Prve ocene novajlija iz ugla Partizanove struke: Dinga pravi od zime, Pešukić kao Ćirković, Sadik brži od Tavambe

Od ekipe u nokdaunu do tima sposobnog da digne pehar. Samo dva i po meseca trebalo je psihički uzdrmanom Partizanu da se podigne sa patosa i sezonu koja se činila izgubljenom pretvori u delimično spasenu, odbranom trofeja u Kupu Srbije.

Aktuelni stručni štab iza sebe ima 13 zvaničnih utakmica, osam pobeda, remi i četiri poraza, ali i nešto što se ne vidi u brojevima: međuljudske odnose zasnovane na poverenju sa igračima i gotovo prijateljski odnos na relaciji fudbaler-struka. Nema više grča na licima fudbalera, sa trenerima su na “ti”, na treninzima je graja i te relacije, deluje sa strane, i te kako im prijaju.
Glavni segment naše filozifije je taj da nismo šefovi, a oni izvršioci, već smo svi – saradnici. Daleko nam je važnija povratna informacija od ekipe, jer tim nije 11 najboljhih igrača, nego 11 koji se najbolje slažu. Vodimo tim u dva pravca. Prvi je nadogradnja uz rad, drugi postojanje toleracije i odgovornosti prema timu. Šta mislite, kako vode Ronalda, kad zarađuje 1.000.000 evra sedmično? Da li neko može bilo šta da mu naredi? Ako se posvađa sa trenerom, ne teraju Portugalca, nego šefa struke, ali on sve poštuje, jer ga vode ljudi autortitetom znanja. To je i naša misija u Partizanu”, objasnio je Milan Đuričić, desna ruka Sava Miloševića.

O njemu se u srpskom fudbalu dosta zna. Vodio je Inđiju, Zemun, Vojvodinu i niški Radnički, bio šef instruktorske službe FSS, ljudi kažu da igru poznaje u prste, a i na treninzima crno-belih on je taj koji vodi ekipu, diktira ritam, locira probleme i pokušava da ih reši. Kaže, sve radi iz zahvalnosti prema Miloševiću.
Savo je svima pomogao pomogao kad smo bili u problemu, sad je red da mu vratimo. Nije nas zvao Partizan, nego smo u Humsku stigli na poziv Miloševića. Naš odnos je sve samo ne običan. Sarađujemo, ne postoji sujeta, niko ne kaže “ti si ovo, ja sam ono”, ali red mora da se zna. Ipak je Miloševićeva poslednja, mada naše mišljenje baš uvažava. Važno je koliko trajate, a trajete samo ako imate istinsku vrednost. Zar bismo bili ovde da slabo poznajemo fudbal? Pa, kome smo mi potrebni? Interesuje nas da igramo najbolji fudbal u državi, ali pobeda nas najviše zanima. Ona je imperativ, igra je smisao. Na taj način doživljavamo ulogu u Partizanu”, predočio je popularni Đumi šta se od njega očekuje u Humskoj 1.

Taj psihološki aspekt priče omogućio je Partizanu da izbori plasman u kvalifikacije za Ligu Evrope i osvoji kup. Ima onih koji će reći “pa, šta”, međutim, u zadatim okolnostima, posle dva trenera u sezoni i velikog rezultatskog gliba, čini se da je maksimum izvučen iz ekipe u finišu sezone.
“Ujedinila nas je filozofija da je fudbal maraton, a ne sprint. Od prvog dana smo verovarli da ćemo igrati finale. Čak smo priželjkivali Marakanu. Karakteristično je da smo najbolje izgledali u poslednjoj utkamici. Da živimo u Nemačkoj od nas bi tražili da objasnimo kako smo tempirali formu za kraj takmičenja. Neko će to pripisati sreći, cinični će reći da Zvezda nije htela da zapne, ali u genima našeg naroda postoji nepoverenje. Mi smo zajedno radili, verovali, dizali ekipu, dosta vremena potrošili na sastanke… Dok pripremamo utakmicu, ko nas ne poznaje, gleda sa strane, posmislio bi “ovi će se potući”, a mi zapravo tražimo najbolje rešenje”, dodao je Milan Đuričić.

To finale Kupa Srbije sa Crvenom zvezdom zaštitni je znak ovog stručnog štaba, o čemu svedoči još jedan detalj.
Dobijao sam razne izveštaje, svi su pokazali da je nivo taktičke discipline u finalu bio u rangu najboljih evropskih utakmica italijanskih klubova. Zvezda je imala manje ulazaka u našu poslednju trećinu terena nego što je bio slučaj na mečevima Lige šampiona, protiv Pari Sen Žermena i Liverpula”, otkrio je Nenad Cvetković, stručnjak za analitiku i još jedan saradnik Sava Miloševića.

