Na sajtu Volimpartizan.rs možete ponovo čitati najavu za utakmicu našeg Partizana iz navijačkog ugla.Na drugačiji i specifičan način naša saradnica pokušaće da dočara predstojeće duele i nadamo se da će Vam to biti zanimljiv tekst pred važne utakmice naše svetinje.

Autor teksta: Marija Andrić
Sedamnaestog novembra 1939. godine, u okupiranom Pragu, jedna generacija mladih ljudi naučila je koliko skupo može da košta pravo na sopstveni glas. Nacističke vlasti zatvorile su češke univerzitete, studentske vođe pogubile, a više od hiljadu studenata poslale u koncentracioni logor. Dve godine kasnije, u znak sećanja na taj zločin, 17. novembar proglašen je Međunarodnim danom studenata. Istorija ponekad ima neobičan smisao za simboliku. Naročito kada joj se, posle mnogo godina, ukaže prilika da istim datumom ispiše sasvim drugačije poglavlje. Danas, osamdeset sedam godina kasnije, u Beogradu se otvaraju vrata Narodne skupštine za novi saziv parlamenta. A među onima koji u nju ulaze nalaze se predstavnici liste koja je ime dobila po upravo onoj društvenoj grupi čiji se međunarodni praznik danas obeležava.
Studenti.
Oni isti kojima su godinama objašnjavali da politika nije njihova stvar, da je fakultet mesto za učenje, a ulica za one koji nemaju pametnija posla. Oni kojima su držali predavanja o demokratiji ljudi čiji su se najveći akademski dometi ponekad svodili na uspešno savladanu disciplinu podizanja ruke u pravom trenutku. Onda su studenti odlučili da polažu ispit iz predmeta koji se ne nalazi ni u jednom zvaničnom nastavnom planu. Društvena odgovornost, sa posebnim osvrtom na smenu generacija.
I položili ga. Sto četrdeset mandata.
Nije to više studentski protest, ni blokada amfiteatra, ni rasprava o ispitnim rokovima. To je već ozbiljan ulazak u institucije, sa svim obavezama koje nosi pobeda. Jedno je izboriti se za pravo da sedneš u klupu, a sasvim drugo pokazati da znaš šta ćeš u njoj raditi.
A Srbija je, priznaćete, u prethodnim decenijama imala prilično neobičan obrazovni sistem. Najbolji su neretko odlazili u inostranstvo, prosečni su pokušavali da prežive, a neki su, zahvaljujući čudesnim sposobnostima domaće administracije, uspevali da završe škole brže nego što pošta isporuči preporučeno pismo. U jednom trenutku čovek je mogao da pomisli da živimo u zemlji sa najškolovanijom vlašću na svetu. Toliko diploma, doktorata i akademskih titula na jednom mestu da bi i Univerzitet u Oksfordu, iz čiste pristojnosti, morao da zatraži dopunsku nastavu. Samo su rezultati, kao po nekom prokletstvu, uporno kasnili za svedočanstvima.
A danas? Danas se nadamo jednoj drugačijoj vrsti obrazovanja. Onoj u kojoj se znanje ne dokazuje pečatom, već delima. U kojoj diploma nije propusnica za privilegije, nego obaveza prema društvu. U kojoj će Srbija, posle dugog boravka u sopstvenom društvenom talogu, konačno dobiti priliku da ispliva na površinu i da tamo ostane.
Ana Brnabić zakazala je konstitutivnu sednicu baš za 17. novembar. Slučajnost? Moguće. Simboličan gest? I to je moguće.
