Opet! Zašto? Ili – kako sačuvati 1:0?

Mozzart sport

Partizan, vrlo dobar – četiri.

Uvod: od ekipe koja je „popila“ pet komada od Olimpijakosa sredinom leta došlo se do tima koji je moguće savladati jedino golom iz ofsajda. Razrada: sastav koji se mučio da nametne stil i „vodi“ utakmicu sa Pirejcima preobrazio se u 11 veštih tamičara, sposobnih da pritisnu rivala po fizici, fudbalskom znanju i prisutnost u Evropi ekvilalentnog Atinjanima. Zaključak: dva od tri elementa koja su ga koštala plasmana u Ligu šampiona Miroslav Đukić je obrisao kao đak prvak kad dohvati gumicu i kaže „ovo ne valja“. Ostao je (najmanje) još jedan da bi narednog četvrtka dobio peticu na pismenom zadatku sa temom:
„Kako da uđem u osminu finala Lige Evrope“.

Možda najteži ispit je pred Đukićem i njegovim saradnicima iz stručnog štaba u onom delu posla koji nije direktno skopčan sa nogama, već s glavom. Mic po mic, trener kluba iz Humske 1 je eliminisao igračke greške, učio na svojim, pomerao granice, napravio Partizan kadar da svakog ugrozi (ne postoji ekipa kojoj ove sezone nije dao gol na međunarodnoj sceni), učvrstio često osporavanu poslednju liniju tima (štoperi Miletić i Mitrović sveli Plzenj bez udarca u okvir gola pre onog iz ofsajda), omogućio lopti da teče (kako su samo sinoć funkcionisali Danilo Pantić Marko Jevtović)…

Pomaci vredni pažnje. Čisto fudbalski detalji unapređeni tokom boravka na Kipru.

Da se samo oni računaju crno-beli bi imali sjajnih 1:0 pred revanš. Imali bi, verovatno, manji zaostatak u prvenstvu i veće šanse da odbrane titulu, jer im ovo od sinoć nije prvi put da dobijenu utakmicu – ne dobiju.

To nije (samo) fudbal, već psihologija.

Kako drugačije objasniti da su poslednja tri zvanična meča u Humskoj 1 imala isti scenario. Partizan igra, vodi i ne trijumfuje. Tako je bilo protiv Vojvodine, pa u večitom derbiju, evo i protiv Plzenja. Problem je lociran, “ad mora da se traga za rešenjem. Pod hitno, jer bi po ambicije kluba jedino gore od tri vezana remija da im se na isti način desi još jedan kad budu igrali pred svojim navijačima.
Ponavlja nam se iz utakmice u utakmicu. Povedemo, pa se nesvesno povučemo. Ne uspevamo da dovršimo susrete u našu korist. Moramo da radimo na tome. Ovo su evropski mečevi, ozbiljni izazovi, protivniku je bila dovoljna jedna polušansa da nam da gol“, primetio je Zoran Tošić.

Iz njega govori decenijsko iskustvo utakmica kakva je bila protiv Viktorije. Možda ga neko posluša, jer Bambi je u CSKA naučio da se rezulat čuva posedom, a ne povlačenjem, maltene „pozivanjem“ rivala na svoju polovinu. Kad meč treba da se „zaključa“ onda lopta ide onom ko je s njom najsigurniji. Na primer, Tošiću.

Naravno, valja imati u vidu da Partizan „nije sam na terenu“, da je Plzenj ozbiljan evropski tim, odlikuju ga automatizmi u igri, ove sezone na 11 evropskih utakmica samo dvaput nije zatresao tuđu mrežu. Ništa neočekivano se nije dogodilo na Topčiderskom brdu, ali se dogodilo nepravedno.
Siguran sam da sudija nije imao lošu nameru, ali se desi ovakva utakmica da sreća izostane. Od nepostojećeg drugog žutog kartona Milanu Mitroviću do nesrćenog primljenog gola iz ofsajda. To su sitnice, greškice, nekad odlučuju. Plzenj je opasan u kontrama, međutim, dao nam je gol tek iz prve ozbiljne šanse. Iz nedozvoljene pozicije, kao za inat, tako se namestilo, iako smo igrali na visokom nivou“, smatra golman Vladimir Stojković

Matovi u finišu postali su konstanta. Još od meča sa Voždovcem (od 1:0 do 1:3), preko duela sa Spartakom u kome igrom nije zaslužio više od remija (od 1:0 do 1:1), preko pomenutih duela u kojima je bio konkretniji takmac (Vojvodina, Crvena zvezda, Plzenj), uz podsećanje da je protiv Dinama iz Kijeva imao čak dva gola viška i prosuo ih, Partizan je u problemu.

Vide to i ostali igrači.
U fudbalu je koncentracija najbitnija. Mora da bude na visokom nivou 90 minuta. Uvek. Ako nismo spremni da izdržimo celu utakmicu i sačuvamo prednost onda ćemo uvek primati ovakve golove. Bićemo bolji, jer učimo posle svakog meča“, uverava Sejduba Suma.

Mudri ljudi kažu da se na greškama uči. Najbolji ih ne ponavljaju.

PIŠE: Aleksandar Joksić