Razgovor s povodom – Marko Nikolić: Moj san je da se vratim u Partizan! U drugim okolnostima

Intervju : Mozzart sport

Prvo mu nisu dali – onda nisu mogli da ga zaustave.

Dvaput je smenjivan iz vansportskih razloga. Oba puta uskraćena mu je šansa da uzme ono što mu je pripadalo. Pre bezmalo tri godine nije bilo sluha da ostane u klubu koji je doveo u predvorje šampionskog slavlja i stavio jednu ruku na trofej kupa. Naredne su ga čelnici Olimpije, pod pritiskom javnosti zbog veštački napravljene frke, sklonili sa pozicije glavnokomandujućeg u trenutku kad je jurio ka tituli.

Treći put se odlučio za taktiku „jezik za zubima“. A radio je isto što i u prvom mandatu u Humskoj i u Ljubljani. Ovoga puta pametnije. Sračunatije. Kad se podvukla crta ostalo je nekoliko pluseva pored imena Marka Nikolića: dva pehara, premijerna u trenerskoj karijeri, taman da potre argumente večitih nezadovoljnika da nije osvajač, zatim transfer u Videoton, a za kraj i vrlo dobar učinak na klupi mađarskog kluba, gde ima šansu da ponovi isto što i na Topčiderksom brdu.

Dovoljno da 2017. okarakteriše najuspešnijom u karijeri.
Pamtiću je na svim poljima“, ponosno će Marko Nikolić u razgovoru za MOZZART Sport. „Osim timskog uspeha, izabran sam za najboljeg trenera Superlige minule sezone i za najuspešnijeg trenera Sportskog društva Partizan u 2017, što znači da sam ostavio trag“.

I te kako vidljiv. Ostaće zapisano da je 38-godišnji stručnjak preuzeo Parni valjak u debelom minusu, a dovezao ga do šeste duple krune u istoriji, u jednoj od najefektnijih završnica ovdašnjeg prvenstva ikada.
Prilikom povratka rekao sam da dolazim da ispravim nepravdu koju sam osećao da mi je naneta. I da završim posao. Uradio sam to, uz pomoć saradnika i igrača, ljudi iz kluba, posebno uz podršku navijača u poslednja tri meseca minule sezone. Kažu da mi treneri nemamo pravo da živimo u prošlosti – apsolutno tačno – ali ovo s Partizanom je bilo toliko specifično da ostaje zauvek. Na odnos s publikom sam najponosniji. Sve možemo da lažiramo, ali ta emocija niti može da se glumi, niti da se folira. Bilo je iskreno. Obostrano. Osećam to“.

Grobare je obradovao. Postao „jedan od njih“. Zato, taman kad se očekivalo da ih povede u kvalifikacije za Ligu šampiona, usledio je šokantan odlazak u Mađarsku.
Svako je moj potez tumačio na svoj način. Kako mu odgovaralo. Nije me interesovalo. Nisam otišao iz Partizana, već sam posle deset godina napustio srpski fudbal. Ko razume, umeće da pročita. U direktnoj komunikaciji s ljudima iz kluba i navijačima koje sam sretao uverio sam se da su razumeli moj potez. I okolnosti. Dobio sam šansu da se oprobam u inostranstvu i želeo sam da je iskoristim“.

U zimskim danima Partizanove pristalice se pitaju da li ove sezone može da ponovi uspeh nalik vašem, da se trijumfuje iz pozicije viđenog gubitnika?
„Navijamo mi iz Felčuta, verujte, ali kad vidimo teren u Kruševcu… Ne možemo da se načudimo da se na njemu igra utakmica u 21. veku. To nije izolovan slučaj. Partizan je institucija, ljudi koji u njemu rade čine ga velikim, publika još većim, međutim, Partizan živi i obitava u srpskom fudbalu. Nažalost. Želim mu da proba da opet iskoristi benefite aktuelnog sistema takmičenja. I da ga na tom putu sreća prati“.

Ocenite rad naslednika, Miroslava Đukića?
„Napravio je veliki rezultat u Ligi Evrope. Kako god ko to zvao, proći grupnu fazu, u današnje vreme jeste za dubok naklon. Znam koliko ljudima u Partizanu to znači. Kad se uđe u istoriju, kao što je on sa aktuelnom grupom igrača, sve priče i pričice po kuloarima padaju u vodu“.

