Na sajtu Volimpartizan.rs možete ponovo čitati najavu za utakmicu našeg Partizana iz navijačkog ugla.Na drugačiji i specifičan način naša saradnica pokušaće da dočara predstojeće duele i nadamo se da će Vam to biti zanimljiv tekst pred važne utakmice naše svetinje.

Autor teksta: Marija Andrić
Sto četrdeset prema devedeset sedam. Rezultat koji bi i u NBA ligi naterao statističare da provere da li su obe ekipe uopšte igrale odbranu. Četrdeset tri poena razlike. Ubedljiva pobeda, reklo bi se, uz potpuni raspad protivničkog sistema i verovatno nekoliko tehničkih grešaka zbog prigovora sudijama. Samo što se ova utakmica nije igrala na parketu. Nije bilo trojki, zakucavanja, niti tajm-auta u kojem trener pokušava da objasni igračima zašto je neophodno da se vrate u odbranu. Bilo je poslaničkih klupa, javnog glasanja i jednog rezultata koji je, posle četrnaest godina, označio promenu rasporeda snaga u Narodnoj skupštini.
140:97. Aleksandar Čupić – Stojan Radenović. Ubedljivo, gotovo košarkaški. Mada je poražena strana, sudeći po atmosferi prethodnih dana, verovatno očekivala da će se igrati do poslednjeg glasa, a možda i malo posle njega. Uostalom, u Srbiji se odavno zna da je najteže prihvatiti rezultat kada više nemaš mogućnost da sam odlučuješ šta piše na semaforu. Konstitutivna sednica nije prošla bez poznatog domaćeg folklora. Bilo je opstrukcija, povišenih tonova, međusobnih optužbi i jednog neobičnog pokušaja da se politička istorija vrati u vreme kada je jogurt bio mnogo više od mlečnog proizvoda. Nekadašnja Jogurt revolucija dobila je svoje savremeno, prilično neukusno podsećanje. Doduše, ovoga puta bez istorijske masovnosti, ali sa dovoljno neprijatnosti da se čovek zapita kada smo tačno odlučili da političko neslaganje treba rešavati sadržajem frižidera. Ipak, ni sva galama nije mogla da promeni konačni rezultat.
Da je Gogolj kojim slučajem živeo u današnjoj Srbiji, njegov „Revizor“ verovatno bi imao nekoliko dodatnih činova. U prvom bi se utvrđivalo ko je nadležan, u drugom ko je kriv, a u trećem bi svi prisutni iznenada otkrili da su od početka bili na pravoj strani istorije. Jedino bi publika, posle toliko godina gledanja iste predstave, konačno mogla da zatraži povraćaj novca za ulaznice. Ali politika ima jednu prednost u odnosu na košarku.
Kada dobiješ 140:97, niko ne može da ti prigovori da si izgubio zbog lošeg šuta za tri poena. Što nas, nažalost, asocira na Partizana. Dok su se u Skupštini brojali glasove, mi smo posle Valensije brojali promašaje. Partizan – Valensija 64:76. Dvanaest poena razlike, mada je utisak bio mnogo teži od samog rezultata.
Valensija jeste odličan tim. Ozbiljan, organizovan, disciplinovan. Ali u Beogradu nije odigrala utakmicu zbog koje bi košarkaški svet morao da zastane i aplaudira, nije ni morala, Partizan je veliki deo posla obavio umesto nje. Devet asistencija za četrdeset minuta košarke. Pet pogođenih trojki iz trideset pokušaja. Napadi koji su povremeno izgledali kao da je pet ljudi dobilo istu adresu, ali je svako krenuo iz drugog grada. Akcije su počinjale sa idejom, nastavljale se improvizacijom, a završavale onim dobro poznatim pogledom ka semaforu, kao da će poslednje sekunde same ponuditi rešenje.
Čehov je umeo da prikaže ljude koji godinama čekaju da im se život promeni, dok sami uporno izbegavaju da učine bilo šta što bi tu promenu donelo. Naši igrači su protiv Valensije povremeno delovali kao junaci jedne takve priče. Svi su čekali da se nešto dogodi, samo niko nije izgledao naročito zainteresovano da tako nešto i započne.

Karlik Džons je sa 21 poenom pokušavao da održi ekipu u životu, ali ni najbolji dirigent ne može da izvede simfoniju ako orkestar svira svoju melodiju. Vanja Marinković je postigao deset poena, Robert Frenks isto toliko, dok je Luka Vildoza za skoro petnaest minuta ostao na tri poena, bez asistencije. Tu se postavlja pitanje koje svakako zaslužuje odgovor.