Kad je Milošević dolazio za trenera rekao je da sa sobom dovodi najveće stručnjake u svom poslu u Srbiji, misleći, između ostalog i na Cvetkovića. Njihova veza ispreplitana je tri decenije, Nenad je došao u Humsku kad i Savo, 1989, iz aranđelovačke Šumadije, u generaciji Ivice KraljaMikija StevićaDejana Markovića… Nije napravio igračku, ali je gradio trenersku karijeru, prateći put Save Miloševića, pošto je sa njim sarađivao i u selekciji Crne Gore u mandatu Branka Brnovića, kasnije u mladoj, pa A reprezentaciji Srbije pod vođstvom Radovana Ćurčića, da bi ga nekadašnji reprezentativni golgeter priključio stručnom štabu kadetske i omladinske selekcije koje su 2014. u Litvaniji i 2015. na Novom Zelandu uzele evropsko i svetsko zlato.
“Skoro sve igrače poznajem, što iz A, što iz mlađih reprezentativnih selekcija. Uspostavili smo familijaran odnos, ko gleda sa strane, prvi put, rekao bi da je sve to labavo, ali samo kad biste jednom sastanku mogli da prisustvujete uverili biste se da momci drže pažnju. Uostalom, zar mislite da bi bez koncentracije mogli da urade bilo šta? Nema šanse”, jasan je Cvetković.

Prema njegovim rečima, to što za vreme treninga Milošević samo nadgleda rad ekipe, a Đumi i on diktiraju ritam, trebalo bi shvatiti kao modernu postavku, nalik evropskom trendu.
“U Srbiji i dalje važi imidž trenera diktatora. Do nekog nivoa su takvi uspevali da sprovedu teoriju i zamisli, ali kad stanu ne postoji ništa iznad, međutim… Mi smo odabrali drugačiji put, uzajamnog poverenja i visoke koncentracije. Savo jeste trener skromnog iskustva, u praktičnom delu, ali je sve vreme, otkako je okončao karijeru, blizu terena. Tako je bilo na EP u Litvaniji, na Mundijalitu sa Mitrom Mrkelom, u reprezenatciji dok je bio direktor… Nije išao na ručkove, ne razmišljajući šta tim radi. Naprotiv, sve ga je interesovalo. Zar mislite da bi mogao da dođe do trofeja za krakto vreme da nije imao ideju kako da počne i završi posao”, pita se Cvetković.

Sad je najveći izazov za ovaj stručni štab da dodatno unapredi Partizan, smanji oscilacije iz minule sezone i udari pečat na tim formiran po sopstvenom ukusu.
Kakav će biti krajnji rezultat ne mogu da kažem dok ne formiram naš tim u glavi, a taj proces još nije završen”, upozorava Cvetković misleći na još pojačanja. “Osim toga, ovo je grupni posao, neodvojiv od kvaliteta tima. Jirgen Klop je na početku karijere radio analize u stručnom štabu Franca Bekenbauera, a jedan od njih dvojice je jednom prilikom rekao: “potrebne su godine za upoznavanje fudbalske ige, čitave glaksije kako se u njoj pobeđuje”. Pojašnjenje: možemo dati smernice nekom timu, ali osnovna stvar je da pogodimo suštinu. Sad svako ima kompjuterske programe, ispalo bi da bi onaj ko poseduje najbolju tehniku ili brzinu tih programa stalno pobeđivao. A nije tako. Zato je bitno pogoditi u srž problema”.

Za čitaoce Mozzart Sporta, dvojica najbližih saradnika Sava Miloševića pojasnili su prve utiske o novajlijama među crno-belima.

Najpre o Dominiku Dingi.
“Svesni smo da se suočava sa problemom duge pauze, skoro godinu dana nije igrao, shodno tome u prvih šest meseci od njega ne očekujemo mnogo. Samo kvalitetan rad i prilagođavanje načinu igre Partizana, a da tek od zimskih priprema krene u otvorenu konkurenciju. Kvalitetno radi, dobar je momak, ima sreću da ga znamo iz mlađih selekcija, sigurno će odigrati nekoliko utakmica, ali suviše bi opasno bilo osloniti se na njega. Rizičan je u pogledu povrede, uopšte nije igrao. Znamo ga odlično, ali ne smemo da budemo sentimentalni u tom smislu da sad mora da bude konkurentan Ostojiću, iskusnom i stabilnom štoperu. Ne, prvih pola godine predviđeno je za adaptaciju, a ako igrači misle da ćemo da ih lažemo – moraće neko drugi to da čini. Mi ih ne lažemo”, direktan je Milan Đuričić.

