Nisu svi golmani samo čuvari mreže. Neki su čuvari snova. Petar Borota je bio upravo to — san sa rukavicama, vetar u kosi, osmeh uprkos porazima.

Još kao dečak sa Karaburme, noseći bermude koje mu je šila majka, pokazivao je da pripada posebnoj vrsti — onima koji ne pristaju na kalupe.
Partizan ga je zavoleo, JNA grmela zbog njegovih bravura, a klinci širom Jugoslavije sanjali da budu baš kao on — golman koji dribla, koji širi ruke kao ptica kad poleće.
Bio je šampion sa crno-belima, branio čudesno, ali svet često ne prašta umetnike. Greške, podlosti, nesreće — sve ga je pratilo.
Otišao je u Englesku, u Čelzi, da ponovo pronađe ono iskonsko u igri. Branio je srcem, davao sebe, ali su ga priče i laži pratile čak i tamo.
Vratio se umetnosti, slikama koje nisu znale da izdaju. Umro je tiho, daleko od stadiona, ali nikad daleko iz srca nas koji znamo — Petar Borota je bio više od golmana.
Bio je radost detinjstva, dokaz da fudbal nije samo rezultat, već i duša.
Hvala ti za sve, Pero naš.
Goran Bošković
VOLIMPARTIZAN.RS
