Tekst sa blog stranice https://stankoradulovickika.blogspot.com/
Prije mnogo godina jedan trener mlađih kategorija želio je da njegova ekipa osvoji prvo mjesto pod svaku cijenu, iako je takmičenje bilo nižeg ranga smatrao je da rezultat treba svima u klubu da bude na prvom mjestu, pa i dječacima koje je trenirao. Njegova filozofija je bila da djeca trebaju od prvih koraka u sportu da se uče da pobjeđuju i da prvo mjesto ima specifičnu težinu i da samo pobjednici pišu istoriju. Nije se obazirao na sugestije kako je u mlađim kategorijama mnogo važniji rad sa djecom, stvaranje čovjeka i ispravnih vrijednosti i kako je daleko važnije da iz mlađih kategorija izađe nekoliko fudbalera koji će postati uspješni igrači u seniorskoj konkurenciji i kvalitetni ljudi, a da to prvo mjesto u pionirskoj ili kadetskoj konkurenciji nema mnogo vrijednosti ako se ne stvori nijedan igrač za seniorski pogon kluba.
Imao je veoma talentovan tim koji je već treću godinu bio u vrhu takmičenja i borio se za prvo mjesto ssvake sezone, iako su njegovi igrači bili mlađi od konkurenata. I te godine su još uvijek bili mlađi godinu od rivalskih ekipa, pošto je prethodni trener selektovao taj tim i sa njima radio dvije sezone on je dobio već ekipu fudbalera koji su samo trebali da na terenu te sezone valorizuju naučeno prethodnih godina.
Iako je imao veoma talentovanu grupu od 20-tak fudbalera neki igrači su mu bili neopravdano u drugom planu. Jedan od njih je bio i supertalentovani golman, koji je bio najmlađi dječak u klubu i zbog toga još uvijek nešto niži rastom. Dječak je nesvakidašnje volio fudbal, dolazio prvi na treninge i ostajao duže od ostalih. Na treninzima se trudio više od svih, trčao duže i brže, pravio više sklekova i čičnjeva i odlično za golmana baratao i loptom. Talentovani golman je imao odličan refleks, znao je uvijek da se postavi na pravo mjesto i odlično je branio jedan na jedan, jedino mu je nedostajala visina. Tokom sezone uglavnom je sjedio na klupi i ulazio u igru u drugom poluvremenu kada više ne bi bilo rezultatske neizvjesnoti i tako sve do posljednjeg kola.
Uoči poslejdnjeg kola prvi golman se povrijedio, i on je bio talentovan, bio je visok i njegov kvalitet nije bio sporan, ali su svi znali da je njegova rezerva prava budućnost kluba osim njihovog trenera. Ambiciozni stručnjak bio je optrečen rezultatom i neočekivano se našao u velikom problemu, pošto mu je ljubimac i prvi golman tima pao sa bicikla i polomio nogu, morao je da nađe adekvatnu zamjenu za derbi prvenstva koji je odlučivao prvaka. Dugo je razmišljao šta da uradi i dan prije ključne utakmice donio odluku da rezervnog napadača, koji je visok, stavi na gol i na taj način riješi pitanje golmana. Kada je okačio na vrata svlačionice sastav za sutrašnju utakmicu svi su bili u šoku, niko nije mogao da vjeruje, ali je trener ostao nepokolebljiv. Sutra u derbiju brani centarfor.
Dječak je bio razočaran, tuga se vidjela u njegovom pogledu i svi saigrači su to vidjeli, neki su ga tješili, otišao je tužan kući i u tišini svoje sobe patio zbog nerazumjevanja učitelja u kojeg je do tog dana vjerovao i nikada se nije protivio njegovim odlukama. Znao je da važi za veliki talenat, ali ga to nije činilo gordim, naprotiv zbog toga je radio više od ostalih jer je sebe u budućnosti vidio samo u fudbalu. Ujutro je opet došao prvi kako bi se pripremio za utakmicu un kojoj će ponovo biti rezervni golman.
Na žalost derbi nije imao željen tok i rival je poveo 1:0, greškom golmana koji je pokušao da istrči na jedan centaršut, pogrešno procijenio let lopte, gol je ostao nezaštićen i protivnik je postigao pogodak. Njegovom timu je bio dovoljan i remi za titulu, ali je poraz odnosio već viđen trofej i to pred domaćom publikom. Nije proteklo mnogo vremena od vodećeg gola rival je imao kontranapad, golman je izašao sa gol linije, ali nije stigao na vrijeme, protivnički napadač je izmakao loptu,a “centarfor” napravio očigledan penal. U tom duelu je i povređen, pa je morao da bude zamijenjen. Nije bilo druge, rezervni golman je morao na gol u najnezgodnijem trenutku. Morao je da brani penal potpuno nezagrijan. Stavio je rukavice na ruke, malo protrljao butine i ušao u igru. Prišao mu je kapiten tima i ohrabrio ga.
