Dan posle velike pobede Partizana protiv Šahtjora deo fudbalera crno-belih koji je radio trening na terenu iskoristio je za rad, ali zabavu.
Prednjačio je, naravno, kapiten Saša Ilić, koji je sve vreme tražio “žrtve” za šale. Pronašao ih je u starijim saigračima Milanu Loli Smiljaniću i Bambiju Tošiću, koje je nagovorio da posle sat i po treninga odigraju i popularnu igricu “da lopta ne padne”. Dobro je kapiten počeo, ali je se “kolo” ubrzo okrenulo.
– Kad kažem jedan, onda vraćaš iz prve, a kad kažem dva, onda smiriš i vraćaš – pojasnio je Ilić pravila saigračima, a zatim je igra počela, uz njegove uobičajene prozivke. Kada bi pogrešio, usledio bi izgovor:
– Ne, nisam rekao jedan, nego dva…
Bilo je i drugih izgovora…
– Umoran sam, a i nije važilo, nismo počeli.
Zatim bi dao težak pas ka Tošiću, uz opasku.
-Kako li si ti zaradio 15 miliona, da mi je samo znati. Sram te bilo! – vikao je Ilić dok su se svi ostali smejali…
Na kraju je počeo i sam da greši u serijama, pa je morala da usledi kazna -ćuške. Ali se vrcavi kapiten izvukao,, pružajući ruku saigračima.
-Čestitam, pobedili ste… – izustio je Ilić, ali nije dugo trajalo.
– Jeste li videli kako sam ponizio Lolu Smiljanića!? Hoću sutra naslove: Ilić ponizio Smiljanića! Ne pobedio, nego ponizio – dobacivao je Ilić i “sedmoj sili”, kao da je glavni urednik. Jedan jedini, neponovljivi Saša Ilić.
Izvor Telegraf sport