Možda je neko u kalendaru prepoznao priliku za istorijski kuriozitet. Možda je, pak, datum izabran isključivo po poslovniku, bez mnogo razmišljanja o studentskom prazniku. Uostalom, bilo bi nepravedno očekivati od odlazeće političke garniture da baš u svemu pokaže izuzetno poznavanje studentske istorije. Dovoljno je što će danas morati da se upozna sa jednom drugom akademskom disciplinom. Prihvatanje rezultata ispita koji više ne možeš da poništiš. I tu bi Radoje Domanović verovatno imao šta da dopiše. Njegov Vođa je nekada vodio narod ne znajući kuda ide. Naše savremene političke povorke, međutim, toliko su usavršile taj metod da su pojedini putnici, čak i kada bi stigli do provalije, nastavljali da objašnjavaju kako je pogled veličanstven. Ali novo vreme traži i novu odgovornost. Neće Srbija postati bolja samo zato što su se u skupštinskim klupama promenila lica. Moraće da se promene i navike. Jer najopasnija stvar koja može da se dogodi pobedniku jeste da, čim sedne u fotelju, zaboravi zašto je do nje stigao. Ako ništa drugo, mi navijači Partizana o tome bismo mogli da držimo seminare. Posebno o tome kako se velika prednost izgubi onda kada čovek pomisli da je posao već završen.
I dok se u jednom delu Beograda danas polažu zakletve, u drugom će se polagati jedan sasvim drugačiji ispit. Bez indeksa, bez prava na žalbu i bez mogućnosti da se loša ocena popravi u sledećem ispitnom roku. Jer večeras igra Partizan. A nama je, posle svih ovosezonskih nervnih slomova, ostalo još samo da utvrdimo da li je ljubav prema ovom klubu hronično stanje ili nasledna bolest. U svakom slučaju, večeras nam u Beograd stiže Valensija. I ako smo do sada imali povremene napade košarkaške groznice, Španci prete da nam donesu pravu epidemiju. Jer ova Valensija ne dolazi kao turistička grupa koja želi da vidi Kalemegdan, proba ćevape i ponese magnet za frižider. Dolazi kao jedna od najozbiljnijih ekipa Evrolige, sa napadom koji funkcioniše tako brzo da protivnička odbrana ponekad izgleda kao državna administracija pred elektronskim zahtevom, svi su nadležni, ali niko ne stiže da reaguje.
Španci su u Evropi odavno poznati po umetnosti, arhitekturi, fudbalu i sposobnosti da od jednog običnog popodneva naprave praznik. Valensija je grad pomorandži, mediteranskog sunca, paelje i veličanstvenog Grada umetnosti i nauke, arhitektonskog čuda koje izgleda kao da je neko budućnost spustio na obalu starog rečnog korita. Beograd je, s druge strane, grad u kojem se budućnost već decenijama najavljuje sa takvom upornošću da smo gotovo zaboravili kako izgleda kada zaista stigne. Oni imaju Grad umetnosti i nauke, a mu se naukom uglavnom bavimo kada pokušavamo da izračunamo kako je moguće da ekipa koja vodi dvadeset razlike na kraju izgubi utakmicu.
Valensija ima i svoju Lonju de la Seda, staru berzu svile, jedan od najlepših spomenika trgovačke moći Mediterana. A Partizan? Mi smo poslednjih godina toliko trgovali igračima, očekivanjima i strpljenjem da bismo mogli da otvorimo sopstvenu berzu.
Večerašnji protivnik ne dolazi sa skromnim ambicijama. Valensija je od brzine napravila košarkašku filozofiju, od napada ozbiljan zanat, a od gostujućih dvorana mesta na kojima se ponaša kao da je već dobila ključeve od svlačionice. Četiri pobede na pet gostovanja dovoljno govore o njihovom samopouzdanju. A ako neko misli da će ih sama činjenica da igraju u Areni naterati da se uplaše, neka se priseti koliko smo puta i sami verovali da je pobeda zagarantovana samo zato što dvadeset hiljada ljudi peva istu pesmu. Arena jeste naše najveće oružje. Ali ni najmoćnije oružje ne vredi mnogo ako oni koji treba da ga upotrebe ne znaju kako se njime rukuje.