Zašto Kajl Olman nije dobio ni minut? Ne tvrdim da bi on sam pobedio Valensiju. Niti da trener nema razloge za svoje odluke. Ali kada napad izgleda kao sastanak na kome svi govore, a niko nikoga ne sluša, nije nerazumno zapitati se zašto jedan od raspoloživih bekova nije dobio priliku da pokuša nešto drugačije. Minutaža ne bi smela da bude nagrada za prethodne zasluge, niti kazna za tuđe greške, ona mora da bude sredstvo za pobedu.
Penjaroja je čovek kome treba dati podršku, ali podrška ne podrazumeva da svaku njegovu odluku proglasimo genijalnom samo zato što je doneta sa trenerske klupe. Naprotiv, najbolji treneri nisu oni koji nikada ne pogreše, već oni koji umeju da prepoznaju grešku pre nego što ona postane navika.
Dobro jedan poraz ne rešava sezonu, ali naš klub je napravio potez koji bi možda mogao da je odvede u boljem smeru. U Partizanovoj upravi jedno novo, a košarkaškom svetu dobro poznato ime, Sani Bećirović, nekadašnji vrhunski košarkaš, čovek koji je evropske parkete upoznao iz perspektive onih koji su na njima ostavljali trag, a ne iz udobnosti svečanih loža. Sada ga čeka možda i teži zadatak od svih onih koje je rešavao sa loptom u rukama, jer jedno je organizovati napad protiv najboljih evropskih odbrana, a sasvim drugo organizovati klub u kojem su očekivanja veća od budžeta, strpljenje kraće od napada od dvadeset četiri sekunde, a svaka pogrešna odluka predmet javne rasprave pre nego što se mastilo na ugovoru osuši. Nadajmo se da će Sani doneti ono što nam je odavno potrebno, jasnu viziju, košarkaško znanje i sistem u kome se igrači ne dovode kao lutrijski tiketi, već kao delovi pažljivo sklopljenog mozaika. Partizanu ne treba još jedno zvučno ime na vizitkarti. Treba mu čovek koji će pomoći da zvučna imena konačno postanu dobar tim.
Večeras nema mnogo vremena za nove eksperimente, u Beograd stiže Bešiktaš. Šest pobeda i šest poraza. Isti skor kao Partizan. Dve ekipe na istoj raskrsnici, ali sa prilično različitim raspoloženjem. Turci dolaze posle pobede nad Real Madridom, sa samopouzdanjem koje se ne stiče na konferencijama za medije, nego na terenu. A na njihovoj klupi sedi čovek kojem Beograd nije nepoznat. Dušan Alimpijević, Srpski trener i selektor naše reprezentacije, čovek koji će večeras biti u pomalo neobičnoj ulozi: u svojoj zemlji, protiv srpskog kluba, ali sa obavezom da pobedi za turski. U tome nema ničeg protivrečnog, profesionalizam ne poznaje sentimentalnost kada počne utakmica. Alimpijević je u Turskoj izgradio reputaciju trenera koji od svojih ekipa traži disciplinu, čvrstinu i jasnu ideju. Njegov Bešiktaš ne dolazi da se divi Partizanovoj istoriji, nego da pokuša da joj doda jedno neprijatno poglavlje.

A ima i čime, Loni Voker je igrač čiji napad ponekad liči na istanbulski saobraćaj: brz, nepredvidiv i krajnje neprijatan za svakoga ko pomisli da ima prednost prolaza. Skoti Vilbekin je, s druge strane, iskusan šuter koji ne mora da bude najbrži čovek na parketu da bi bio najopasniji. Dovoljan mu je trenutak nepažnje, jedan loše postavljen blok ili korak zakašnjenja. A Devon Dotson ume da ubrza igru onda kada protivnik pomisli da je uspeo da je smiri. U reketu nas čekaju Ante Žižić i Venjen Gabrijel, igrači koji neće imati mnogo razumevanja za naše probleme sa skokom i zatvaranjem prilaza košu. Posebno je zanimljivo što Karlik Džons i Gabrijel dele reprezentativnu priču Južnog Sudana, večeras će, međutim, svako imati svoju stranu parketa i svoju obavezu.
Karlik mora da bude organizator, ne samo spasilac. Vildoza mora da vrati sigurnost u igru, a Pajola i Lakić da podsete protivnika da svaki napad ima cenu. Toni Džekiri i Kris Silva moraće da pokažu da naš reket nije javni prolaz. Ako Kevarijus Hejs bude spreman da se vrati, biće to značajna pomoć. Trenirao je sa ekipom, ali odluka o nastupu još nije konačna. Derek Vilis će, po svemu sudeći, morati još da sačeka.
