-Ja skoro nikad nisam propustio treninge. Izuzev onih u teretani. Da ne bude da sam ne znam šta. To nikad nisam ni radio. Nema potrebe da radim ni sad, u svojoj 38. ili 39. godini.
–Ne mogu da živim bez igrača, svlačionice, treninga… Shvata to i moj sin Nikša, sigurno je i on voleo da mu tata igra još godinu dana, ovim činom sam i njemu ispunio želju. Drži me želja za pobedom. Čak i na treninzima, a kamoli utakmicama. Mnogo volim fudbal, predajem mu se, dajem celog sebe na svakom treningu. To mi daje energiju da nastavim.
–Želje za 2017. prvenstveno su mi vezane za zdravlje moje dece i mojih najmilijih. Sa profesionalne strane da nas povrede zaobiđu da osvojimo tutulu, ako možemo i duplu krunu, i da uđemo u Ligu šampiona. To su moje želje. Možda sam previše ambiciozan, ali samo bi trebalo da nastavimo da radimo kao dosad i sve će biti u redu.
–Svaki gol protiv Zvezde mi je najdraži. Nisam ih davao puno, ali ni je to ni malo (četiri). Davao sam golove i ekipama koje su značile ili i dalje znače nešto u evropskom fudbalu, međutim, isto tako se sećam i velikih promašaja protiv istih takvih timova (Real Madrid, na primer).
–Poštovanje od strane “Delija”?Ponosan sam na te stvari, veliko poštovanje imam prema našem najvećem rivalu, jer da ne postoji Zvezda, ne bi postojao ni Partizan. Ljudi su to prepoznali i zahvaljujem im na tome. Izuzetno ih respektujem i nikad u životu nisam rekao, niti bih rekao, neke ružne stvari o Crvenoj zvezdi.
–Saigrači ne mogu da shvate da sve što radim činim kroz šalu. To je, možda, moja najveća greška. Ne mogu danas da se šalim sa njima, a sutra da od njih tražim da rade najbolje moguće stvari za Partizan. U svakom slučaju, svi momci me slušaju, iako nisam neki veliki autoritet. Mogu sa mnom da rade šta hoće, ali imaju veliko poštovanje.