Penjaroja večeras ima ozbiljan zadatak. I, kao da mu protivnik nije dovoljno težak, moraće da sastavlja ekipu sa spiskom odsutnih koji sve više podseća na školski dnevnik u sezoni gripa. Itan Tompson ne igra. Kevarijus Hejs takođe. A u reketu nas očekuje i jedna pomalo neobična kadrovska promena. Žofri Lovernj, čovek koji Partizan ne nosi samo na dresu nego, čini se, i u nekom mnogo dubljem delu sebe, ustupa svoje mesto u evroligaškoj rotaciji novom centru, Krisu Silvi. Nije to priča o povredi, niti o tome da je Žofri preko noći zaboravio da igra košarku. To je priča o ograničenom broju mesta, novim pojačanjima i odlukama koje ponekad moraju da budu racionalne čak i kada su emotivno neprijatne. Lovernj je jedan od retkih igrača kojima ne moramo da objašnjavamo šta znači Partizan. On je to odavno razumeo. Zato bismo voleli da njegova uloga u ABA ligi ne postane nekakva počasna funkcija, već da ostane stvarni doprinos čoveka koji ima i iskustvo i srce. Kada večeras pogleda utakmicu sa klupe, ili iza nje, Žofri će biti naš šesti igrač i onda kada mu zapisnički sto ne dozvoli da postane jedan od prvih pet. Neke ljude ne možeš izbrisati iz tima samo zato što si ih izbrisao iz jednog spiska.
A Kris Silva? Njemu želimo dobrodošlicu, ali inu pravu sa zadatkom, sa očekivanjima, i sa vrlo jasnom porukom da ispod našeg koša više ne želimo da gledamo protivničke igrače kako se šetaju kao turisti kroz Knez Mihailovu. Silva je fizički snažan, pokretljiv i sposoban da donese čvrstinu koja nam je često nedostajala. Ako uspe da zatvori reket, uhvati važne lopte i unese malo one sportske drskosti koja se ne uči iz trenerskih priručnika, brzo će razumeti zašto se u Beogradu centri ne mere samo santimetrima. Mere se i time koliko je protivniku neprijatno da im priđe.

S druge strane, Valensija ima svoje majstore brzine, među kojima je i Ti Džej Šorts, čovek koji ume da promeni pravac pre nego što protivnik promeni mišljenje. Šorts je trenutno kao španski brzi voz, ne zaustavlja se na svakoj stanici, a kada prođe pored tebe, uglavnom je već kasno da proveriš red vožnje. Tu na scenu mora da stupi naš Karlik Džons, naš crno-beli navigator, čovek koji ume da pronađe prolaz tamo gde bi drugi videli samo zid od protivničkih dresova. U njegovim rukama lopta ponekad izgleda kao da ima sopstvenu inteligenciju, ali i ta inteligencija mora da zna kada je vreme za napad, a kada za strpljenje. Večeras će njegov zadatak biti dvostruk, da igra brzo, ali da ne žuri i da bude hrabar, ali da ne bude nepromišljen. I da nas podseti da je najlepši košarkaški potez ponekad upravo onaj u kojem odlučiš da loptu ne zadržiš za sebe. Karlik ne mora da postigne trideset poena. Mora da učini da petorica na terenu izgledaju kao jedan tim. Jer protiv Valensije neće biti dovoljno da jedan čovek ima dobar dan, potreban nam je ceo tim koji igra u istom ritmu.
Luka Vildoza mogao bi da bude naš glavni kontrolor ritma. Argentinac koji ume da uspori vreme onda kada svi oko njega požure, da jednim dodavanjem otvori prostor i da protivnički napad natera da se zapita gde je, u stvari, nestao plan. Od njega večeras ne tražimo cirkuske trikove. Tražimo onu vrstu košarkaške inteligencije koja protivnika natera da pogreši pre nego što je uopšte shvatio da je pod pritiskom. Arijan Lakić i Alesandro Pajola moraće da budu naša odbrambena inspekcija, ona koja ne najavljuje dolazak, ne prihvata izgovore i ne odlazi dok ne utvrdi gde je nestala lopta.