Drugi štoper, Igor Vujačič pobrao je simpatije igrača.
I naše”, dodaje Nenad Cetković, objašnjavajući kako je novajlija iz Zete ubedio struku da je vredan angažmana,. “Prvo smo dobili preporuke, jer smo Savo i ja dugo radili  Crnoj Gori, imali smo informacije kakav je štoper, znali da je postao A reprezentativac, a čak sa svim greškama unutar igre je delovao je kao neko ko može da bude pojačanje. Tokom treninga i kontrolnih utakmica nas je još više uverio u to, rešava situacije dosta dobro, poseduje sasvim korektan kvalitet kratkog i srednjeg pasa, neophopdnog za ulaz u igru. Iznenadio nas je sve. Arsen Venger kaže “ako hoćeš da praviš igru moraš da imaš najmanje jednog kreativnog fudbalera u svakoj liniji”. Naravno da svako od nas ima kriterijume šta je tip kreativnog igrača, ali moramo da pravimo model igre, smanjimo razike u opasnoj i uđemo u zone gde imamo veći kvalitet. A Vujačić to može”.

Iz Crne Gore, samo iz Budućnosti, stigao je Periša Pešukić.
Doveden je projektivano. Znamo da Miletić pokriva to mesto i da će biti Periši teško da istisne A reprezentativca. Bilo bi neozbiljno da kažemo “igraće” ili da se oslonimo na demagogiju “svi ste isti”. Kako, kad nisu. Niti smo mi lažovi da pričamo apstraktne teme, koje nigde više ne prolaze. Pešukića odlikuje kvalitetna defanziva i neverovatna mogućnost ponavljanja. Podseća me na Milivoja Ćirkovića, ali mora i on, poput bivšeg desnog beka Partizana, da poradi na centaršutu. Imamo vremena pola godine, dok se Miletić ne proda. Kad se desi, Pešukić će biti pripremljen, posle toga priključićemo momka iz omladinaca, već je u tefteru to je process koji mora da se zavrti. Onda naš način igre neće trpiti, bez obzira na prodaje”, uverava Đuričić.

Na suprotnoj strani odbrane predviđeno je da igra povratnik, Rajko Brežančić.
“To je tip igrača kakav nam je potreban, samo da dostigne nivo fizičke spremnosti. Svi znamo šta može da ponudi. Kvalitet u ofanzivnom delu je nesporan, njemu se teško brani pas ka napred, ima sličan pas kao Aleksandar Kolarov ili Milan Rodić, njima ne može da im se brani dodavanje ili centaršut pored noge. To su karakteristike koje nije lako naći na tržištu. Naša obaveza je da ga vratimo u ritam i ništa više”, dodaje Cvetković.

Što se ofanzive tiče, zasad je na poziciji krilnog veziste angažovan doskorašnji kapiten Rada, Aleksandar Lutovac.
“Reč je o jednom od najbržih igrača u Srbiji. Dok sam vodio neke ekipe uvek bismo protiv Rada prvo gledali kako da zaustavimo Lutovca. Ima problem poput Dinge i Rajka, nije igrao šest meseci, potrebno mu je vremena, postoji u u njegovom slučaju mogućnost povrede ako ga opteretimo, a kvaliteti nisu sporni. Mlad je reprezentativac, objektivno, nije lako”.

Na kraju, navijači po nepisanom pravilu najviše očekuju od stranca. Možda bi Umar Sadik mogao da bude jedan od novih miljenika juga.
Filter je prošao zato što je mlad, što znači da Partizan ima šansu da njegovom prodajom obezbedi sredstva u budućnosti. Za to je potrebno odmah da počne da daje golove. Nemamo mnogo vremena za napadača, ali Umar je već pokazao da može da ponudi različite vrste napada. Karakteriše ga brzina pokrivanja prostora iz srednje zone, poseduje sasvim korektnu tehniku za igrača visokog 192 centimetra, reaguje dobro na sve situacije leđima, izuzev duel igre. Nažalost, ne može kao Tavamba da zadrži loptu, jer je Kamerunac snažniji, ali Nigerijac je brži, taktički obučen, nije džabe pod ugovorom sa Romom. Biće pojačanje, a da li će davati golove kao Rikardo – bilo bi neozbiljno da obećam”, predočio je Nenad Cvetković.

Na njegove reči nadovezao se Đumi.
Lane smo imali Tošića ili Zakarića desno, centralno Rikarda, a levo Pantića. Nijedan igrač ne napada prostor. U odnosu najkvalitetnijeg pasa u fudbalu, iza leđa protivničke odbrane, da bi dodavanje prošlo, mortate da imate igrača koji napada prostor. To je Sadik. A naredni deo prelaznog roka će pokazati da li ćemo dovesti igrače koji će njemu pomoći da se brže razvije. Plus, hteli smo da imamo na raspolaganju špica koji će da uđe u poslednjih 20 minuta, kad ne ide, da razbije bunker, postigne gol”, precizirao je Miki Đuričić.

Tekst preuzet sa portala Mozzart sport