“SAD ILI NEKAD”-ZBOG BOROTE SAM ZAVOLIO FUDBAL

Tekst sa blog stranice https://stankoradulovickika.blogspot.com/

Bio sam prvi razred osnovne škole kada je ekipa Partizana krenula u pohod na osmu šampionsku titulu, koju je sa klupe predvodio Ante – Biće Mladinić, a na terenu Momčilo Vukotić i Petar Borota koji je preko noći postao moj istinski idol, zbog kojeg sam se potpuno inficirao sportim, fudbalom i Partizanom, mada sam i do tada već bio navijač “crno-bijelih”.
Iako sam te godine krenuo u prvi razred, nekako u jesen 1977. godine zatekao sam se sa majkom u Beogradu. Tog jutra, 23. oktobra, stigli smo na željezničku stanicu u Beograd i trebali da produžimo za Petrinju, a ja sam, dok smo čekali voz za nastavak puta, počeo iscrpljujuće pregovore sa majkom u namjeri da odložimo polazak kući za još jedan dan, jer se uveče na stadionu Crvene zvezde igrao 61. vječiti derbi koji nisam želio da propustim…
Bila je to idealna prilika da prvi put u životu gledam vječiti derbi i uživo vidim svoje fudbalske ideole – Momčila Vukotića, Džaveda Prekazija, Iliju Zavišića… Nakon nekih sat vremena nagovaranja mama je pristala da ostanemo u Beogradu i da idem na tu utakmicu, ali pod uslovom da me vodi ujak, koji je živio u Beogradu, u suprotnom od derbija nema ništa, jer ona nije htjela ni u ludilu da dva ili tri sata izgubi sjedeći na tribinama nekakvog stadiona gledajući 22 dripca kako trče za nekakvom loptom.
Sport ,moje roditelje nije zanimao, tako da mi ni danas nije potpuno jasno kako sam i kada zavolio sport i Partizan, neke pretpostavke postoje, ali nisam siguran u njih…
Na sreću ujak je pristao, ali sam i njegao morao da nagovaram, i ja sam zahvaljujući svojoj upornosti otišao na svoj prvi derbi. Stadion je bio pun, kao i mnogo puta prije i nakon toga… na stadionu Crvene zvezde okupilo se preko 90.000 gledalaca, a kako i nebi kda su snage odmjeravali Partizan i Crvena zvezda. Tim Branka Stankovića branio je šampionsku titulu, a Partizan se nalazio na prvom mjestu i igrao u zaista fantastičnoj formi.

