Biti među deset najboljih u Partizanu, bez obzira koja statistička kategorija da je u pitanju, je velika čast za svakog fudbalera koji je crno-beli hram fudbala u Humskoj zvao svojim domom. To je privilegija, čast i dokaz da su se godine odricanja, poštenog i napornog rada isplatile, i da će ih navijači zauvek pamtiti, a one koji ih nisu gledali na to će podsećati monografije, almanasi ili razne brošure koje pokušavaju da sažmu bogatu istoriju „Parnog valjka“.
Oni su legende kluba, heroji svog doba i uzori mnogima koji nakon njih zaduže crno-belu opremu. Međutim, a šta je sa onim fantastičnim fudbalerima koji su za dlaku ostali „ispod crte“? Za jedan gol, nastup, asistenciju, trofej ili nešto slično. Na žalost, koliko god pomenute publikacije bile opširne i velike, za ove sportiste u njima nema mesta, i na njih se veoma lako zaboravi. Kao, primera radi, na atletičara koji je bio četvrti u finalnoj trci, jer takve istorija slabo pamti.
A to je tako pogrešno, budući da među njima ima vrhunskih profesionalaca, autentičnih životnih i sportskih priča, a u slučaju Partizana, prvotimaca koji su klub zadužili mnogo više od statističkog parametra.
Konkretno, na rang listi deset vanvremenskih majstora koji su odigrali najviše mečeva u istoriji našeg kluba nema mesta za Acu Trifunovića. Od toga ga je, baš kao i tragično nastradalog Bruna Belina, odvojila jedna utakmica, koju je proveo na klupi za rezerve, a mogao je, primera radi, da uđe na 60 sekundi i izjednačio bi se sa legendarnim Stjepanom Bobekom na poziciji broj 10. Štef ih je odigrao 478, a Aco i Bruno 477.
I danas, kad proslavlja 66. rođendan čuveni desni half Partizana sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog veka, priseća se tih nešto više od sedam godina provedenih u Humskoj u kojima je postao ljubimac navijača.
– Ponosan sam na svaku utakmicu odigranu u Partizanu. Za klub koji sam oduvek navijao i sa kojim sam ostvario najlepše trenutke u profesionalnoj karijeri. Osvojio sam tri šampionske titule, Mitropa kup i nastupao u jednoj kvalitetnoj ligi kakva je bila ona bivše Jugoslavije – počinje priču Trifunović i nastavlja:
– U to vreme su se tokom sezone igrala 34 kola nacionalnog šampionata, tu su bili kupovi, međunarodne i prijateljske utakmice i sigurno da sam mogao da odigram još neki meč, ali daleko od toga da žalim. Bilo je veliko uživanje i zaista sam presrećan zbog svega što mi se dogodilo u Humskoj.

Trifunović je u Beograd došao 1976. godine i odmah se okitio šampionskim peharom.
– Od sve tri titule, mislim da mi je ta prva najdraža. Došao sam osam kola pre kraja prvenstva i tako, potpuno neočekivano postao šampion. Drage su mi naravno i druge dve, ona sa Milošem Milutinovićem na klupi pogotovo, ali ta kad nas je vodio Ante Mladinić je posebna i zbog toga što smo igrali mnogo lep fudbal. Uostalom, kad povučem paralelu između ovog današnjeg i vremena kad sam bio aktivan fudbaler, imam utisak da je tada pritisak bio mnogo manji. Niko do nas nije očekivao da svake godine budemo šampioni, tražilo se da igramo, borimo se za naš Partizan, a kao plod toga su dolazili dobri rezultati.
Te 1978. godine, na veliki praznik Dan Republike odigran je 63. večiti derbi koji je naš tim izgubio rezultatom 1:3, a koji se pored snegom prekrivenog terena pamti i po čuvenoj grešci Petra Borote, kad je Milošu Šestiću poklonio loptu posle čega je ona završila iza njegovih leđa. O toj situaciji ispričane su razne teorije i priče, ali Trifunović priča da nijedna od njih nije tačna.
– Znam da se priča kako mu je Šestić rekao da izvede faul, ali to nije istina. Bio sam tu odmah pored njih. Borota je uhvatio loptu, sudija nije ništa svirao, ali se sa južne tribine čula pištaljka, toga se dobro sećam. On je spustio loptu mislivši da je dosuđen prekršaj, a Miloš je to iskoristio i doneo svom timu prednost od 1:0. Video sam Petra kako spušta loptu, potrčao sam ka njemu, pokušao da reagujem, ali nisam bio dovoljno brz. Mislim da sebi to ne mogu da oprostim.
Nakon igračke epizode u Askoliju i izleta u trenerske vode sa seniorskim timovima, Aco Trifunović 66. rođendan proslavlja kao član čuvene Partizanove omladinske škole.
– To me ispunjava i uživam u onome što radim. Partizanova škola je uvek bila priznata u evropskim okvirima i ja sam uvrene da će to još dugo biti tako, jer u svim kategorijama ima dece koja su veoma kvalitetna i koja će to vrlo brzo dokazati i u seniorskoj konkurenciji – kaže Trifunović.
Zvanični sajt FK Partizan