Parni valjak se vratio starim navikama – pobeđivanju

Posle godina čekanja najstariji i najtrofejniji ragbi klub Partizan u 2019. konačno se dokopao duple krune i najavio povratak na staze stare slave.

Ragbi klub Partizan

Facebook Rugby Partizan/Sandić Photography

Osvojenom titulom u novembru 2019. odbranjen je naslov najbolje ekipe Srbije, osvojen godinu dana pre toga. Već ta činjenica govori da je sezona bila uspešna, uspešnija nego mnoge pre nje. A još kada se tom trofeju doda i onaj iz kupa osvojen koju nedelju kasnije, pobedom u finalu nad „večitim rivalom“ Crvenom zvezdom, onda se sezona svakako može podvesti pod istorijsku, jer je osvojena dupla kruna prvi put od 2005. i to je tek treći put u ovom veku da su crno-beli u istoj sezoni osvojili oba trofeja.

To su Partizanu bili 35. i 36. trofej u ova dva takmičenja i po tome su daleko ispred konkurencije. Sa te strane kada se gleda, osvajanje duple krune u 2019. više dođe kao normalna pojava za crno-bele ragbiste nego neki epski uspeh. Međutim, treba imati u vidu i drugu stranu medalje. Do jeseni 2018. Partizan je bez trofeja u prvenstvu bio punih 12 godina, a u tih 12 godina osvojio je samo dva kupa. Taj period svakako je najneuspešniji od raspada SFR Jugoslavije, a i među najtežim u bogatoj istoriji kluba, osnovanog davne 1953.

Od osnivanja kluba ragbisti su, poput ostalih klubova iz crno-bele porodice, gajili najviše ambicije i odmah su imali aspiracije ka trofejima. Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog veka, kada se u Srbiji igrao ragbi 13 (ragbi liga) Partizan je osvojio tri vezane titule od 1959. do 1961. Međutim, odluka na višem, političkom nivou da se u zemlji prekine sa trinaesticom i da se igra isključivo ragbi 15 (ragbi unija) uticala je na to da Hrvati, konkretno splitska Nada, preuzme primat u jugoslovenskom ragbiju. U periodu između 1962. do 1973. Splićani su osvojili ukupno 10 titula i pet kupova Jugoslavije.

Za to vreme Partizan se borio prvo sa golim opstankom, a klub je ponovo počeo da živi i posveti se ragbiju od 1974. Za svega četiri godine došao je i trofej – Kup SFR Jugoslavije. Na onaj važniji, prvenstvo čekalo se još punu deceniju, a onda je 1988. Partizan postao prvi put šampion države u ragbiju 15. Tada je Partizan bio u punom naletu i spreman da u kontinuitetu izaziva velikog rivala iz Splita, ali je raspad velike države prekinuo taj rivalitet.

Ragbi klub Partizan

Facebook Rugby Partizan



Crno-belima je ostalo da dominiraju u SR Jugoslaviji što su i učinili. Od 1992. do 2006. kada se Srbija osamostalila, Partizan je osvojio 11 titula i 10 kupova. Možda je bolje reći da od 28 trofeja koliko se delilo tih godina crno-beli nisu samo sedam osvojili, a samo 2001. nisu osvojili nijedan trofej.

Međutim, osamostaljenjem Srbije počeo je period opadanja Partizana. Taj period se poklopio silaskom sa scene generacije koja je igrački počela da stasava u poslednjim godinama velike države, ali došlo je vreme da neke nove snage preuzmu štafetu. Dok je kostur te generacije činio jaku osovinu ekipe apsorbovali su se mladi igrači i lako im je bilo da prihvate navike pobeđivanja. Ali u prvim godinama novog veka, iako je Partizan dominirao, videlo se da je sve manji upliv mladih igrača i da su oni najbolji ipak na nekim drugim stranama. Kada se poseče ta grana, onda je pad neminovan, a on je usledio posle 2006. Primat je preuzeo tadašnji Pobednik, a današnji Rad, koji je izuzetno krizan period prevazišao upravo pojačanim radom sa mlađim kategorijama. Da šteta po Partizan bude veća, tih godina je pokrenuto regionalno takmičenje i pružila se prilika da se nastavi veliki rivalitet sa Nadom. Splićani su preneli dominaciju u Hrvatsku i nisu je ispustili ni do dana današnjeg, ali kada je stupio čas da se ponovo susretnu klubovi iz regiona, crno-beli su već ušli u bolan period smene generacije i na njihovo mesto došao je Pobednik, koji je predstavljao glavnog izazivača Nadi i bio jedini pravi konkurent Splićanima.

Partizan je bio u senci i to veoma dubokoj. Nije više samo Pobednik bio ispred, već i Beogradski ragbi klub (BRK – današnja Crvena zvezda). Koliko je klub degradirao možda najbolje govori u prilog činjenica da su pojedini igrači pojačavali upravo Pobednik kada bi igrao regionalnu ligu. Početkom dvehiljaditih, to je bio suprotan proces, ali deceniju kasnije stvari su se iz korena promenile. Jasno je bilo da više tako ne može i Partizan je konačno rešio da stvari postavi na zdravije osnove i da ponovo vrati ono što ga je nekada krasilo, pojačan rad sa mladima.

Nije bilo lako. Sa jedne strane, istorija Partizana obavezuje isključivo na pobede, a sa druge strane trenutak je bio takav da ih nije bilo mnogo, bar ne onih najznačajnijih. Bilo je iskrica poput osvajanja kupa 2011. kada se nekoliko starijih igrača vratilo da pomogne, ali to nije bila naznaka boljih vremena. Tražio se naporan rad.

Ragbi klub Partizan

Ragbi savez Srbije



Prvi plodovi tog napornog rada bili su 2015. kada je posle četiri godine vraćen trofej kupa. U finalu je pobeđena tada izuzetno dominantna Crvenu zvezdu 21:13 i tako se izdigla iznad izuzetno teške situacije koju je klub imao te godine zbog nemogućnosti da koriste trenažne kapacitete u okviru stadiona u Humskoj. Ali ta pobeda sama po sebi i dalje nije značila i definitivan povratak na staze pobeđivanja. Za tako nešto čekali su u klubu još tri godine, kada je konačno osvojena titula, posle dugih 12 godina čekanja.

Konačna potvrda da Partizan ponovo postaje dominantna sila srpskog ragbija usledila je u nedavno završenoj godini. Odbranjena je titula u tri finalna meča sa Radom, pridodat je kup pobedom nad Crvenom zvezdom i Parni valjak je konačno vlasnik oba trofeja. Ova generacija je vratila naviku pobeđivanja, naviku koja se izgubila u prethodnih 10-ak godina i zbog toga će, kada se ponovo budu beležili neki rekordni nizovi osvajanja trofeja, ona uvek biti apostrofirana kao jedna od najvećih u bogatoj klupskoj istoriji.

Tekst preuzet sa portala Sport Klub