PORTRET: Đukić naplatio decenijski dug

Bilo je potrebno 13 godina da Partizan prezimi u Evropi. Ono što je uspelo Vladimiru Vermezoviću u sezoni 2004/05 uradio je Miroslav Đukić ove jeseni. Crno-beli su se kolo pre kraja plasirali u šesnaestinu finala drugog po značaju UEFA takmičenja

Iako dosta kritikovan i osporavan na početku drugog staža u Humskoj nekadašnjem sjajnom liberu Mačve, Rada, Deportivo La Korunje, Valensije, Tenerifa i reprezentacije SR Jugoslavije, uspelo je da Parni valjak odvede među 32 najbolja tima u Ligi Evrope.

Ispravnost poteza rukovodstva šampiona Srbije da na klupu, posle odlaska trofejnog Marka Nikolića, vrati Đukića dovođena je u pitanje zbog eliminacije od Olimpijakosa u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona (1:3, 2:2).

Nespornu činjenicu da je Partizan taktički loše odigrao prvi meč sa grčkim prvakom, što je bilo glavni uzrok završetka snova o učešću u kontinentalnoj eliti, rođeni Šapčanin dobrim delom je anulirao pobedom protiv Videotona (4:0) u Felšutu i plasmanom u Ligu Evrope.

Kad su crno-beli za rivale u grupnoj fazi dobili Dinamo Kijev, Jang Bojs i Skenderbeg ambicije o osvajanju bar drugog mesta imale su dobru osnovu.

Dolaskom Vladimira Stojkovića, najzaslužnijeg za slavlje u duelu sa mađarski klubom u plej-ofu, odbrana je postala znatno čvršća.

Odlaske golgetera Uroša Đurđevića i Leonarda da Silve, kao i mladog štopera Nikole MilenkovićaĐukićev tim je u velikoj meri nadomestio dovođenjem Zorana Tošića, Ognjena Ožegovića, Danila Pantića, Sejduba SumeNemanje R. Miletića

Miroslavu se ove jeseni vratilo za propušteno tokom prvog boravka u Humskoj 2007. godine.

Partizan je pre deceniju izbačen sa evropske scene uprkos ubedljivim pobedama u dvomeču sa Zrinjskim (6:1, 5:0).

Uzrok su bili incidenti izazvani od navijača crno-belih na prvoj utakmici u Mostaru.

Đukiću se nije dalo da se kroz još jedno kolo kvalifikacija domogne grupne faze UEFA kupa sa sjajnim timom predvođenim Stevanom Jovetićem, Bambijem Tošićem, Almami Moreirom, Laminom Dijarom, Antonelom Žukom

Nekadašnji izvanredni defanzivac stigao je u Humsku početkom 2007. posle sporazumnog raskida saradnje sa Miodragom Ješićem, odnosno promena u upravi i čak 14 bodova zaostatka za Crvenom zvezdom i zime provedene na četvrtoj poziciji.

Znao je da ne može do titule, iako je startovao sjajnim trijumfom protiv večitog rivala (4:2) na Marakani.

Đukićeva ekipa izgubila je naredna tri meča sa crveno-belima (0:1, 1:2 u prvenstvu, 0:1 u kupu).

Narednog leta Partizan se odlično pojačao, stigli su MoreiraDijara i ŽukaĐukićeva četa delovala je kao preporođena, preuzela je primat od Crvene zvezde, jesen završila sa 11 pobeda i pet remija.

Šefu struke crno-belih tad je stigao poziv sa Terazija 35. Zvezdan Terzić, tadašnji predsednik FSS odlučio je posle odlaska Havijera Klementea i odbijanja LJubiše Tumbakovića da sedne na selektorsku klupu Orlova zbog ugovora u Kini, da Miroslavupoveri odgovoran zadatak.

Đukić se preporučio odličnim radom sa mladom reprezentacijom, odnosno finalom EP u Holandiji u kojem je naša selekcija poražena od domaćina (1:4).

U Humskoj je optuživan da nije mislio s kim će Partizan igrati u večitom derbiju posle zimske pauze jer su poslednji meč s njim na klupi, s parnim kartonima u timu bili Zoran Tošić i Antonelo Žuka, iako su mogli da biraju.

Pitanje je kakva bi bila njegova trenerska sudbina da sa Orlićima krajem 2006. nije izborio plasman na kontinentalni šampionat.

Srbija je u baražu protiv Švedske ubedljivo poražena u prvoj utakmici u Novom Sadu (0:3), ali su Ivanović, Babović, JankovićMilovanovići drugovi zablistali u revanšu i sjajnim trijumfom (5:0) izborili učešće među osam najboljih reprezentacija.

Đukić je ubrzo imenovan za šefa stručnog štaba Partizana, ali ostao je i selektor mladih do završnog turnira u zemlji lala.

Reprezentaciju sa kojom je igrao SP 1998. i EP 2000.

Miroslav je vodio samo na prijateljskim utakmicama. Zamereno mu je što na pet mečeva (Makedonija 1:1, Ukrajina 0:2, Republika Irska 1:1, Rusija 1:2, Nemačka 1:2) nije ostvario pobedu, ali ceh je ipak, platio zbog Olimpijskih igara 2008. u Pekingu.

Đukićev ugovor sa FSS podrazumevao je da vodi selekciju i na najvećoj svetskoj smotri sporta.

Problem je nastao što je u isto vreme Parni valjak igrao kvalifikacije za Ligu šampiona. Crno-beli se nisu saglasili sa odlaskom LJubomira Fejse i Zorana Tošića u Kinu, Đukićje insistirao da budu u timu.

Zbog toga je došlo do njegovog sukoba sa Tomislavom Karadžićem, tada v.d. predsednika FSS i istovremeno čelnikom Partizana.

Naša selekcija je u glavnom gradu Kine remizirala sa Australijom (1:1), izgubila od Obale Slonovače (2:4)  i Argentine (0:2), tako da se posle prve faze takmičenja oprostila od OI.

Nedugo po povratku Tomislav Karadžićpobedio je Dragana Acu Bulića u trci za predsednika FSS. Jedan od prvih poteza novog-starog čelnika srpske fudbalske organizacije bila je smena Miroslava Đukića, ubrzo i dovođenje Radomira Antića.

Tada još mladi stručnjak nije štedeo krio ogorčenje. Prozvao je Karadžića, rekao da je s njim loše sarađivao i u Partizanu i da je završio s radom u našem fudbalu.

Karijera ga je dalje odvela u Muskron, Herkules i Valjadolid. Drugi klub posle reprezentacije nije uspeo da spasi selidbe u Segundu pogotovo što su šanse bile male kad je stigao.

Dugove je naplatio u Valjadolidu, vratio je tim u Primeru i zatim leta 2013. prihvatio ponudu Valensije. Na Mestalji, mestu gde se kao igrač proslavio osvajanjem titule (2002) i plasmanom u dva uzastopna finala Lige šampiona (2000, 2001), zadržao se samo šest meseci.

Čak osam poraza u prvenstvu opredelila su čelnike kluba da mu uruče otkaz iako je prošao grupu u Ligi Evrope. Neuspešan je bio u Kordobi i Al Šababu.

Đukić se kao igrač 1990. iz Rada preselio u Deportivo La Korunju. Bio je sjajan na poziciji libera, ali ostao je upamćen njegov promašeni jedanaesterac u poslednjem minutu sezone 1993/94 protiv Valensije, što je tim iz Galicije koštalo gubitka titule. Karijeru je završio na Tenerifama 2004.

Tekst : Sportski žurnal