prija? Naravno, kome ne bi prijalo. Koševi preko pola terena dobili su naziv ‘Kecmanovski’. Živi i dalje i ljudi će se uvek sećati i praviti poređenja. Lepo je to.

Deset godina kasnije ceo svet je stao zbog koronavirusa. Sezona je još u toku (dok se drugačije ne odluči), a globalni problem verovatno će uticati i da se Partizanovi šampioni iz 2010. ovog leta ne okupe i podsete bezaboravih dana.

KK Partizan

Marko Metlas/EB via Getty ImagesKK Partizan

Bilo bi lepo da se okupimo, ali svi smo svesni trenutne situacije. Videćemo, ako ne ove, onda sledeće godine, samo da smo živi i zdravi. Moramo da se pazimo i da budemo zdravi,” istakao je Kecman za SK.

Čovek koji je u tri mandata (2002-04, 2006-08, 2009-12) sa crno-belom osvojio 15 trofeja pričao je i o ključnim momentima u sezoni 2009/10, četvrtfinalnoj seriji sa Makabijem, nezaboravnim mečevima u Pioniru i Areni, odlasku u Pariz, oporavku kluba iz Humske, raspletu prekinute sezone… 

Drugi deo intervjua sa Dušanom Kecmanom pročitajte u petak.

Intervju preuzet sa portala Sport Klub