A derbi je počeo kao u najljepšim snovima, naime već u 9. minutu Partizan je vodio sa 2:0 golovima Aleksandra Trifunovića (5.minut) i Momčila Vukotića (9.minut). I pored vođstva od 2:0 i odlične igre Trifunovića, Vukotića i prije svih Prekazija, ja sam netremice gledadao u samo jednog čovjeka, u golmana Partizana Petra Borotu, koji je u to vrijeme bio najbolji golman Jugoslavije bez konkurencije. Njegova neobična pojava, razbarušena kosa i bermude koje su sezale do koljena bile su kao magnet za sedmogodišnjeg dječaka koji je tog dana upoznao svog prvog sportskog idola. Borota je naprečac osvojio moje srce i od tog trenutka želio sam samo da budem Petar Borota.
Partizan je pobijedio na kraju sa 3:1, golove do kraja utakmice postigli su Zoran Filipović i Ilija Zavišić, ali je Borota na mene ostavio najveći utisak. Uzalud je bila briljantna partija Prekazija i sjajan gol Ilije Zavišića.
Bila je to šesta pobjeda Partizana u sedam kola, a odolio je samo Dinamo (1:1), do kraja prvog dijela prvenstva Borota i društvo nanizali su još četiri trijumfa i sa rekordnih 28 bodova osvojili jesenju titulu (11 pobjeda, šest remija i poraz od Veleža u Mostaru).
Borota je te sezone postavio rekorde, primivši samo sedam golova u jesenjem dijelu sezone, a na kraju prvenstva golman Partizana je samo 19 puta odlazio u svoju mrežu po loptu što je ostao neoborivi rekord lige nekadašnje SFRJ.
Nedugo nakon  što smo došli u Petrinju u izlogu prodavnice ugledao sam tamno-plavu “adidas” trenerku i zatražio od majke da mi je kupi. Ponovo sam morao u iscrpljujuće pregovore sa svojom majkom, ali sam je ponovo nekako slomio i kupila mi je novu trenerku sa kojom sam samo jednom bio u školi…
Bemude Petra Borote i njegov osoben lik i stil branjenja ostavili su toliki utisak na mene da sam i ja morao da imam svoje bermude. Tog jutra majka i otac otišli su ujutro na posao, a ja sam išao u školiu poslije podne, bilo je to dovoljno vremena, jer sam uvijek ustajao rano, da napravim svoje bermude i isprobam ih preko puta kuće u kojoj smo stanovali…
Uzeo sam makaze iz ladice i počeo nevješto malenim rukama da sjećem platno trenerke koju sam dobio nakon mukotrpnih pregovora. Isjekao sam obje nogavice nove trenirke i napravio bermude na koje sam bio ponosan i nisam mario što je sve to bilo ukrivo i nekako visilo na meni, ali imao sam bermude baš kao i Borota.
Otrčao sam preko puta ulice po Dražean Dodoša, a sa njim na obližnji travnjak u blizini petrinjske rvačke dvorane i kuglane, gdje su se nalazili metalni stubovi za zastave koji sun nam koristili kao stative gola. Igrali smo tu fudbal i šutirali cijelo jutro sve dok nije došlo vrijeme da krenem u školu.
Poslije podne kada sam se vratio kući obukao sam opet svoje bermude, a majka nije mogla da vjeruje šta nosim na sebi.

– Sine juče sam ti kupila novu trenerku, a ti obukao neku krpu na sebe i takav izlaziš napolje, još si je navukao preko pantalona…
Na prigovor majke samo sam kratko odgovorio.
– Sada sam kao Borota!
To kao da je dalo neki signal mami da bolje pogleda i imala je šta da vidi, novu trenerku plaćeno oko 100 njemačkih maraka, nevješto skraćenu u bermude koja je u tom trenutku više ppodsjećala na običnu staru krpu nego na novi skupo plaćeni komad garderobe.
– Sad ćeš ti vidjeti svoga Petra Borotu, ljutito je progovorila moja Branka i izašla iz stana po šibu.
Dobio sam batine, mislim da me nikada ranije nije tako prebila kao tog dana, ali nisam žalio. Majka je poslje još malo skratila moje bermude, ispravila neravnine i umjesto trenerke imao sam šorc…koji nije bio kao Borotin, ali je podsjećao.
Partizan je te sezone osvojio šampionsku titulu sa rekordnih 54 boda i samo dva poraza, a Borota je zauvijek ostao jedan od mojih najdražih sjećanja na djetinjstvo i jedan od najvećih razloga što sam postao fudbalski i sportski fanatik, navijač Partizana koji je bio po tome veoma poznat u svome gradu.
Borota je sljedeće sezone napustio Partizan, nakon nekoliko čudnih golova, poput onih protiv Dinama u Kupu evropskih šampiona i derbiju protiv Crvene zvezde (Šestić), ali sam ubrzo upoznao još jednog Borotu, mog najboljeg druga iz djetinjsta, Slobodan sa kojim sa prijatelj i danas, četiri decenije kasnije.
I danas kada neko nakon toliko godina pomene Petra Borotu sjetim se svojih bermuda, adidas trenerke i batina, oči mi zaiskre najprije nekim čudnim sjajem, a potom se napune suzama zbog nesrećne sudbine idola koji je nekoliko godina zadivio i London, a u Čelsiju ga još uvijek smatraju najboljim golmanom kluba svih vremena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *