“UDAVIŠE” SE U HLADNOJ VODI: U VK Partizan, dakle, stanje redovno…

Dug je 400 miliona dinara, račun u blokadi duže od 1.000 dana. Izvršitelji pred vratima. SOS alarm odavno je upaljen. Iako ljudi iz uprave VK Partizan kucaju na sva vrata, pomoć dobijaju na kašičicu i to obično tamo gde najmanje očekuju. Oni koji bi i trebalo da im se posvete, saslušaju i pomognu, jednostavno ih ignorišu. Ne pomažu ni hodnici krcati peharima Lige šampiona, domaćih prvenstava, kupova…

– Situacija u klubu je izuzetno teška. Ne dobijamo nikakve odgovore, niko nam ne pomaže – kaže u razgovoru za Ekspres direktorka VK Partizan Tanja Rakas.
U pomoć im, kako kaže, donacijama pritrčavaju u pomoć ljudi iz inostranstva.
– Međutim, sve je to ad hok. Daleko je sve to od sistemskog rešenja. Ali nismo nezadovoljni, oni nam makar pomažu. U poslednja dva dana smo prikupili 1.100 dolara koje ćemo preusmeriti na kupovinu mazota. Problem je što nama jedna cisterna od 10 tona košta 750.000 dinara i traje nam svega tri ili četiri dana i to kad je lepo vreme. A pričamo o osnovnim stvarima, o grejanju – kaže Rakas.

Urušavanje vaterpolo škole
Česti nedostatak grejanja dodatno produbljuje finansijske probleme trofejnog kluba. Odražava se na najsvetliju tačku VK Partizan, po kojoj je poznat u svetu – školu vaterpola.
– Novi problem je osipanje škole, što je ogromna šteta, jer sve drugo će se nekako i nadoknaditi. Voda u bazenima je hladna za decu i roditelji ih ispisuju i šalju u druge škole. Mi ne možemo da održimo standard tople vode ni za vaterpolo uslove, a kamoli za dečju školu plivanja, a novca za grejanje nemamo. Desetak dana nismo imali mazut, pa su deca trenirala na drugim bazenima. Sasvim je razumljivo da je roditeljima lakše da im deca treniraju u klubovima gde neće svako malo da idu u Pančevo – iskrena je direktorka Partizana.
Ekspres je naime već pisao o problemima sa kojima se klub suočava, posebno kada je reč o borbi oko prava svojine sa opštinom Voždovac. VK Partizan je decenijama unazad, kvalitetnom školom i trenerima, proizvodio na desetine igrača koji su godinama predstavljali okosnicu reprezentacija, koja se pak godinama unazad ni sa jednog velikog takmičenja nije vratila bez medalje.
Tako se sa poslednjeg Evropskog prvenstva u Barseloni reprezentacija vratila sa zlatnom medaljom, a od 22 igrača čak 16 je makar u nekom trenutku igralo za Partizan. Sistem koji je funkcionisao decenijama doveden je u pitanje. Aktuelna situacija preti da preraste u problem koji se neće ticati samo Partizana, već i nacionalnog tima, države…
Međutim, država očigledno za ove probleme nema sluha.
– Ovaj klub bi trebalo da proizvodi mlade igrače koji će biti budući reprezentativci, koji će se smenjivati i biti stubovi neke nove generacije. Toga je sve manje, a kako i da ga bude kada nam se deca ispisuju iz škole. Svake godine, prvi tim, napusti mnogo igrača. Prošle godine je otišlo devet prvotimaca, ove pet… Za godinu dana oni ne mogu da se razviju jer nemaju dovoljno odigranih utakmica. Prerani odlazak utiče na klub, ali i na njih same, jer retko ko napravi dobru karijeru kada prerano ode. To je domino efekat koji će osetiti i reprezentacija. Međutim, kako da ih zadržimo kada je prvi tim za dve godine primio dve i po plate. Čim smo došli u situaciju da dovodimo u pitanje školu, dovodimo u pitanje ceo sistem – podvlači Rakas.
Tu nije kraj problemima jer pored toga što se škola rasipa, rasipaju se i treneri. Ko god je vodio Partizan ima odličnu preporuku za inostranstvo. Evropski i svetski klubovi ne žale novca da plate stručnjaka koji će doprineti razvoju igrača. Sa kvalitetnim igračima ni rezultat nije upitan. Pitanje je samo vremena i strpljenja. Partizan ne može da odgovori unosnim ponudama stranih klubova zbog svoje finansijske situacije. A kako i da bude novca kada klub nema sponzora i živi od donacija i snalaženja. Radnici volontiraju, nekima se duguje i po 40 mesečnih plata.

Zid ćutanja
Međutim, iz uprave Grada Beograda, koja je jedina nadležna institucija za ovaj problem, do sada su dobili samo ćutanje.
– Iz grada nam ne odgovaraju na mejlove, ne obaziru se na nas. Nije država kriva što mi nismo plaćali struju, ali nismo imali da platimo. Nismo bezobrazni i drski, prosto nemamo. Obratili smo se državi, želeli smo da im objasnimo zašto smo u ovakvoj situaciji. Mi smo najtrofejniji klub u zemlji, najbolja vaterpolo škola na svetu. Valjda je logično da nam se pomogne. Evo letos smo mogli da zaradimo od prodaje karata za otvoren bazen, ali dobit od tih karata nam je uzela opština Voždovac, jer je podelila propusnice koje nam nikada nije platila. Uzeli su nam i najveće zakupce, jer ljudi misle da je opština vlasnik, iako to na sudu nikada nije dokazano. Prošle godine smo podneli tužbu za utvrđivanje vlasništva i još uvek čekamo da se prvo ročište zakaže – kaže Rakas.
Dok pravosuđe ne razreši u vezi sa pravom svojine Partizanu je igranje svake gostujuće, ali i domaće utakmica, pod znakom pitanja. Ne u rezultatskom smislu, već naravno u finansijskom. Na gostovanje u Splitu, Partizan je otišao samo zato što je domaćin Jadran odlučio da plati hotel igračima Partizana.
– Mi živimo od donacija i škole, ali čak i kada sva deca plate mesečnu školarinu to je 600.000 dinara. To nije dovoljno da organizujemo utakmice koje igramo na našem terenu. Kada nam dođe klub iz regiona nama treba 1.500 evra samo za organizaciju utakmice koja se igra na Banjici. Da vam ne pričam da nam je potrebno 3.500 evra da negde da otputujemo. Makar za autobus… – zaključuje Rakas.

Tekst preuzet sa portala Ekspres. net