Kad ste napuštali klupu Partizana predlagali ste da na nju sedne Ilija Stolica. Što se umalo nije desilo. Zato je ovo prilika da otvorimo dve teme: kako tumačite njegov odlazak iz Voždovca pod obrazloženjem da se „umorio od ovdašnjeg fudbala“, a onda promociju u šefa sturke Vojvodine?
Ilija je jedan od najtalentovanijih trenera u nas. Mora da prođe kroz dečije bolesti kojima sam i ja bio zaražen pre deset godina. Teško su mi padale pojave vansportske prirode. Shvatio sam da moram da nađem način da u takvim okolnostima budem koristan, a ne štetan po ekipu i to će i Stolica, siguran sam, promeniti kod sebe. Srećan sam što je ostao u Superligi. Do je signal da se ne predaje. Da je borac. Ne diže ruke“.

I vama se „upalila lampica“?
„Primer Ilije Stolice me raduje. Voleo bih da se i ja jednog dana vratim. Nema lepše stvari od bavljenja trenerskim zanatom u svom gradu. U svom klubu. To je moj san. Samo, u nekim drugim okolnostima. Nadam se da neće ovako biti doveka. I drugi treneri bi trebalo da se vrate: Sale Stanojević, Veljko Paunović, Vlada Ivić… Kad okolnosti budu povoljnije“.

Iz svega se može zaključiti da ste zagovornik onog dela struke koji potencira da su plasman reprezentacije na Mundijal, te Partizanovo i Zvezdino evropsko proleće incidenti, a ne posledica sistemskog rada i(li) plana?
„Činjenica je da smo se kao pobednici grupe plasirali na Prvenstvo sveta, ali i da smo smenili selektora koji nas je odveo u Rusiju. Što je izazvalo veliku pažnju u inostranstvu. Negativnu. I komšije i mi smo prošli grupu posle dugo godina, što je fantastično, ali osim prostog rezultata u sva tri slučaja ne vidim pomak. Nešto mora da se menja da bi ovi rezultati prerasli u kontinuitet“.

Kome poveriti ulogu vođe: stručnim ljudima, sportistima ili sposobnim ljudima iz drugih oblasti?
„Uvek ću braniti struku, pokazalo se da je u nas kvalitetna. I igrače, pošto smo izvorište talenata i uvek ćemo imati ono što fudbalski bogatije nacije nemaju. A vaše pitanje je ozbiljno i zahteva sistematsko rešenje. Uključujući i državu. Ne može se ovo samo od sebe rešiti. Potrebno je da se neko umeša. Zna se ko je najjači. Država“.

Možda da prepišemo od Mađara?
„Ima šta da se nauči. Reč je o naciji koja je nekad bila fudbalska. Znate za reprezentativne uspehe kao i za to da je Videoton poslednji put igrao finale Kupa UEFA 1985. protiv Reala. Posle toga usledio je trodecenijski mrak iz kog traže izlaz. Posvećeni su, znaju šta rade. Svi prvoligaši imaju nove stadione, od naredne godine imaće ih i svi drugoligaši. Na njima su uslovi i za fudbalere i za gledaoce evropski. Takmičenje je sjajno medijski pokriveno, suđenje nijednog trenutka nije tema i verujte da mi je trebalo vremena da se naviknem da su i poraz i remi normalni kao i pobeda. Evo vam primer: Haladaš, u tom trenutku poslednji na tabeli, u tri završna jesenja kola dobio je i Ferencvaroš i nas. A ove godine otvara modernu arenu kapaciteta 12.000 mesta. Toliko su ozbiljni“.

Koliko je ozbiljan Videoton pokazao je letos tako što vas je odveo iz Partizana. I čim vas je doveo mora da želi titulu koja mu je lane izmakla u poslednjih 90 minuta.
„Ovo je deseta sezona kako je Ištvan Garanči vlasnik kluba, kao primerni cilj u noj označio je šampionski pehar. Čitavu jesen smo proveli na liderskoj poziciji, poslednje dve utakmice smo izgubili i zimujemo na drugoj poziciji. Ferencvaroš i mi smo se izdvojili, biće velika borba u preostaliih 14 kola, jer je naspram nas klub od imena i tradicije. Poslednih godina radim u klubovima koje interesuju trofeji: Partizan, Olimpija, Partizan, Videoton. Eto vam odgovor po pitanju ambicija“.