Sa druge strane, Armoni Bruks je čovek kojem ne treba mnogo prostora da napravi štetu. Kada mu krene šut, izgleda kao da koš vidi širi nego ostali, dok Kameron Tejlor i ostatak španske rotacije umeju da kazne i najmanje kašnjenje u odbrani. Zato večeras nema mesta za ona naša čuvena tri minuta kolektivne rasejanosti. Valensija nije ekipa koja će sačekati da se vratimo sa mentalne pauze. Oni će za to vreme već ubaciti nekoliko trojki, napraviti seriju i ostaviti nas da se pitamo kada je utakmica krenula u pogrešnom pravcu.
Naš tihi šahista, naš trener večeras mora da odigra partiju protiv protivnika koji figure pomera brže nego što većina trenera stigne da pogleda na sat. Nije mu lako, nema kompletan sastav, nema luksuz dugog uigravanja. Ima novog centra, nekoliko rovitih igrača i ekipu koja još uvek pokušava da pronađe stabilnost. Ali ima i nešto što ni jedan trener Valensije ne može da donese sa sobom u avionu, Beogradsku arenu. Dvadeset hiljada ljudi koji su spremni da od jednog običnog skoka naprave ovacije, od jedne ukradene lopte zemljotres, a od jedne dobre odbrane razlog da se poveruje u nemoguće.
Samo što je vreme da i igrači shvate jednu stvar. Publika nije tu da umesto njih polaže ispite. Može da im šapne odgovor, da im da hrabrost, da ih podigne kada pogreše, ali ne može da im drži olovku. Ne može da im postavi blok, ne može da umesto njih uhvati loptu, i ne može da im pokloni prolaznu ocenu samo zato što nose crno-beli dres.
Ako su nas studenti ove jeseni nečemu podsetili, onda je to da se najvažniji ispiti ne polažu uvek u učionicama. Ponekad se polažu na ulici. A ponekad na parketu, pred dvadeset hiljada ljudi koji su u tebe uložili nešto mnogo vrednije od novca. Poverenje.
Više ne želimo da slušamo objašnjenja o tome koliko je Valensija jaka, znamo. Ne želimo ni da brojimo povređene kao da će nam spisak opravdanih izostanaka doneti bodove. Znamo i to. Želimo da vidimo ekipu koja razume da se velike pobede ne dobijaju zato što si unapred proglašen boljim, nego zato što si spreman da budeš bolji onda kada je najteže.
Valensija možda ima brzinu, širinu rostera i formu koja joj daje pravo da u Beograd doputuje sa samopouzdanjem. Ali Partizan ima svoju istoriju, svoju publiku i jednu neobičnu sposobnost da baš onda kada mu svi predviđaju težak ispit, ponekad izvuče odgovor koji niko nije očekivao.

Momci, ne morate da budete nepobedivi. Budite neustrašivi. Ne morate da pogodite svaki šut, ali ne dozvolite da vas jedan promašaj natera da posumnjate u sve što znate. Igrajte jedni za druge, jer najveća snaga Partizana nikada nije bila u tome što ima pet savršenih igrača, već u tome što pet nesavršenih ljudi umeju da postanu jedno. Neka Karlik bude naša brzina, Vildoza naša mudrost, Silva naša čvrstina, Pajola naša savest u odbrani, a Penjaroja čovek koji će od svih tih različitih talenata napraviti jednu zajedničku misao. Neka Žofri, gde god večeras sedeo, zna da ljubav prema Partizanu nikada ne može biti višak u rosteru. A mi ćemo biti tu. Kao i uvek. Da verujemo i kada je teško, da pevamo i kada gubimo i da vas podignemo kada padnete.
Ali večeras bismo, za promenu, voleli da vi podignete nas. Španska groznica neka ostane naslov, a ne dijagnoza. Neka Valensija donese svoju brzinu, svoj ritam i svoje samopouzdanje, a neka u Beogradu naiđe na nešto za šta ni jedan trener nema pripremljenu terapiju, Partizan koji veruje sebi koliko i njegovi navijači veruju u njega. Jer na kraju, momci, nećemo pamtiti koliko je protivnik bio veliki. Pamtićemo da li ste vi imali hrabrosti da porastete do njegove visine.
Autor: MARIJA ANDRIĆ