Ipak, večeras će nedostajati i nešto drugo, naša uobičajena dvorana. Zbog zauzetosti Beogradske arene, Partizan se vraća u halu „Aleksandar Nikolić“. U Pionir kako mi nostalgični navijači volimo da kažemo. Mesto na kome su mnogi od nas naučili da se košarka ne gleda samo očima, nego i grlom, srcem i nervnim sistemom. Ima neke lepote u tom povratku. U blizini tribina, u starom zvuku parketa, u onoj zagušljivoj atmosferi u kojoj se protivnik ponekad oseća kao da je ušao u tuđu porodičnu raspravu. Svakako romantika ne sme da posluži kao izgovor za organizacioni propust, jer vlasnici sezonskih karata, koji su unapred platili pravo da gledaju Partizan, morali su dodatno da potvrđuju prisustvo, i to do popunjavanja kapaciteta manje dvorane. Ispada da u Srbiji ni sezonska karta više nije dovoljna garancija da ćeš u sezoni gledati utakmicu. Kao da si kupio stan, pa ti naknadno jave da moraš da se prijaviš ako želiš da uđeš u dnevnu sobu, jer je neko u međuvremenu zakazao koncert u zgradi. Razumemo da Pionir ima manje mesta, razumemo i da dvorane imaju svoje kalendare, ali upravo zato postoji planiranje. Da navijač koji je ispunio svoju obavezu ne bi morao naknadno da dokazuje da zaslužuje ono što je već platio. Nadajmo se da će ovo ostati izuzetak, a ne nova disciplina u kojoj će Grobari morati da se takmiče za sopstvena sedišta, jer Pionir može da bude manji od Arene, ali Partizan ne sme da postane manji od sopstvenih obećanja. Ipak, večeras će ta dvorana ponovo imati priliku da pokaže zašto je protivnicima nekada bila jedno od najneprijatnijih mesta u Evropi. Po mom skromnom mišljenju glavni razlog za strah od Partizana u to vreme nas je prerano napustio osmog aprila, tog crnog jutra od koga smo svi strepeli. Dule hvala, nismo te zaboravili!
U Pioniru su tribine bliže parketu, ovde se svaka greška čuje glasnije a svaki dobar potez odjekne kao da ga je napravilo dvadeset, a ne pet igrača. Samo što navijači ne mogu da odigraju napad, ne mogu da uhvate skok, ne mogu da nateraju loptu da prođe kroz obruč. Mogu da pruže ono što uvek pružaju – veru.

Zato večeras, posle Valensije, ne tražimo opravdanja, niti nam je potrebna nova lekcija o tome koliko je Evroliga teško takmičenje, znamo. Ne tražimo ni savršenu utakmicu već smislenu. Da se zna ko vodi napad, ko postavlja blok, ko preuzima odgovornost i zašto petorica nose isti dres. Da ne gledamo ponovo pet usamljenih ljudi koji slučajno dele istu polovinu terena. Pravi tim nije skup pojedinaca već dogovor i poverenje da će onaj pored tebe uraditi svoj deo posla čak i kada ti pogrešiš.
Večeras je poslednja utakmica duplog kola. Pobeda neće izbrisati poraz od Valensije, ali može da pokaže da smo iz njega nešto naučili, to je, u ovom trenutku, možda i važnije od same tabele.
Momci, večeras ne morate da pronađete savršenu formulu, pronađite jedni druge. Neka lopta ponovo ima smisao, neka odbrana ima ponos, a svaki napad razlog zbog kojeg je započet. Pionir je preživeo mnogo generacija, mnogo poraza i mnogo veličanstvenih pobeda, video je igrače koji su postali legende i one koji su ostali samo imena u starim zapisnicima.
A razlika među njima bila je u onome što su ostavili na parketu. Neka Bešiktaš donese svoje zvezde, svoju formu i svoje samopouzdanje, neka Alimpijević donese sve što zna, a mi ćemo doneti ono što nikada nismo prestali da nosimo, ljubav prema Partizanu.
Dragi igrači, vreme je da i vi ponesete svoj deo tereta. Jer navijači mogu da budu vetar u leđa, ali ne mogu umesto vas da pokrenu jedra. Istorija je ovih dana već pokazala da ni jedan rezultat nije unapred zapisan, neka večeras Pionir podseti Evropu na još jednu staru istinu: velike pobede ne pripadaju onima koji najviše obećavaju, već onima koji najviše daju. Vratite nam Partizan koji zna kuda ide. Mi ćemo, kao i uvek, znati zašto ga pratimo.
Autor: MARIJA ANDRIĆ
DONIRAJ I PODRŽI
RAD PORTALA
Ukoliko želiš da podržiš nezavisni rad portala Volimpartizan.rs , možeš to učiniti donacijom. Svaka podrška znači. Hvala ti što si uz nas.
PayPal donacija
paypal.me/volimpartizan