– Odbraniću ovaj penal, ne brinite, znam kako šutira, gledao sam nekoliko puta kako izvodi penale.
Nekoliko sekundi nakon toga našao se oči u oči sa protivničkim napadačem, dok mu je pružao loptu rekao mu je da mu vidi strah u očima.
– Odbraniću ti penal, znam kako šutiraš, vidim ti strah u očima. Moj si.
Kapiten rivala bio je u bunilu. Pitao se kako ovaj mali zna gdje on šutira i pomislio je – baš ću ga prevariti, umjsto u lijevu stranu šutiraću desno. Neće mi odbraniti penal. Nema šanse.
I golman je znao da ga ima. Vidio je zbunjenost na njegovom licu, a ona je postajala sve veća što ga je duže gledao u oči. I trenutak odluke je napokon došao. Kapiten protivnika je uzeo dug zalet i na znak sudije krenuo ka lopti. Golman je znao da ima sjajan refleks i odličan odraz, napravio pokret lijevom rukom kao da će da se baci u tu stranu, lopta je krenula u desnu i on se kao mačka ispružio i bacio u desnu stranu. Šut nije bio pretjerano jak i precizan, pa je uhvatio “živu loptu”, odbranio je penal i promijenio tok utakmice. Ubrzo je stiglo izjednačenje,a u drugom poluvremenu njegov tim je zaigrao kao preporođen. Nakon vođstva od 2:1 bilo je jasno da trofej ostaje kod njih i da prvo mjesto više ne mogun da izgube. U samom finišu dosuđen je još jedan penal, ali ovog puta za njegov tim. Svi sun tražili da on izvede penal, publika, saigrači, ljudi iz kluba. Postigao je gol, njegov tim je pobijedio 3:1 i osvojio prvo mjesto. Usljedilo je slavlje, a on je i pored toga bio jako tužan, bio je razočaran gestom svog učitelja.
Te večeri sam u sobi sjedio je dugo i razmišljao, napokon je donio odluku, sutra ujutro će otići u klub i zatražiti ispisnicu. Znao je da je jako mali da bi bilo koga uslovljavao u klubu. Nije njegovo da smjenjuje i postavlja trenere i da se mješa u kadrovsku politiku kluba kojeg je mnogo volio, ali nije želio više da radi sa trenerom koji nema povjerenja u njega.
Direktor kluba ga je dugo ubjeđivao da ne napušta klub, znao je da u pionirima ima biser koji treba samo brusiti do potpunog sjaja. Ipak, nije uspio, dječak je bio nepokolebljiv. Dobio je ispisnicu i kada je došao kući gorko plakao. Njegov otac, koji nikada nije pratio fudbal čuo je u gradu šta se desilo i bio je jako ponosan na svog sina. Ne zbog odbranjenog penala, nije mu tom ništa značilo, već zbog činjenice da je jasno stavio do znanja na veoma kulturan i potpuno ispravan sportski i ljudski način da vjeruje u sebe i da neće dozvoliti nikome da se poigrava sa njim.
Te večeri dječak je proveo vrijeme sa svojim ocem, dugo su pričali, šetali gradom, družili se, shvatio je da i pored toga što nikad ne dolazi na stadion njegov otac budno prati njegovu karijeru i zna sve što se dešava u klubu, zbog toga je bio još ponosniji na svog oca. Shvatio je da ga podržava u svemu i da se ne mješa u njegove odluke, a to znači da u njega ima neograničeno povjerenje.
Napustio je klub i već za nekoliko godina postao reprezentativac i jedan od najboljih golmana u zemlji. prvi golman tima nikada nije stigao do seniorske konkurencije, a trener iako je zahvaljujući talentovanom i zapostavljenom golmanu osvojio titulu, zbog svoje odluke se kasnije crvenio predn svima. Izgubio je igrača i ugled, povrijedio je dijete, a to je bilo najgore od svega, a i pored toga dječak mu je očitao lekciju iz profesionalnosti koju je zapamtio za čitav život.
Tekst: Stanko Radulović Kika
