BOJAN BRNOVIĆ: Da volim crno-bele, ponosno kažem svima!

Autor intervjua Nemanja Maksić

Specijalno za naš sajt je govorio Bojan Brnović. Momak rođen 10. februara 1979. godine koji je član našeg fudbalskog kluba bio od 2003 do 2005 godine…

Za početak, reci nam nešto o svojim fudbalskim počecima? U kom klubu si počeo da se baviš fudbalom i ko je najviše zaslužan za to?

Dosta kasno sam počeo da se bavim fudbalom, najviše na nagovor mog brata Nenada, na Zabjelu. u kraju gdje smo zivjeli i odrasli! Te godine ću pamtiti jer smo u Crnoj Gori bili neprikosnoveni i osvajali titule i kupove, ne samo kod nas, već i na prostorima Jugoslavije! Što se tiče trenerskog uticaja, definitivno je Pero Tatalović imao najveći uticaj i napravio igrače od nas!

1

Pre Partizana, igrao si za Zabjelo, Mladost iz Apatina i Zetu. Kako je izgledao tvoj dolazak u Partizan?


– Što se tiče prelaska u Partizan, to je bila moja izričita želja, jer nisam želio da idem u inostranstvo iako sam imao mnogo unosnije ponude. Ja sam želio da pređem u Partizan godinu dana ranije, Ljubisa Tumbakovic je bio trener, ali teška povreda koljena me odvojila osam mjeseci od terena, tako da sam morao čekati godinu i po dana da pređem u voljeni klub!

Da li si pre dolaska među crno-bele bio simpatizer Partizana?Naravno! Uostalom, i prije nas dvojice, Dragoljub i Branko su igrali u Partizanu, tako da je prirodno da svi Brnovići navijaju za Partizan.

 Sećaš li se prve utakmice i prvog gola u crno-belom dresu?

Prva utakmica je ni manje ni više protiv Djurgardena, kvalifikacije za Ligu Šampiona. Što se tiče gola, mislim da je bio Kup u pitanju, ali se ne mogu sjetiti protiv koga smo igrali!


Mi uskačemo kao pomoć. Prvi pogodak postigao si na prijateljskom meču protiv Rada, a prvi zvaničan protiv Zete u Golubovcima.

– Ubijeđen sam bio da je bila Kup utakmica, ali hvala, dobro je znati ove stvari 🙂

 Kakav je osećaj igrati pred Grobarima?

Ja se i sad naježim kad gledam Partizanove utakmice, bilo da je kosarka ili fudbal, a možete tek zamisliti kako je bilo igrati pred njima! Najbolji, daju vjetar u leđa. I kad ne ide, sa njima je mnogo lakše igrati.

 Bio si na Sent Džejms Parku kada je Partizan ostvario istorijski plasman u Ligu Šampiona. Kako je taj meč izgledao iz tvog ugla?

Mi smo otišli na revanš praktično prežaljeni, jer smo u Beogradu izgubili 1:0, ali je ekipa pokazala karakter, nevjerovatnu snagu i ostvarila istorijski uspjeh! Ja sam se na toj utakmici zagrijavao od 60-og minuta, jer su i Deli (Andrija Delibašić) i Ivica (Iliev) bili na izmaku snage. Na kraju je Lotar izvršio samo jednu izmjenu i to je usao Čakar, zbog penala! Vrhunska atmosfera, prelijep stadion, navijanje na nivou, ali smo mi izašli kao pobjednici!

2

Kasnije, igrali ste protiv Porta i Real Madrida u grupnoj fazi. Iako nisi imao veliku minutažu, možeš se pohvaliti da si igrao u najelitnijem fudbalskom takmičenju.

Znate kako, u istoj godini potpisati za voljeni klub, pa sa istim igrati Ligu Šampiona (makar imao i epizodnu ulogu), to je ostvarenje sna za svakog fudbalera, a tako i za mene.

 Jedan si od retkih fudbalera koji je imao sreće da sa rođenim bratom nastupa u velikom klubu.

Jeste, imao sam sreću da u Mladosti iz Apatina, Zeti i Partizanu igram zajedno sa Nenadom, jer je između nas nepuna godina dana razlike, tako da smo uvjek gledali da budemo zajedno.

Najbolji igrači sa kojima si igrao u Partizanu?