Znate kako to u Srbiji zovu: „lako je Marku kad za njegov klub navija premijer Mađarske, Viktor Orban“?
To je laičko tumačenje stvari. Predsednik mog kluba je ujedno vlasnik jedne od najvećih građevinskih kompanija u Mađarskoj, glavni sponzor nam je MOL, imamo uz sebe sposobne i bogate ljude, ali to ne znači da se razbacuju novcem. Naprotiv, ceo mađarski sport je postavljen na zdravim osnovama. Nije samo fudbal u pitanju, nego i vaterpolo, hokej, košarka i rukomet. U svakom od njih infrastruktura je bitan faktor. A kad smo već kod premijera, podsetiću vas da je Videoton prošle sezone u poslednjem kolu ostao bez titule, eto koliko se on meša i utiče“.

Ispravićete grešku prethodnika ovog maja?
U 2018. želim zdravlje mojoj porodici, na profesionalnom planu osvajanje titule sa Videotonom, a sa emotivno-sportske da Partizan opet postane šampion države, da imamo svi razloga da slavimo. Opet“, smeška se Marko Nikolić, jedna od upečatljivijih trenerskih ličnosti u 2017.

SUD NAVIJAČA, IGRAČA I PUBLIKE

Da li vam smeta što niste bili ni u konkurenciji za Zlatnu loptu FSS, a osvojili ste dva trofeja u 2017?
Verujte – nije. Na to ne mogu da utičam, kamoli da vodim računa. Uostalom, Vladan Milojević i Miroslav Đukić su imali sjajan učinak na klupama dva naša najveća kluba, Slavoljub Muslin je odveo reprezentaciju na Mundijal, a ja sam otišao u inostranstvo, pa sam možda zaboravljen. Važan mi je sud kolega, igrača, a posebno publike“, dodao je Nikolić.

DANKO I MARKO – ZAŠTO SU POSEBNI

Nikolić je u Felčut doveo dvojicu saradnika u stručnom štabu, pomoćnog trenera Radoja Smiljanića i stručnjaka za kondiciju Gorana Basarića, a zatekao još dvojicu Srba, napadački tandem Marko Šćepović-Danko Lazović.
Šćepović je nedavno produžio ugovor. Igrač je neverovatnog potencijala, nekad i nesvestan toga. Protokom godina je postao svestan šta može da napravi i, ako ćemo iskreno, mislim da nije na maksimumu. Čak mu nije ni mesto u regionu, već u nekoj ligi jačoj od ovih u okruženju. Samo je pitanje kad će taj pitomi momak fudbalski sazreti“, pohvalno će Nikolić o strelcu devet ligaških golova.

Sušta suprotnost je Danko Lazović.
Lane je proglašen za najboljeg igrača lige. Igra i ove sezone izvanredno, dao je deset golova u prvenstvu, naš je najbolji strelac, iako nije klasičan špic. Ponašanjem se profilisao u kapitena. Osim igračkih poseduje vanredne ljudske osobine. Posebna je ličnost i stičem utisak da se, po okončanju karijere, priprema za neku upravljačku funkciju“, otkriva Marko Nikolić.

AMNEZIJA SA MEČEVA PROTIV PARTIZANA

Dvomeč Videoton – Partizana, u baražu za plasman u grupu Lige Evrope, Marko Nikolić bi najradije izbrisao iz sećanja. Ne samo zbog poraza u revanšu (0:4), već zbog kovitlaca emocija s kojima se teško izlazi na kraj.
To je nešto što svi želimo da zaboravimo. Nismo stigli čestito ni da proslavimo eliminaciju Boroda, a onda je stigla stranša vest da igramo sa crno-belima. Kao da imam amneziju sa tih mečeva. Mnogo je teško pripremati utakmice protiv prijatelja, istovremeno poštujući ljude koji su nas angažovali i prema nama su više nego korektni. Ne ponovilo se…“, vraća film na drugu polovinu avgusta trener mađarskog kluba, koji je na Parni valjak morao samo tri meseca pošto ga je dovezao do duple krune.

(FOTO: Star sport, MN Press