Imao sam sreću da igram sa vrhunskim igračima i još većim ljudima, ali za mene je, definitivno, najbolji Dragan Ćiric! To se samo jednom rađa!

 Nažalost, u Humskoj 1 se nisi dugo zadržao. Bio si tu samo dve godine, od kojih si jednu proveo na pozajmici u Obiliću. Smatraš li da si mogao više?

 Mogao sam mnogo više,ali mladost i vruća glava su pravili dosta problema u to vrijeme. Nisam baš bio disciplinovan i slušao trenere (da mi se sada vratiti u to vrijeme), ali opet ne mogu da žalim, jer sam igrao u Partizanu.

 Najveći deo karijere si proveo u Mađarskoj gde si nastupao za Debrecin, Đer, Diošđer i Ebes. Kakve uspomene te vežu za Mađarsku i u kom klubu ti je bilo najlepše?

Debrecin i Đer, definitivno, moram da izdvojim! Dva vrhunska kluba gdje sam i dan danas rado viđen gost i vrata su mi uvjek otvorena (imam sezonske karte za sve utakmice Debrecina)! Volim Mađarsku, djelimično i zbog toga što imam sina koji živi sa mamom u Budimpešti, tako da često idem gore.

3

Naslednik je još mali, ali.. Ima li interesovanja za fudbal?

Naravno! Baš voli fudbal i vidi se za koga navija, ali je još mali pa ga ne forsiram!

4

Sezonu 2011/2012 si proveo u drugoj ligi Crne Gore, gde si nastupao za Čelik. Ušli ste u prvu ligu i osvojili Kup. Može se reći – sjajna sezona?

Jeste, posle deset godina sam se vratio u Crnu Goru i sa svojim iskustvom pomogao ekipi da uđe u prvu ligu i na veliko iznenađenje osvoji Kup! Prelijepih godinu dana provedenih u Nikšiću, malom klubu sa fantastičnim navijačima!

Sada igrate mali fudbal. U tvojoj ekipi igra nekoliko bivših, profesionalnih fudbalera. Kako izgleda prelazak sa velikog na mali teren?

Što se tiče malog fudbala, sve to je u stvari rekreativnog tipa, gradska liga u mini fudbalu (5+1). Okupljamo se par puta nedeljno i gro ekipe čine bivši igrači ili navijači Partizana (Andrija Delibašić, sad malo manje zbog obaveza u Beogradu, Milorad Peković, Risto Lakić, Nenad i ja), plus bivši fudbaleri: Mitar Novaković, Sanibal Orahovac (jedini cigan među nama 😀 ), Vlado Jeknić, Milan Radulović i Nikola Nikezić. Reprezentacija Crne Gore u malom!

 Čime se baviš van fudbala?

Trenutno, van fudbala, radim u jednom wellness centru i dobro mi ide, ne bih mijenjao, za sada.

Da li te privlači trenerski posao?

Trenerski posao me, za sada, ne privlači. Dosta je jedan iz porodice, pošto je Nenad baš zagrijan za to i odlično mu ide za sada! 🙂

 Kad se osvrneš na svoju karijeru, ostaje li žal za nečim?

Pa dobro, igrao sam za reprezentaciju Jugoslavije (na debiju postigao gol), igrao za voljeni klub i sa njim igrao Ligu Šampiona,u Mađarskoj redovno igrao Kup Uefa (Ligu Evrope), ali je sigurno moglo puno bolje, djelimično zbog mog načina života i temperamenta, a djelimično i zbog dvije teške povrede koje su me usporile (pokidani ligamenti koljena na obije noge)! Ja često volim da kažemda mi je ova glava bila tada, ali šta da se radi, i ovako je bila solidna karijera!

 I za kraj – poruka navijačima Partizana i posetiocima sajta volimpartizan.rs?

– Što se tiče naših navijača, samo kratko – Da volim crno-bele, ponosno kažem svima! Sportski pozdrav od Bojana Brnovića!

Autor Nemanja Maksić

Hvala Bojanu na intervjuu koji je dao za naš sajt  uz želju da mu se svi planovi koje ima u životu ostvare i da bude srećan sa svojom porodicom i Partizanom !

Zabranjeno kopiranje i objavljivanje teksta bez odobrenja autora ili sajta.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *